Slučaj Puhovski, iliti koliko je beznadno bolesno hrvatsko društvo

Samo u Hrvatskoj lažni svjedoci mogu postići vrhunsku karijeru moralne vertikale

“Međunarodno kazneno sudište za Franju Tuđmana presudilo da je bio sudionik, pa i poticatelj udruženog zločinačkog pothvata za uništenje jedne države.”

– Žarko Puhovski, studeni 2019.

Oni koji su malo pozornije pratili haaška suđenja znaju jako dobro koliku su nam štetu počinili lažni svjedoci protiv vlastite zemlje. No, tek sad kad je SDP-ov predsjednik prozvao jednu od „moralnih vertikala“ u Hrvatskoj i svjedoka za haaško Tužiteljstvo, hrvatsko istraživačko novinarstvo otkrilo je u svojim arhivima svjedočenja protiv okrivljenika nakon sloma Hrvatskog proljeća. Zašto se to nije novinarski istražilo kada je sudbina Hrvatske u Haagu visila o koncu ostaje “misterij”.

Štoviše, osim svjedočenja 1971., sav materijal koji smo prikupili u ovom prilogu poznat je već godinama, kako novinarima, tako i političarima, na vlasti i u opoziciji, a poznato je i pravosudnim tijelima koja bi mogla imati nešto za reći i sama. Ali usprkos tome, cijelo ovo vrijeme, uloga „moralne vertikale“ prvog ravnatelja Instituta Otvoreno društvo nikad nije došla u pitanje, a sumnjamo da će se tu išta promijeniti čim se prašina malo slegne.

Svjedočenja nakon 71.

Iako je konkurencija jaka, čitatelji su sigurno već sami shvatili o kojoj konkretno moralnoj vertikali hrvatskoga društva pišemo. No, krenimo redom, od Hrvatskog proljeća, i tvrdnji Zorana Milanovića da je Žarko Puhovski svojim svjedočenjem proširio ne samo opseg navoda optužnice nego i krug osumnjičenih osoba koje su na temelju njegova svjedočenja bile procesuirane.

Večernji list je 16. kolovoza 1972. izvijestio o svjedočenju Žarka Puhovskog o okolnostima Čičkova izbora za prorektora Zagrebačkog sveučilišta 1971. godine. U tekstu se kaže kako je Puhovski “govorio i o izjavi Čička na ‘Književnom petku’ u lipnju prošle godine, kad je Čičak rekao da se aplaudira njemu i Budiši, a da ima i drugih koji su surađivali s njim.” Navodi se da je Puhovski tada “spomenuo imena Jure Jurasa, Matka Bradarića i Josipa Tureka te još nekih”, i to “govoreći o pokretu koji je ‘izišao na scenu’”.

Dan poslije, beogradska Politika u tekstu pod naslovom “Svjedočenje dugo sedam sati” navodi da se Puhovski devetog dana suđenja pokušao sjetiti imena koja je Čičak spomenuo na tom ‘Književnom petku”’ te da je naveo Juru Jurasa, Stjepana Tureka i Matka Bradarića, a desetog dana suđenja naveo je još tri imena, Ferdu Bušića, Ivana Borasa i Krešimira Martinića.

Tadašnje novine Puhovskog su prikazale kao jednog od najvažnijih svjedoka protiv vodstva studentskog pokreta pa, primjerice, NIN zaključuje da je Puhovski svojim svjedočenjem “vrlo reljefno i, reklo bi se, dokumentirano, rasvjetlio tijek priprema za ustoličenje Dražena Budiše u studentskoj organizaciji Zagreba”. Borba pak iščitava da je svjedočenje Puhovskog sud dovelo do zaključka da je skupština Studentskog saveza Zagreb, na kojoj su u travnju 1971. “proljećari” preuzeli vodstvo saveza bila ilegalna, a time je ilegalno bilo i novo vodstvo saveza na čelu s Draženom Budišom.

NIN je 20. kolovoza 1972. prenio kako je Puhovski na suđenju rekao, “ustvari radilo se o jednoj totalitarističkoj grupi nacionalistički orijentiranih studenata koja je postajala sve opasnija”.

Svjedočenja u Haagu

Dvadeset godina nakon sloma Hrvatskog proljeća Republiku Hrvatsku napala je JNA i srpski agresor. Znamo s koliko žrtava se Hrvatska obranila, a znamo i kako taj uspjeh mnogima u međunarodnim centrima moći nije bio po volji. Stoga je osnovan Haaški sud, koji je zlorabeći povjerenje žrtava odradio jedan odvratan politički posao izjednačavanja agresora i žrtve. A za taj posao, Haaškom sudu su trebali odgovarajući svjedoci, pa su u tim ulogama haaškim sudnicama profilirali razni likovi, kao što je to bio primjerice Stjepan Mesić. A u Haagu je svoju istaknutu ulogu svjedoka tužiteljstva iz 71. nastavio Žarko Puhovski.

„Nedvojbeno da je za vrijeme i neposredno poslije akcije između 120 i 150 tisuća ljudi s tog područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri četvrtine svih tih ljudi pripadalo seoskom stanovništvu. Osnova sociologije pokazuje da seljaci ne napuštaju boravište, svoja imanja i sela osim u slučaju osjećaja izravne životne ugroženosti. Zbog toga je, po mojem sudu, riječ o etničkom čišćenju“, objasnio je Žarko Puhovski u siječnju 2009. na Radiju 101 što će svjedočiti u Haagu.

Kao svjedok Tužiteljstva, Žarko Puhovski će se u Haagu pojaviti s posebno pripremljenim izvještajem HHO-a, koji je u Haagu na kraju proglašen nevjerodostojnim, nakon što je obrana hrvatskih generala pokazala sve njegove manjkavosti.

Između ostaloga, Puhovski je u Haagu posvjedočio o okolnostima pod kojima je u jednom trenutku napustio HHO, odnosno pročitano je njegovo pismo u kojem je tada objasnio razloge zbog kojih odlazi iz Odbora. Naveo je nezadovoljstvo činjenicom da su pojedini istaknuti članovi HHO-a (Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak) prečesto involvirani u neke „stranačke i političke aktivnosti”, ali i da se HHO „sve više i više bavi stvarima koje od njega traže strani donatori, npr. ratnim zločinima”. Naime, Puhovski je u to vrijeme smatrao kako se HHO prvenstveno treba baviti aktualnim kršenjima ljudskih prava živih ljudi, a ne događajima od prije nekoliko godina koji su uglavnom veći obrađeni. Po njegovim riječima, mnogi u odboru su se tome suprotstavljali tumačeći kako će HHO više sredstava od donatora privući ako se bavi upravo ratnim zločinima. Pri tom je iznio podatke kako je odbor u to vrijeme primao i 500.000 dolara godišnjih donacija, pri čemu je najveći donator bila fondacija Georga Sorosa.

No, materijalni interesi su i kod Žarka Puhovskog, čini se, odradili svoje. Već u ljeto 2001. HHO je pomoću financijskih sredstava doniranih od strane Norveškog helsinškog odbora i Nieman fondacije svoj izvještaj izdao kao knjigu pod naslovom „Vojna operacija Oluja i poslije”. Autor teksta najvećim dijelom bio je Petar Mrkalj, dugogodišnji član i izvršni direktor Odbora. Predsjednik HHO u to vrijeme bio je Žarko Puhovski. U uvodu knjige stoji:

„U UN Sektoru Jug, za službenog trajanja operacija ‘Oluja’ i u narednih 100 dana, HV je, (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijski odorama) unatoč tome što oni nisu davali nikakav otpor, smaknula više stotina, najmanje 410 civila (…) Zapaljeno je ili minirano najmanje 22.000 kuća, a ostale opljačkane i teško devastirane.

Upravo s ovakvim brojevima Žarko Puhovski stigao je u Haag odraditi posao za Tužiteljstvo. Srećom, nije uspio.

Ovaj niz o Žarku Puhovskom mogli bismo, naravno, pretvoriti u cijeli feljton. No, kao podsjetnik na to kako se u Hrvatskoj postaje i ostaje „moralna vertikala“, vjerujemo kako je materijal koji smo ovdje prikupili iz Večernjeg lista od prije neki dan i s našega portala kada smo pratili haaška suđenja dovoljan.

(hkv)

Izvori ukomponirani u dijelove priloga

Izvukli smo stare novine, ovako je Puhovski govorio na suđenju proljećarima: ‘To su nacionalisti’ (Večernji list)

Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (4/5)

Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (5/5)

Vezano

Vegeta-ekspert Žarko Puhovski: I demografija je dobra kad pomoću nje treba hračnuti na Hrvatsku

Svjedok s montiranih političkih procesa Žarko Puhovski, glavni promotor ‘knjige’ Jadranke Kosor

Neven Sesardić o tzv. borcima za ljudska prava, Pusiću i Puhovskom

Knjiga HHO-a „Vojna operacija Oluja i poslije” nije prihvaćena kao dokaz u postupku Gotovina, Čermak i Markač u Haagu

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo