Nenad Piskač: Drug Pupovac prokazuje – Sačić je neoprostivo okaljao partijske svetinje!

Režimsko glasilo hrvatsko-srpske koalicije prokazalo je zastupnika Željka Sačića (r. 1963.) kao nekadašnjega pripadnika Saveza komunista Jugoslavije.

https://www.portalnovosti.com/dosje-druga-sacica

 Nastavak je to višegodišnje prakse. Ove godine više puta svjedočili smo da se osobe bilo zbog političkoga angažmana (M. Škoro) ili medijskoga (M. Ljubić) prokazuju kao omladinci i članovi nekadašnje Partije. Prokazivanja dolaze po potrebi, s udbolijeve ili udbodesne strane. Obje, očito, imaju pristup partijskim arhivama pomoću kojih kreiraju ili pokušavaju modelirati političku ili medijsku kadrovsku situaciju. Tako u Hrvatskoj „lustraciju“ provode oni koje je trebalo zakonom lustrirati, nad onima koji su na bilo koji način pridonijeli hrvatskoj slobodi, koja je sada ponovo u opasnosti. Uglavnom prije trideset godina Sačić se odrekao Partije, a ove godine Partija se javno odrekla njega. Napokon je skužila da Sačić nije njezin spavač u oporbenim redovima!

Dan poslije objave u Novostima „vaspitnu palicu“ preuzela je prorežimska tv N1. Svaki gost te neojugoslavenske tv toga je dana bio suočen s pitanjem – kako komentirate da je general Sačić bio u SKJ. I tako cijeli dan. Nema građanina koji s tom činjenicom (za odvraćanje pozornosti s bitnih problema države i nacije) nije upoznat. Takav tretman, naime kaj, treba zaslužiti. Ovdje se treba osvrnuti na dvije razine – razloge režimskoga tretmana i provoditelje režimskoga tretmana. Razlozi režimskog tretmana oporbenoga zastupnika Željka Sačića, hrvatskoga generala stasaloga u obrani od velikosrpske agresije tijekom koje je promijenjen totalitarni sustav u demokratski, nisu nimalo apstraktni. Prvo, ušao je u aktualan saziv Sabora mimo volje režima i od režima kontroliranoga dijela oporbe. To je neoprostivo! Drugo, režim neobično bole stajališta koja Sačić zastupa. I to je neoprostivo!

Čime je Sačić zaslužio režimski tretman

Kao hrvatski zastupnik u protekla tri i pol mjeseca založio se, redom: Za dostojanstvo hrvatskih branitelja replicirajući zastupnici Anki Mrak-Taritaš, upozorio je da je „globalistički sustav razorio“ hrvatsko društvo zahtijevajući da se ono okrene sebi i svojim objektivnim problemima, pozvao je policiju i DORH da počnu raditi na procesuiranju masovnih zločina izvršenih po završetku Drugoga svjetskoga rata, kritizirao je rad Stožera civilne zaštite, osvijetlio je pogibiju hrvatskih redarstvenika u srpnju 1991. na Banovini i Pounju, založio se za punu i dosljednu primjenu europskih rezolucija o potrebi osude svih totalitarizama i pozvao Sabor da u tom pogledu izbaci Manolićev portret iz Sabora, upozorio je na pogubno izjednačavanje VRO Oluja sa zločinom u Gruborima i pozvao Vladu da se osvijesti, upozorio je i na provedbu ciljeva srpskih strateških dokumenata sa zaključkom „Plenkoviću, nisi dostojan žrtve hrvatskih ratnika“.

Nadalje, kronološkim redom: Primijetio je da se o Oluji počelo govoriti „na revizionistički način“, kritiziraju predsjednika Milanovića založio se protiv diskriminacije pripadnika HOS-a, Pupovcu je zamjerio što ne želi „da se zaboravi prošlost koja optužuje Hrvate za zločine koji se nisu ni dogodili“, sjetio se Srba i pripadnika islamske vjeroispovijesti koji su sudjelovali u Domovinskom ratu založivši se da ih treba „dostojno odlikovati“, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obišao je stratište Jazovka – povlačeći usporednicu s Ovčarom – zamjerivši Plenkoviću što nije došao na Jazovku.

