Bombarder s Pantovčaka nije izvan kontrole. Ima tajni plan….

“USAMLJENI REVOLVERAŠ”

Priču o Zoranu Milanoviću nije loše započeti jednim humornim vestern klišejem. To je onaj moment kad usamljeni revolveraš, nakon još jednog “trofeja”, puhne u cijev svoga revolvera prije nego što ga vrati natrag u futrolu i upiše na njegovu dršku novu recku: Željko Komšić, Andrej Plenković, Bakir Izetbegović, hrvatske Thelma i Louise, Dalija Orešković i Marijana Puljak, Peđa Grbin, Rada Borić, Tomislav Tomašević, Žarko Puhovski…

Nastavite niz! Istupi u javnosti predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića vezani za uhićenje direktora Janafa Dragana Kovačevića i prethodna događanja u njegovu klubu u Slovenskoj 9 pokrenuli su lavinu. Svjedočimo nečemu potpuno novom i dosad neviđenom na političkoj sceni u Hrvatskoj. Radi li se tu o političkoj strategiji ili je samo u pitanju osebujni, prgavi karakter Zorana Milanovića, još uvijek se pouzdano ne zna. Kako, onda, protumačiti ovaj fenomen? Ona lakonska objašnjenja, koja dopiru podjednako i s lijeva i s desna, kako Milanović pokušava svojim istupima skrenuti pozornost s bitnih tema u društvu, ne piju vodu. Milanović je zapravo sam sebe gurnuo u prvi plan, dok su sve te neimenovane “važne teme” ostale u pozadini. I to čini s jedne poprilično ležerne pozicije, iz fotelje hrvatskog predsjednika, dakle osobe s viškom vremena i manjkom odgovornosti. Milanovićev “stil” je jedinstven. U vezi njega pala mi je na pamet ona poznata izjava Stipe Šuvara: “Popu pop, a bobu bob!”

Za razliku od Šuvara, koji je nakon toga zašutio, Milanović ide dalje. Njegovo “Narikači narikača, drukeru druker, a babi baba!” uzburkalo je kao rijetko kad ustajalu hrvatsku političku močvaru. Zanimljivo je kako malo tko osporava izrečeno, već se sva energija troši na način na koji je to Milanović izrekao. A imalo bi se tu što reći. Njegovoj izjavi kako američki državni tajnik Mike Pompeo stiže u posjet Hrvatskoj kako bi joj probao uvaliti svoje F-16, nema se što dodati. To je nešto što je jasno svakome. One priče o Hrvatskoj kao faktoru u regiji ili Hrvatskoj koja je uspješno predsjedala Europskom unijom, toliko dobro da je Pompeo stigao u Hrvatsku da to Plenkoviću kaže u četiri oka, što smo ih slušali tijekom Pompeove posjete, priče su za malu djecu. Zanimljiv je u tom smislu odgovor Žarka Puhovskog na Milanovićev post na Facebooku u kojem je optužio Puhovskog da je u vrijeme Hrvatskog proljeća bio “druker” Vladimira Bakarića. “Njegova panika dovela je do toga da sam sada ja na dnevnom redu, sutra će biti netko drugi. (…) U bolesnoj je panici i izgubio je sposobnost iole razboritog prosuđivanja”, izjavio je za portal HRT-a Žarko Puhovski. Meni osobno ne djeluje da je Milanović u panici.

Čak, naprotiv, čini mi se da on pomalo i uživa u svemu tome, i da se u pozadini svega skriva određena politička strategija. Prvo što pada na pamet je precizno isplanirani lov na drugi predsjednički mandat, što nije ništa novo, a što je gotovo do apsurda dovedeno u vrijeme mandata Kolinde Grabar Kitarović. Milanoviću je već sada jasno da će po drugi mandat morati ići bez pomoći iz SDP-a. Isto to dogodilo se Stipi Mesiću s HNS-om, Ivi Josipoviću, također sa SDP-om, pa i Kolindi Grabar Kitarović u velikoj mjeri. Međutim, niti ovo ne daje potpuni odgovor na “fenomen Milanović”. Ubitačni ritam koji je Milanović sam sebi nametnuo ostavit će ga doslovce bez “protivnika” do narednih predsjedničkih izbora.

Ako je to u pitanju, onda Milanović neodoljivo podsjeća na maratonca koji u maratonsku utrku kreće sprintom, kao da se radi o utrci na sto ili dvjesto metara. Ima u ovoj priči i elemenata koje možemo pripisati i Milanovićevu karakteru, da se pošto-poto bude u toku s aktualnim svjetskim političkim kretanjima, ali ni približno u tolikoj mjeri koliko se to može čuti u javnosti. Milanović prati trendove. To je činjenica. To možemo vidjeti na primjeru prve predizborne debate Trump-Biden koja je bila potpuna novost u svijetu politike, i obrazac koji je pokazao koliko se politička scena promijenila. Retorika koju smo tamo čuli, otprilike je isto ono što danas radi Zoran Milanović, politika bez rukavica i ograničenja nametnutih bilo čime, pa ni uzusima političke korektnosti. “Moderni političar” nema čvrsta uvjerenja, njegova uvjerenja su “pragmatična”, dakle ona koja u tom trenutku donose najveći broj glasova. To ne vrijedi samo za Zorana Milanovića, već za političku scenu u cjelini. Jedina je razlika u tome što to netko radi s rukavicama, a drugi, kao Milanović, bez njih. (Ili u najboljem slučaju koristi one boksačke.)

Radi li se tu o toliko spominjanom famoznom “trećem putu”? Jedini primjer kad je taj princip u politici realiziran vidjeli smo u slučaju Mosta, ali se to naknadno pokazalo kao najobičniji mućak. Mimo hrvatskih politički zadanih okvira, lijevo – desno, duopol HDZ – SDP, zjapi ogromna praznina koja se iz dana u dan povećava. Pokušava li Zoran Milanović ući u taj prostor? Milanović je u svom ranijem djelovanju pokazao da ga taj okoštali politički okvir nimalo ne obvezuje. On je šetao s kraja na kraj spektra, bez obzira na kritike, pa i one koje su dolazile iz vlastite stranke ili iz sindikata. Sjećamo se vremena kad se Milanović predstavljao kao punokrvni neoliberal, kad je u vrijeme dok je bio na čelu SDP-ove vlade pokušavao autsorsati čistačice i monetizirati autoceste. Ili jednog drugog Milanovića, “modernog socijaldemokrate”, koji je mahao okolo knjigom “Kapital u 21. stoljeću” Thomasa Picketyja. Pa Milanovića koji ide na noge šatorašima. Koji je od ovih Milanovića pravi?

Sve trojica, rekao bih. Milanović ponekad podsjeća na zaigrano dijete kojemu vrlo brzo dojadi nova igračka. U startu bi to bilo pogrešno okarakterizirati kao nedosljednost. Milanović, čini mi se, čvrsto vjeruje u ono što radi i govori. Kad je Milanović 2014. godine, za vrijeme nereda širom Bosne i Hercegovine, došao u Mostar u kojemu su gorjele zgrade, on je tu došao isključivo pomoći. Zbog čega to sa sigurnošću mogu reći? Zbog toga što nikada kasnije taj svoj čin nije pokušao politički kapitalizirati. Nije to pokušao niti na predsjedničkim izborima, bez obzira što je među bosanskohercegovačkim Hrvatima danas vjerojatno daleko najpopularniji političar iz Hrvatske, a da taj status nije stekao jeftinim populizmom i besmislenim frazama, već dobro osmišljenim potezima, da na neki način pomogne.

U to spada i posjet Milorada Dodika Zagrebu, čime je pokazao da jako dobro poznaje situaciju u Bosni i Hercegovini, bez obzira na zgražanja hrvatskih i bosanskohercegovačkih komšićoida, koji bi radije u Zagrebu vidjeli Karadžićev SDS. Još je jedna zanimljiva stvar u Milanovićevim posljednjim istupima, koju njegovi politički protivnici nikako ne smiju zanemariti. Politička klima u Hrvatskoj izrazito je antiintelektualna. Čini se da i tu postoji ogroman prazan prostor, te da Milanović igra i na tu kartu, da pokaže koliko je drugačiji. Tako je u kontekstu Marijane Puljak i Dalije Orešković spomenuo film “Thelma & Louise” Ridleya Scotta iz 1991. godine. Koga briga što se čini da Milanović taj film uopće nije pogledao, jer je usporedba Dalije Orešković i Marijane Puljak s Thelmom i Louise potpuno promašena, te da se ona zasniva više na percepciji tog filma, po kojoj su Thelma i Louise neka vrsta feminističkih ikona koje su u konačnici tragično skončale. A tu je, u tom smislu, i njegov nesvakidašnji govor, pun iznimno živopisnih jezičnih figura. Bez obzira što su one nezgrapne i prvoloptaške, mislim da ih veći dio hrvatskih birača, ona famozna ciljana populacija, ne doživljava tako.

Josip Mlakić/Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo