Z. Pinter: 29 GODINA OD KRVAVOG POKOLJA NAD HRVATIMA – ČUJE LI TKO VAPAJE IZ ŠIROKE KULE?
Vrijeme:20 min, 27 sec
1.Kate Nikšić (1937.); 2. Verica Nikšić (1978.); 3. Mande Nikšić (1940.); 4. Ana Nikšić (1904.); 5. Marija Nikšić (1901.); 6. Ana Nikšić (1920.); 7. Petar Nikšić (1942.); 8. Ivica Nikšić (1974.); 9. Ante Nikšić (1937.); 10. Joso Nikšić (1957.); 11. Petar Nikšić (1948.); 12. Nikola Nikšić (1932.); 13. Ana Orešković (1930.); 14. Anka Orešković (1945.); 15. Nikola Orešković (1937.); 16. Mara Orešković (1911.); 17. Milan Orešković (1930.); 18. Kate Orešković (1932.); 19. Ivan Orešković (1896.); 20. Marija Orešković (1901.); 21. Matija Orešković (1912.); 22. Ante Orešković (1937.); 23. Anka Orešković (1935.); 24. Kate Ćaćić (1913.); 25. Ivan Štimac (1930.); 26. Marica Štimac (1933.); 27. Ana Vojvodić (1933.); 28. Mile Vojvodić (1938.); 29. Ivan Perković (1920.); 30. Mane Rakić (star 58. god.); 31. Luja Rakić (stara 48 godina); 32. Radmila Rakić (stara 28 godina); 33. Dragan Rakić (star 23 godine); 34. Milorad Rakić (star 29 godina).
To su imena onih koji su pobijeni od srpskih zločinaca listopada 1991. godine u Širokoj Kuli i bližoj okolici.
U isto vrijeme izvršen je pokolj i u 5 kilometara udaljenom Bukovcu, gdje su u zaseoku Vučići srpski zločinci ubili: Mandicu Hećimović (staru 79 godina) i njezine sinove Ivana Hećimovića (48), Josu Hećimovića (46) i Mila Hećimovića (43). U Zaseoku Radići ubili su: Mariju Pocrnjić (staricu od preko 90 godina), Mila Pocrnjića (54) i Anu Pocrnjić (64).
Dakle, riječ je o ukupno 41 hrvatskoj žrtvi. Do danas nisu pronađeni svi posmrtni ostaci koje kriju okolne kraške jame – gdje su uglavnom neposredno nakon egzekucija bacana tijela ubijenih. Najmlađa žrtva imala je 13 godina, najstarija 95. I sva su ta zla počinili susjedi Srbi uključeni u tadašnje paravojne terorističke postrojbe.
Ubijanje, silovanja, progon, palež i pljačka obilježili su tu ratnu jesen u Lici. U samoj Širokoj Kuli pogrom nad Hrvatima je tog kobnog 13. listopada započeo tako što su zločinci okupili osmero žena, djece i staraca pod izgovorom da to čine kako bi ih zaštitili, da bi ih potom ih zatvorili u podrum jedne kuće, pobili i kuću zapalili. Nakon toga, krvavi pir se nastavio uz silovanja, paljevine i pljačke, a tijela žrtava završavala su u obližnjim kraškim jamama, najviše u ‘Golubnjači’ (I. II.).
Počelo je s prvim srpskim mitinzima 1989. godine
Hrvati Široke Kule, Ličkog Osika, Urija, Bukovca i drugih ličkih mjesta na područjima sa značajnijom zastupljenošću srpskog stanovništva bili su na meti srpskih terorista od prvih mitinga koji su započeli 1989. godine, a s podizanjem barikada i njihovim naoružavanjem, stanje je postajalo sve napetije.
Očitovalo se to naročito u razdobljima prvih višestranačkih izbora, održavanja referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske i pogotovu u vrijeme kad su zaredale srpske oružane provokacije: od Pakraca i Plitvica, do pokolja u Borovu Selu i napada na policijske postaje diljem buduće “SAO Krajine”. Srbi su znali da je “JNA” na njihovoj strani i zato su od početka nastupali samouvjereno, drsko i bezobzirno, posebice u krajevima gdje su (kao u Širokoj Kuli) činili većinu u ukupnom stanovništvu.
Čvrsto četničko jezgro koje se sastojalo u većini od domaćih Srba, oslanjalo se na svoje vodstvo u Kninu i poslušno slijedilo Milana Martića i druge terorističke vođe. Hrvati su bili smetnja njihovim planovima o izdvajanju iz Hrvatske već samim time što su živjeli na tom području, iako na provokacije, prijetnje i svakovrsna maltretiranja koja su mnogi od njih iz dana u dan doživljavali nisu uzvraćali istom mjerom.
Uzvici “Ovo je Srbija”, česti preleti ratnih zrakoplova “JNA”, dolazak tenkova i stalne pucnjave što su ih u cilju zastrašivanja domicilnih Hrvata i drugih žitelja nesrpske nacionalnosti planski provodili njihovi susjedi Srbi, uz blokadu Starog Ličkog Osika, Perušića, Mušaluka, Široke Kule i samoga Gospića, najavljivali su teške dane. No, najveći dio Hrvata ostao je u svojim kućama i onda kad su započeli stalni pretresi, privođenja, pljačke i otvorene prijetnje ubojstvima, uz ograničavanje kretanja. Srpski teroristi bili su organizirani u skupine od kojih je svaka imala svoje zadaće vezano za blokadu i nadzor nad spomenutim mjestima i to su dosljedno provodili u djelo svugdje – izuzev Gospića koji je kao administrativno i kulturno središte Like bio donekle spreman za obranu.
Početne provokacije i teror nad Hrvatima dana 12. rujna 1991. godine prerastaju u konkretne terorističke akcije. “Martićevci” započinju s njihovim odvođenjima u svoju “stanicu milicije” u Ličkom Osiku (tadašnja zgrada Doma kulture), gdje ih zatvaraju u podrum, tuku i muče. Pouzdano se zna da su iz Široke Kule tamo odvođeni: Ivica Nikšić (17 god.), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije: Ivan Perković (58); iz Ostrvice: Lucija Jukić (55) i Josip Jukić (47). Ove su žrtve kasnije pronađene u jami Golubnjača II – sve osim Anke i Ante Oreškovića koji se još uvijek vode nestalima.
Manji dio Hrvata već tada bježi iz svojih kuća i sela, ali većina ipak ostaje u nadi da će se stanje smiriti. No, 25. rujna započinju ubojstva, najprije u zaseoku Vukava (u Širokoj Kuli). Prva je žrtva Kate Nikšić (54 god.), a istoga je dana teško ranjena (naklana) starica Marija Nikšić (89 god.) koja kasnije umire od posljedica ozljede. Mile Nikšić i Mate Nikšić uspijevaju se spasiti i preživjeti usprkos ranjavanju, dok je teško bolesna žena Ana Nikšić (71. god.) ostala u kući gdje je i ubijena, ali njezino tijelo nije pronađeno. Tada je ubijen i Nikola Nikšić (59 god.) za kojeg se isto tako nije znalo gdje su posmrtni ostaci. Iz zaseoka Vukava tijekom ovog pokolja Hrvati bježe, dok im se kuće pale i pljačkaju.
Crna nedjelja – 13 listopada 1991.
U dva podruma obiteljskih kuća Orešković u Širokoj Kuli, nalazi se ukupno 19 mještana koji su se tamo sklonili jer su se zbog nastalog stanja na okupu osjećali sigurnijima. Skupina srpskih zločinaca te nedjelje oko 14:00 sati kreće u svoj krvavi pohod.
U prvom podrumu ubijaju 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela zločinci ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Posmrtni ostaci Ane Orešković, Nikole i Anke Orešković pokopani su 1996. godine. Tijela drugih žrtava nisu pronađena.
Vidjevši što se događa, Hrvati iz drugog podruma bježe i skrivaju se po grmlju u okolici, a navečer odlaze u Perušić gdje donose vijesti o pokolju, pa i onom nad staricom Anom Nikšić (87) na Nikšića Brdu.
Tijekom sljedeća 3 dana ubijeni su: Ivan Orešković (95), Marija Orešković (90), Kate Ćaćić (78), Marica Štimac (58) i Ivan Štimac (61). Ana Vojvodić (58) i Mile Vojvodić (53) odvedeni su u smrt u smiraj dana 14. listopada. Posmrtni ostaci ovih žrtava pronađeni su u jami ‘Golubnjača II.’ godine 2004. Matija Orešković (79) ubijena je u zaseoku Gaj.
Zbog tobožnje sumnje kako “surađuju s hrvatskom stranom”, zločinci su potom zatvorili, mučili i na kraju pobili peteročlanu obitelj Rakić – otac Mane Rakić (58) po nacionalnosti Srbin; majka Luja Rakić (48) po nacionalnosti Hrvatica i njihova djeca: Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23).
Najprije su ubili Luju u obiteljskoj vikendici koju su skupa s tijelom žrtve potom zapalili, a nekoliko dana poslije i druge članove obitelji. Vjerojatno su ih pobacali u neku od obližnjih kraških jama, jer posmrtni ostaci nisu pronađeni. Zločinci su se naročito okrutno iživljavali nad 28-godišnjom Radmilom koju su dulje vrijeme držali zatočenu, višekratno je silovali i mučili i tek potom ubili.
Prema iskazima preživjelih, u vrijeme ovog terora, događale su se užasne stvari. Osim mučenja i teških premlaćivanja, mnoge su žene (poput Radmile Rakić) prije nego su ubijene brutalno silovane, ponekad i pred svojim muževima, braćom ili drugim bližim srodnicima. Nakane krvnika opijenih patološkom mržnjom prema svemu što je hrvatsko bile su očite: pobiti što više civilnog stanovništva, a preživjelima uzrokovati što veće patnje i nanijeti im takve traume da se u ovaj kraj više nikada ne vrate. To je bila ta metodologija etničkog čišćenja i genocida koja je primjenjivana dosljedno i sustavno na svim područjima gdje su srpski zločinci planirali uspostavu svoje “SAO Krajine” i stvaranje “Velike Srbije”. Istrebljenje i progon (jer ipak se nije moglo sve Hrvate pobiti), uz surove masovne likvidacije, razaranja, silovanja, paljevine i pljačke – a potom proglašavanje tih krajeva “srpskim”.
Jedan od glavnih egzekutora u Širokoj Kuli u ovim masakrima (pa i nad obitelji Rakić) bio je Čedo Budisavljević, u to vrijeme “pomoćnik komandira ‘Odjeljenja milicije'” za “Teslingrad” (kako su teroristi nakon okupacije nazvali Lički Osik).
Ovaj monstrum i njegovi suradnici u krvavom masakru, na sramotu hrvatskoga pravosuđa i Republike Hrvatske 2001. godine su abolirani i oslobođeni krivnje prema Zakonu o općem oprostu, iako se spomenuti Zakon ne primjenjuje na one koji su počinili ratne zločine – i to tako što je djelo prekvalificirano iz ratnog zločina u “oružanu pobunu”, nakon čega je tadašnji predsjednik države Mesić potpisao Rješenje o pomilovanju.
Zločinci amnestirani od hrvatskog pravosuđa, za ista su nedjela osuđeni u Srbiji!
“Pravna država” Hrvatska ostavila je i ove, kao i brojne druge srpske zločince nekažnjenima, ali su desetak godina poslije nekima od njih u Beogradu izrečene zatvorske kazne – doduše samo za ubojstva pet članova obitelji Rakić, dok se drugim zločinima istih počinitelja tamošnji sud nije bavio (iako nosi zvučni naziv: ‘Specijalni sud za ratne zločine’).
Evo prijepisa sramotne oslobađajuće presude suda u Gospiću po optužnici za Čedu Budisavljevića i njegove suradnike iz siječnja 2001. godine:
“Poslovni broj : Kio-90/96-18
Republika Hrvatska
Rješenje
Istražni sudac Županijskog suda u Gospiću, Pavao Rukavina, u istražnom postupku protiv okrivljenog I. Budisavljevića Čede iz Ličkog Osika, Proleterska 8 i drugova zbog kaznenog djela iz čl. 142 KZ, rješavajući povodom podneska Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj DO_K-4/00 od 11. siječnja 2001. godine, a temeljem članka ZKP, dana 16. siječnja 2001. godine
r i j e š i o je
O B U S T A V LJ A S E istraga protiv:
- okr. BUDISAVLJEVIĆA ČEDE, sina Blagoja, r. 06.01. 1966. u Gospiću, s prebivalištem u Ličkom Osiku, Proleterska 8, Srbina, državljnina RH,
- okr. POTKONJAKA ISE, sina Branka, r. 04.10.1944. u Ornicama-Gospić, s prebivalištem u Ličkom Osiku, N.Tesle 26, Srbina, državljnina RH,
III. okr. MARIĆ DANILA, sina Nikole, r. 06.09.1939. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli, kbr. 143, Srbina, državljnina RH,
- okr. ODANOVIĆA BOGDANA, sina Milana, r. 01.01.1957. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 126, Srbina, državljnina RH,
- okr. RADMANOVIĆA MILORADA, sina Nikole, r. 06.05.1957. u Karlovcu s prebivalištem Ličkom Osiku, N.Tesle 26, Srbina, državljnina RH,
- okr. KOVAČA BRANKA, sina Luke, r. 16.04.1943. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 25, Srbina, državljnina RH,
VII. okr. KNEŽEVIĆA STEVE, sina Bože, r. 17.06.1955. u Gospiću s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 195, Srbina, državljnina RH,
VIII. okr. LOVRIĆA DANE, sina Nikole, r. 07.11.1928. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. bb., Srbina, državljnina RH,
- okr. UZELAC NIKOLE, sina Dane, r. 07.01.1956. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 64, Srbina, državljnina RH,
itd. do broja
LXXXII. LOVRIĆ MILANA sina Jove, r. 1.11.1951. u Širokoj Kuli s
preb. u L. Osiku D.Rakića 42, Srbin, drž. RH,
…da bi tijekom 1991. pa nadalje na području na području Novog Ličkog Osika i Široke Kule, prema predhodnom dogovoru da silom odvoje to područje i druge dijelove grada Gospića od RH i da tu osnuju svoje organe vlasti i to područje pripoje SAO Krajini, formirali paravojne jedinice te preuzeli i podijelili naoružanje kojim su učestvovali u napadima na L.Osik, Š.Kulu i grad Gospić na način da su bez izbora pucali iz različitog art. oružja unatoč tomu što su znali da tu žive civili… tim su sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena protiv Ustavnog ustrojstva i sigurnosti RH, pa bi time počinili kazneno djelo protiv RH, oruž. pob. u čl. 142 KZ
Obrazloženje
Rješenjem istražnog suca određeno je provođenje istrage protiv Čede Budisavljevića i drugova zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo iz čl. 120 st. 1 OKZ RH.
Tijekom istražnog postupka, državni odvjetnik je svojim podneskom, u odnosu na sve okrivljene, a ukupno ih je 82 komada, PROMIJENIO ČINJENIČNI OPIS i pravnu kvalifikaciju djela te sada optužene tereti za kazneno djelo ORUŽANE POBUNE iz čl. 142 KZ.
Prema Zakonu o općem oprostu (NN- 80/96) čl. 1 Zakona, daje se OPĆI OPROST OD KAZNENOG PROGONA I POSTUPKA POČINJENIH KAZNENIH DJELA U AGRESIJI, ORUŽANOJ POBUNI ILI ORUŽANIM SUKOBIMA U rh, U RAZDOBLJU OD 17. AUGUSTA DO 23. AUGUSTA 1996.. godine. Prema optužbi, okrivljenici su počinili kazneno djelo 1991. godine, dakle u periodu koji je obuhvaćen Zakonom o oprostu.
U smislu članka 2 stavka 2 Zakona o općem oprostu ukoliko je kazneni postupak POKRENUT, u ovom slučaju je pokrenut jer je doneseno rješenje o provođenju istrage, obustavit će se po službenoj dužnosti.
Kako svi okrivljenici podliježu Zakonu o općem oprostu, protiv njih je kazneni postupak obustavljen, kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.
U Gospiću, dne 16. siječnja 2001.
Istražni sudac: Pavle Rukavina”
(Vidi: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/6063-iroka-kula-i-bukovac-gdje-je-to-.html; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
Dakle, državni odvjetnik Republike Hrvatske zanemario je sve činjenice vezano za počinjene zločine – iako su tada već bile jako dobro poznate – i promijenio kvalifikaciju djela, nakon čega sudac više nije ima kud.
Svojevrsni je apsurd u svemu, da je beogradski Specijalni sud za ratne zločine, objektivno gledajući, barem donekle ispravio nepravdu (mada je u pitanju suđenje sa selektivnim pristupom – samo za zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti).
Dana 16. ožujka 2012. godine, u Beogradu je objavljena prvostupanjska presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Čedi Budisavljeviću i Mirku Malinoviću izrečene su kazne zatvora u trajanju od po 12 godina, a Milanu Bogunoviću i Bogdanu Gruičiću od po 10 i 12 godina.
Godinu poslije, glavnom egzekutoru obitelji Rakić, Čedi Budisavljeviću, najviša sudska instanca u Srbiji (Apelacijski sud u Beogradu) povećala je kaznu na 13 godina zatvora, Bogdanu Grujičiću smanjila na osam godina, dok je optuženima Milanu Bogunoviću i Mirku Malinoviću potvrđeno 10, odnosno 12 godina zatvora.
Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:
“Apelacioni sud povećao kaznu prvooptuženom u predmetu “Golubnjača” Čedi Budisavljeviću na 13 godina zatvora zbog ubistva petočlane porodice Rakić
Apelacioni sud u Beogradu povećao je za godinu dana kaznu prvooptuženom u predmetu ‘Golubnjača’ Čedi Budisavljeviću zbog ubistva petočlane porodice Rakić u Ličkom Osiku u Hrvatskoj 1991. godine, i pravosnažno ga osudio na 13 godina zatvora, objavljeno je na sajtu tog suda.
Dvojici osuđenih na 12 i 10 godina zatvora Mirku Malinoviću i Milanu Bogunoviću kazne su potvrđene, dok je Bogdanu Gruičiću Apelacioni sud smanjio kaznu sa deset na osam godina zatvora.
(…) Oni su osuđeni jer su, kao pripadnici MUP-a SAO Krajine i Teritorijalne odbrane, Teslingrad ubili petočlanu porodicu Rakić zbog sumnje da poseduju radio stanicu i da sarađuju sa hrvatskim oružanim formacijama.
Po nalaženju Apelacionog suda, prvostepeni sud nije u dovoljnoj meri cenio kao otežavajuću okolnost za Budisavljevića da je pucao na svih pet članova porodice Rakić.
(…) U optužnici se navodi da su ubili Maneta Rakića i njegovu suprugu Luciju Rakić, kao i njihove sinove Dragana i Milovana i ćerku Radmilu Rakić.
U noći između 20. i 21. oktobra 1991. godine okrivljeni su prvo ubili Luciju Rakić, hrvatske nacionalnosti, i potom zapalili njeno telo i vikendicu.
Potom su nekoliko dana kasnije ubili i ostale članove porodice Rakić – Maneta, Dragana, Milovana i Radmilu Rakić koji su srpske nacionalnosti, tako što su ih odvezli do kraške jame ‘Golubnjača’, usmrtili ih hicem iz vatrenog oružja i potom bacili u jamu.”
(Vidi: https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuelno.292.html:431678-Beograd-Za-ubistvo-porodice-Rakic-13-godina-zatvora; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
O kakvim je monstruoznim zločincima ovdje riječ, svjedoči i jedan dokument što su ga sastavila obavještajna tijela srpske paradržave u studenome 1991. godine:
“OPERATIVNI IZVJEŠTAJ (Informacija)
Predmet: Budisavljević Čedo i drugi, vršenje ubojstava, silovanja i drugih kriminalnih radnji na području Teslingrada.
Operativnim radom na terenu putem prijateljskih veza i drugim saznanjima došlo je do saznanja da je Budisavljević Čedo, pomoćnik komandira Odjelenja milicije iz Teslingrada, učinio više kriminalnih radnji koristivši svoj položaj i situaciju na terenu, tako da je u toku 10. meseca o.g. privodio više osoba u Odjelenje mlicije na informativni razgovor. Ne ocjenjujući osnovanost privođenja na informativni razgovor, Budisavljević je prema našim saznanjima sve navedene osobe zlostavljao upotrebljavajući fizičku snagu, iznurivanje i maltretiranje. Tako je prilikom privođenja dvije osobe hrvatske nacionalnosti, Nikšić Antu i njegovu ženu, nakon završenog informativnog razgovora odveo iste u njihovu kuću na Brdo Nikšića u Širokoj Kuli gdje je ženu silovao na očigled muža, potom oboje ubio zatim ih zapalio u vlastitoj kući. Također se došlo do saznanja da je 11-12 osoba hrvatske nacionalnosti koje su bile pritvorene i namijenjene za razmjenu, međutim kako razmjena nije uspjela Budisavljević je zajedno s Bogunovićem Miloradom i Malinović Mirkom odveo u pravcu Ljubova gdje ih je poklao i potom bacio u jamu Golubnjača. Osim navedenog, došlo je do saznanja da je Budisavljević Čedo počinio najgnusniji zločin prema porodici Rakić iz Široke Kule. Naime, Budisavljević je 18. 10. 1991. priveo na informativni razgovor Rakić Manu, njegovu kćerku Radu i sinove Rakić Dragana i Milana. Za napomenuti je da je ovo srpska porodica a privedena je zbog osnova sumnje da je surađivala s hrvatskim vlastima i hrvatskim oružanim formacijama. U zatvoru su navedene osobe boravile 12 dana i na zahtjev vojnih organa, koji su se nalazili u tvornici ‘Marko Orešković’, informativni razgovor s istim osobama obavljali su, osim Budisavljevića, i kojima se ne znaju prava nego samo konspirativna imena i to ‘Zolja’, ‘Rambo’, ‘Ćato’ i jedan vodnik Davidović Nenad. Svi su se privremeno nalazili na zadatku u Tvornici MOL a pripadali su riječkom korpusu. Sada se ne nalaze u Teslingradu nego su premešteni na Plitvice. Prilikom ovog ispitivanja Budisavljević je prema zatvorenicima primjenjivao najbrutalnije metode primjene sile u pritvoru u Dječjem vrtiću tukući ih kablom od struje dok je Rakić Radu više puta silovao. O ovomu silovanju očevidac je bio njezin brat Dragan. Nakon puštanja Budisavljević je navedena lica odveo do navedene jame na Ljubovu gdje ih je pobio i bacio u jamu. Ženu Rakić Mane (Luja, nap. a.), koja je bila hrvatske nacionalnosti silovao je u njihovoj kući, zatim ju je ubio i kuću zapalio. Ove bestijalne zločine je Budisavljević učinio nad nedužnim srbskim življem jer im nikada nije dokazana suradnja s ustašama.
Budisavljević je od Rakić Mane oduzeo osobno vozilo ‘Ford Eskort’ koje su on ili njegovi ljudi prodali u Bosni. Ovakvim svojim postupcima, koji više ne graniče s ničim ljudskim, isti je ne najgrozniji način zatro porodicu Rakić kao i uništio imovinu kako bi prikrio tragove koji su nestali u jami Golubnjači.
Iz više izvora došlo je do saznanja da je Budisavljević u ovo ratno vreme opljačkao više kuća i stanova u Teslingradu, izvršio brojna djela razbojništava oduzimajući od građana motorna vozila i ostale predmete.
Radi se o osobi koja pronosi glasine da on nikom u Teslingradu ne treba da polaže račune, već da su njegovi predpostavljeni u Kninu, da radi za državnu bezbednost, za Orlovića.
Detaljne podatke o njegovim aktivnostima i nezakonitim radnjama mogu se dobiti od njegovih ortaka, odnosno pomagača i izvršioca, a to su: Bogunović Milorad i Malinović Mirko te Grujičić Bogdan.
Kako su navedeni izvori saznanja u najvećoj mjeri vrlo vjerojatni, to je potrebno čim prije lišiti slobode Budisavljevića, Grujičića, Malinovića i Bogunovića, te provesti detaljnu kriminalističku obradu nad istima. Svako kašnjenje može imati za posljedicu negativni efekt, a napose držanje ovakovih lica na slobodi i nekažnjeno može koštati života više nevinih lica.
U Gračacu, 11.11.1991.
(Podpisi i žigovi nečitki)”
(Vidi: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/6063-iroka-kula-i-bukovac-gdje-je-to-.html; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
U Hrvatskoj je, nažalost, već odavno zaživjela ustaljena praksa da se srpski zločinci ne progone, pa u najvećem broju slučajeva protiv njih se niti ne dižu optužnice. Podvođenje svega, pa i očitih zločina protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju i kažnjivi su i prema međunarodnom pravu pod djelo “oružane pobune” samo zato da bi se srpske krvnike moglo osloboditi odgovornosti nije više pitanje prava i pravosuđa, nego duboki moralni i etički problem i uz to neoprostivi grijeh – prema Božjim i ljudskim zakonima.
Misli li tko možda kako će time izmijeniti povijest i nametnuti podijeljenu krivnju za rat ili čak za sve optužiti Hrvatsku i Hrvate i da će to proći, grdno se vara. Cijela Hrvatska i najveći dio svijeta jako dobro znaju: devedesetih godina XX. stoljeća na djelu je bila genocidna, osvajačka velikosrpska politika koja je Srbe na području cijele bivše SFRJ digla na noge i pokrenula u agresivni rat i etničko čišćenje s ciljem istrebljenja svega što nije srpsko na područjima na kojima je planirana uspostava “Velike Srbije”. Masovne žrtve od preko 120.000 pobijenih (od Slovenije, preko Hrvatske i BiH do Kosova), stotine tisuća invalida i traumatiziranih, preko 3 milijuna protjeranih iz svojih domova, deseci tisuća srušenih i spaljenih kuća, razoreni sela i gradovi, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, deseci tisuća logoraša koji su u srpskim koncentracijskim logorima doživljavali neviđene patnje – a mnogi i ubijeni, sve su to krvavi tragovi velikosrpske ideologije i dokaz o jednom vremenu ludila koje je većinu Srba na području tadašnje SFRJ obuzelo i povelo u osvajački genocidni rat za obnovu “Dušanovog Carstva” koje će u svoje granice okupiti sve Srbe.
Jasno i glasno treba reći svima – kako državnom i političkom vrhu Republike Hrvatske, tako i svoj onoj “gospodi” u SNV-u i SDSS-u koja se zanose time da će se zaboravom ili izvrtanjem činjenica potisnuti istina, da nikakvi pojedinačni incidenti, pa ni oni u Gruborima i Varivodama tu istinu neće i ne mogu promijeniti. Srbi su u proteklom ratu bili agresori, oni su ubijali masovno, organizirano, ciljano, planski, s ciljem uklanjanja svih onih koji su im bili smetnja u ostvarivanju ratnih ciljeva i činili su to brutalno, barbarski, koristeći sve resurse, pa i “JNA” koju su stvarali i 45 godina plaćali i uzdržavali ne samo Srbi nego i Hrvati, Slovenci, Muslimani (Bošnjaci), Albanci i drugi – ne zato da ih ubija i ruši im kuće, nego da ih brani.
Apeli za zadovoljenjem pravde ostaju bez odjeka
Nakon dugih godina iščekivanja pravde za nevine hrvatske žrtve, potomci pobijenih u Širokoj Kuli i okolici – uvidjevši kako od kažnjavanja zločinaca nema ništa, jer umjesto da su u zatvorima naše ih pravosuđe oslobađa – započeli su sa svojim obraćanjima javnosti i državnim tijelima, uglavnom u vrijeme kad su se obilježavale obljetnice pokolja. U više navrata upućivali su i dopise predsjedniku države i Vlade, DORH-u, Saboru, nadležnim ministarstvima, ali nikakvoga pomaka niti je bilo, niti ga ima.
Na 21. obljetnicu pokolja, u ime žrtava i njihovih obitelji, profesorica iz Ličkog Osika, Ivanka Vojvodić je u Širokoj Kuli pročitala poruku državnim institucijama i hrvatskoj javnosti u kojoj među ostalim kaže:
“Ovdje na okupiranom dijelu Like, u Širokoj Kuli je 1991. godine počinjen ratni zločin nad nezaštićenim mještanima, progon, paljenje kuća, zatvaranje, mučenje, silovanje i likvidacije. Zbog provođenja plana etničkog čišćenja okupiranog područja od Hrvata, ubijeno je ukupno 33 mještana, žena djece, staraca. Najmlađa žrtva imala je samo 13 godina, a najstarija 95 godina. Zajedno s njima likvidirano je sedam mještana Ličkog Osika, Ostrvice i Mušaluka.
(…) Tražimo hitnu reviziju svih spisa koji se odnose na ratni zločin u Širokoj Kuli i hitno poduzimanje radnji koje će omogućiti kažnjavanje, a ne oslobađanje u skladu s težinom kaznenih djela – svih onih koji su ih činili svojim programima, naredbama i izvršenjima”.
U poruci se posebno naglašava potreba prestanka manipulacije sa zločinom u Širokoj Kuli kako bi se konačno utvrdila prava istina u cilju pravde, mira i budućnosti naraštaja koji će nastaviti živjeti u ovom dijelu Like.
Čuje li tko vapaje iz Široke Kule, danas, 29 godina poslije bestijalnih, barbarskih zločina koji su ostali nekažnjeni?
Zar su hrvatske žrtve čije su kosti posijane u stotinama masovnih grobnica diljem bivših okupiranih područja manje vrijedne od srpskih u Gruborima i Varivodama koje su stradale u pojedinačnim incidentima i pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima nakon oslobađajućih operacija Hrvatske vojske i policije? Može li se o tomu uopće razgovarati a ne sjetiti se kako je uzrok svemu bila velikosrpska politika genocida i etničkog čišćenja koja je sustavno i planski provođena s nakanom istrebljenja svega što nije srpsko?
Poslušajte apel koji je tog 13. 10. 2012. godine hrvatskom pravosuđu i državnim institucijama u ime obitelji žrtava uputila Ivanka Vojvodić koja je i sama u ovom pokolju izgubila roditelje i dio šire obitelji:
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