Idemo dalje: Podsjetio je Sačić na svoj progon u kojemu je doveden u svezu sa zločinom u Gruborima – gdje je dokazano da je nevin – i ukazao na put prema pravim krivcima (što se dubokoj državi nimalo ne sviđa), pohvalio je Vladu što je prihvatila amandmane oporbe kod donošenja Zakona o obnovi potresom stradalih područja, govoreći o Zakonu o strancima upozorio je kako se „uvode neka paradržavna tijela kao sugovornik policiji o tome treba li nekom dati pravo na boravak ili azil“, konstruktivno je raspravljao o Zakonu o izvršavanju kazne zatvora – pohvalivši rad pravosudnih policajaca, osvijetlio je na temelju povijesnih dokumenata strašan, a nekažnjen zločin u Zrinu iz godine 1943. „koji i danas traje“.

Još i ovo: Upozorio je na kršenje ustavnih prava hrvatskih zastupnika u jeku tzv. „mjera“ u doba „korona krize“, ukazao je na probleme zaposlenih u Rafineriji Sisak uzrokovanih „kriminalom, korupcijom i nezaštitom nacionalnih interesa“, upozorio je sredinom rujna da smo suočeni s velikosrpskom, četničkom ofenzivom „kako god mi okretali glavu od toga“ optuživši pritom Pupovca koji „protežira te ideje“ s ciljem izjednačavanja krivnje agresora i žrtve, predao je Saboru Prijedlog za dodjelu Povelje hrvatskoga sabora Mladenu Kuki koji je otkrio stratište Jazovka, tražio je modele kojima bi se spriječio prodor na Sveučilište onih profesora koji ne poštuju Ustav – založivši se za pravedno vrjednovanje uloge predsjednika Franje Tuđmana, raspravljajući o izvješću Državne revizije primijetio je da DORH ne postupa po neuralgičnim točkama iz izvješća kao što su „visokosofisticirani kriminal“… 

Prokazivanje Sačića nije sukob na ljevici, već nešto puno ozbiljnije

U tri i po mjeseca djelovanja zastupnik Sačić zaslužio je mjesto ministra unutarnjih poslova u oporbenoj „vladi u sjeni“. Nastavi li tako i dođe li do okrupnjavanja i potrebne oporbene ozbiljnosti, moguće imamo budućega ministra unutarnjih poslova. Kako do toga ne bi došlo, potrebno je Sačića diskreditirati kod birača centra i desnoga centra (preostali čine onih Tuđmanovih 25 posto koji nisu htjeli hrvatsku državu), što će reći kod hrvatske većine, koja vapi upravo za onim što Sačić zagovara, a što režim već dvadeset godina gura pod tepih.

Režim smatra da su Sačićevi istupi, a gotovo sve sam ih pobrojao, „radikalne poruke“. Nisu. Ali jesu zdravorazumske, proeuropske i istinoljubive. Kako i ne bi bile „radikalne“ kad je „drug“ svojim istupima dirnuo u šest nedodirljivih jugokomunističkih svetinja, kojima se i danas klanjaju komunisti, jugoslaveni i velesrbi, pa onda po naravi stvari i aktualna hrvatsko-srpska koalicija. Otud dolazi i ovo selektivno prekapanje partijske arhive, kao svojevrstan nadomjestak poraženih snaga u Domovinskom ratu izbjegnutom civiliziranom obliku lustracije. Svetinje u koje se nije smjelo, a ne smije se ni danas dirnuti, jesu: Tito, Partija, Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo, JNA i SUBNOR. Sačić je svojim istupima pregazio, gotovo na juriš, sve svetinje poraženih snaga!

Prokazivanje Sačića nije „sukob na ljevici“. U pitanju je nešto ozbiljnije i puno pogubnije. To je sukob politike neoproštene pobjede s pobjedom hrvatskih branitelja, sukob u ratu poraženih snaga s hrvatskom slobodom i demokracijom, sukob povijesne ropotarnice s temeljem hrvatske države – Domovinskim ratom, sukob „antifašista“ s demokratskom voljom, sukob balkanske Hrvatske s europskom. U krajnjemu, riječ je o sukobu režima s klicama neke buduće Hrvatske s većim stupnjem svih oblika sloboda, one kakvu su hrvatski branitelji sanjali prije trideset godina, a koju su političke elite komunizma, jugoslavenstva i velesrbijanstva u mirnodopskim okolnostima otele hrvatskome narodu.

Drug Pupovac i danas je drug Pupovac

Što se, dakle, faktografije tiče, Sačić je u ranoj mladosti bio u tadašnjoj milicijskoj školi u kojoj su gotovo svi pitomci htjeli ili ne morali biti i članovi SKJ. No, kad je zagrmjelo, Sačić se dokazao u Domovinskom ratu, a to znači da se vlastitom voljom oteo kontroli Partije. Jesu li se u Domovinskom ratu dokazali i oni koji ga danas prokazuju, misleći da će onemogućit ili barem narušiti njegov politički angažman i sve veću popularnost? Gdje su bili istaknuti predstavnici režima? Recimo, Milanović, Plenković ili Pupovac? Komu su se oni dokazivali i dokazali u doba odlučnog opredjeljenja početkom devedesetih?

Pupovčeve Novosti, konglomerat komunističke ideologije, jugoslavenske nostalgije i beogradske politike, dobile su ulogu režimske batine u prokazivanju zastupnika Sačića. Pupovac, također saborski zastupnik i ključan čimbenik Plenkovićeve vladajuće koalicije, potpisuje taj opskurni list „za izdavača“. Njegovu komunističko-partijsku prošlost nitko ne istražuje, niti ju potencira premda je on danas vlast, a Sačić oporba. Pozivam Novosti da objave Pupovčev partijski karton.

Prije otprilike dva desetljeća objavio sam da je „Centar Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske za idejno teorijski rad dr. Vladimir Bakarić“ svojedobno poslao druga Pupovca na Filozofski fakultet da čačka na ideološkom projektu „Jezik i društvo“. A onda, poslije nekog vremena partijska ćelija Filozofskoga fakulteta upregla se ne bi li na faksu drug Pupovac dobio i stalno zaposlenje (objavio sam tada i taj partijski dokument potpisan od šefa Partije na FF-u). I tako se po Partijinu nalogu Pupovac zaposlio na Filozofskom. Bilo je to u „sjajnim“ osamdesetim godinama. I tu je i dan danas! Jer nije provedena lustracija, ni na Sveučilištu ni bilo gdje drugdje, za koju se zalaže „drug Sačić“. Drugim riječima – drug Pupovac i danas je povlašteni drug Pupovac. Za Hrvatsku bi bilo dobro da u politici ima što više „drugova“ kakav je Sačić, a sve manje drugova kakav je Pupovac!

Nije dosta samo Sačić, trebamo pokret spreman preuzeti vlast

I ne samo da je na faksu, nego je Pupovac zahvaljujući svojim istomišljenicima u drugim strankama, prvenstveno u HDZ-u, instaliran za glavnoga arbitra hrvatskoga društva, a njegove Novosti režimskom batinom i ideološkim higijeničarem. I kad se zločinačka Partija raspala, drug Milorad Pupovac pristupio je UJDI-ju, koji se zalagao za opstanak Jugoslavije. Sačić se tada priključio hrvatskim obrambenim snagama. Tu je ključna razlika ne samo među bivšim članovima SKJ, nego i šire. Normalna bi situacija bila da je Sačić danas vlast, a Pupovac oporba. No, u Hrvatskoj ništa nije normalno, već je sve „novonormalno“: Kult ličnosti Tita periodično zamjenjuju Titeki uz pomoć medijskoga jednoumlja konstruktivnog prorežimizma, Jugoslaviju – „ovi prostori“, Partiju – komunistički modelirano višestranačje, bratstvo i jedinstvo – hrvatsko-srpska koalicija, JNA i SUBNOR – antifašizam!

Režim perfidno obnavlja i hrvatskom narodu nameće jugokomunističke i velesrbijanske svetinje u novom ruhu s novom retorikom. I zato smo i u odumiranju i na dnu Europske unije. Za raskid s restauracijom i nametanjem tih recikliranih ideoloških svetinja nije dovoljan samo zastupnik Željko Sačić, već jedan novi pokret, čiji bi zadatak bio demokratskim putem staviti stvari na svoje mjesto. Ne bude li prijevremenih izbora, naime kaj, onda treba spremno dočekati godinu 2024. U međuvremenu ne treba trošiti energiju na Novosti, neka se iživljavaju nad hrvatskim braniteljima (Thompsonom, Merčepom, Sačićem…), narodom i državom, neka rade što god hoće, jer ne će to moći raditi i dokle hoće.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo