Tko je bio drug diktator Tito?!

U glavnom glasilu „Velike Srbije“ (koja je postala vrlo mala, ali to je zbog inflacije!), beogradskoj „Politici“ od 5. listopada 2020., pojavio se tekst koji me je raznježio, jer me je natjerao da se vratim u prošlost ugledne zločinačke organizacije, tzv. „Komunističko-četničke partije Jugoslavije“.

Tamo g. Vuksan Knežević, prof. u penziji, književnik(?), jedan od najmlađih golootočkih zatočenika (?), priziva anagedote iz života najvećeg šarlatan i cinkaroša „svih naših naroda i narodnosti“.

„Obeležavamo godišnjicu Titove smrti i dan njegovog rođenja; podsećamo se njegove „genijalnosti”, carskog života, glamura i preskupih turističkih putovanja (rečkim, bre, brodom „Galeb“!), glorifikacije državničke politike i nesvrstanosti; „Kuće cveća“ i njegovog muzeja. O tome izrekoše svoje sudove i pohvale mnogi poštovaoci njegovog dela, pa i neki „objektivni” istoričari, potomci titoističke elite. Zaboraviše ili svesno prenebregoše da nam nešto kažu o drugoj strani njegovog života zbog koje ga, na primer, neki engleski naučnici ubrajaju među dvanaest najvećih zločinaca sveta. Ko je, u stvari, Tito? Hrvatski istoričar tvrdi da nije Hrvat. Slovenci ga ne priznaju za svog sunarodnika. Neki tvrde da je stranac – Rus ili Poljak, možda čak i Španac. A ima i onih koji su tvrdili da je vanbračno dete sa bečkog dvora, gde je školovan, jer je očito da je najmanje bio „genijalni bravar”. Poznato je da je bio učesnik u Prvom svetskom ratu u činu vodnika i vođe izviđačke grupe austrougarske vojske, da se dugo zadržao na terenu Mačve i Posavine, da je unapređen u viši čin i odlikovan visokim odličjem. Ne zna se, međutim, koliko je krvi, iz nezapamćenog pokolja Srba prosuo.“

Ovo je uvijek simpatično, međutim Josip Broz Tito bio je Hrvat iz Zagorja, prevarant i kukavica, vjerojatno nikad nikog nije osobno ubio, ali je bio istaknuti član u različitim odredima za likvidaciju. U Rusiji, Španjolskoj, Jugoslaviji… Čovjeka ponese loše društvo… Slijedi gotovo ključni dio, no Srbi, kao i uvijek, nisu razumjeli suštinu. Poantu nikad ne razumiju.

„Kasnije, on je istaknuti agent Kominterne i jedan od najpouzdanijih Staljinovih obaveštajaca. Logično je što se njemu i grupi oko njega pripisuje „zasluga” za staljinističku čistku od blizu hiljadu uglednih komunista KPJ (1.800!), sa generalnim sekretarom CK Milanom Gorkićem (Josip Čižinski!) i skoro svim članovima CK KPJ. Oslobodio se i svog bliskog saradnika Vladimira Ćopića (pravoslavni Hrvat iz Senja!), optuživši ga kao trockistu.“ Sve točno, međutim, drug manijakalni ubojica Staljin ni sekunde nije vjerovao drugu cinkarošu Titu. Tu je jedan problem koji „srpske, bre, istoriografija“ ne može da premosti.

„Kako je zauzeo (uzurpirao) upražnjeno mesto vršioca dužnosti generalnog sekretara KPJ u Parizu, a kandidata Kominterne Petka Miletića, kao navodnog nemačkog špijuna, vratio u Moskvu na streljanje?“

Tu se približavamo suštini priče… Naime, drug Tito je preko Ruskinje Irine Aleksander, šefice Kominterne za Jugoslaviju (ali u Zagrebu, ne Beogradu drugovi partizani-četnici!), došao u priliku da pobije sve svoje stare drugare, i da sam izroni na čelu terorističke organizacije ubojica i niš koristi drugova iz Komunističke partije Jugoslavije. Nikad ne bi bilo druga Tita, bez Irine Aleksander! To Srbi ne razumiju! Mustafa Golubić je, možda, nešto značio u Moskvi, ali u Jugoslaviji on je bio sitna riba za Irinu Aleksander! Ona se razvela tako što je streljala svog prvog muža! Centar komunističkog terorizma bio je u Zagrebu, ne u Beogradu! Miroslav Krleža bio je ljubavnik Irine Aleksander, koji je Titu osigurao vrh partije… Tito mu se kasnije odužio, osiguravši mu vrh intelektualnog dna preko Leksikografskog zavoda Mate Ujevića (već neko vrijeme „Miroslav Krleža“. Proizvode ništa o ničemu!)

„O strategiji i taktici vođenja NOB-a, ogromnim žrtvama iz redova partizanskih jedinica (na Sutjesci: hiljade naših prema dvanaest nemačkih vojnika), o lažnim izveštajima Staljinu i saveznicima o uspesima i žrtvama, o farsi Drugog zasedanja AVNOJ-a bez kvoruma i glasanja, o zahtevu Fruškogorskom odredu da se stavi pod komandu NOP-a Hrvatske jer Srem sa Zemunom pripada Hrvatskoj i slično, istoriografija ne daje istinu. Time se ne bi umanjili duh i oslobodilačka borba srpskog naroda, ali bi se očistili od laži i manipulacija. No, i ako bismo sve dosad rečeno ostavili po strani, uz to i njegov ilegalni boravak u Španiji (koji nikada nije priznavao!), s trojkom za likvidaciju „trockista” i drugih „nepodobnih” komunista s Blagojem Parovićem na čelu, te kasnije likvidaciju svih onih koji su nešto više znali o njemu i njegovom delovanju, kao agentu Kominterne i Staljinovom špijunu (od Mustafe Golubića do Živojina Pavlovića, zvanog Ždrebe), mogli bismo iz potonjih događaja da shvatimo ko je Tito i kakav je bio njegov odnos prema Srbiji i Srbima. Tada bi nam bio jasniji i stav nekih britanskih istoričara koji Tita ubrajaju među najveće svetske zločince.“

Drug Tito bio je u odredima smrti u Španjolskoj. On, vjerojatno, nikog nije ubio, samo je gazio preko leševa. Užasavao se ideje da su ga vidjeli u Španjolskoj. Međutim, vidjeli su ga! Da, on je cinkao Mustafu Golubića Gestapou u Beogradu 1941.! Preko Steve Krajačića!

Ali on je to ionako radio cijelo vrijeme u hotelu Lux u Moskvi. Cinkao je sve oko sebe, od svojih žena na dalje. Da, drugi Tito je jedan od najvećih zločinaca XX. stoljeća! No, idu srpska lupetanja:

„Pođimo od poslednjeg perioda rata i njegovog zahteva za savezničko bombardovanje samo Srbije i srpskih gradova, bez ijednog objektivnog razloga. Iako posledice u civilnim žrtvama i rušilaštvu nadmašuju posledice okupatorskih rušilaca, prećutane su ili objašnjene potrebama pobede nad neprijateljem i oslobađanja Srbije. I lično sam, kao trinaestogodišnjak, proživeo jedno od noćnih bombardovanja (1944), kada su bombama, umesto po vojnim ciljevima, zasipani stambeni kvartovi.“

Mali nesporazum! Drug Tito želio se riješiti uvaženog četnika Draže Mihailovića, ali nije naručio bombardiranje Srbije. Naručio je bombardiranje Zadra – u vojnom smislu posve nevažnog cilja, ali želio se osigurati prema Italiji.Opet lupetanje:   „Ili: Titova naredba oslobodilačkim jedinicama da se, prilikom oslobađanja Srbije, ne postavljaju kao oslobodioci, već borci protiv monarhista i drugih antikomunističkih neprijatelja (naredba od 5. februara 1944. godine). Istovremeno, za fašističku Hrvatsku važio je suprotan postupak: vršenje procesa transformacije ustaške tvorevine u oslobodilački pokret i njegova integracija u NOB Jugoslavije. Milionske žrtve Srba, Jevreja, Roma morale su se prekriti zaboravom zarad „bratstva i jedinstva”. A u zaboravu nema ni zločina.“

Uz dužno poštovanje drugovima partizanima-četnicima iz Srbije, istina je nijansu drugačija. Churchill je poželio da se partizani sljube s četnicima i drug Tito je to morao prihvatiti. On bi pobio sve četnike, ustaše i velik dio komunista! Od kraja 1944. godine partizani su jednostavno – četničke jedinice s petokrakom! Naprotiv, što se tiče ustaša, drug Tito je bio nemilosrdan i krenuo je s masakrom svih svojih mogućih, budućih protivnika. Ako je u Srbiji dao pobiti 30.000 uglednih Srba i kapitalista (a je! Vražićak komunistički!), u Hrvatskoj je dao pobiti 300.000 uglednih Hrvata i kapitalista. I kao i uvijek moram podsjetiti, Beograd su oslobodili Rusi i Bugari, a Srbi su bili bezvezna dekoracija! Neka se svi razočarani jave kod spomenika na Batini, gdje Putin plaća održavanje zbog 1.300 ubijenih Rusa…. Ubijenih u borbama za jedno blatnjavo brdašce… U Hrvatskoj… Slijedi još jedna mali nesporazum uvaženog srpskog četnika-komuniste s činjenicama.

„Tu su i konkurentska svađa Staljina i Tita, Rezolucija IB-a i Goli otok, kojim je stavljena tačka na Titov trijumf u potpunoj pokornosti srpskog naroda. Njime je dokrajčena srpska elita, uspostavljena nova, vladavinom na strahu i novom moralu korupcije i špijunaže. Učinak u stvaranju titoističke elite najbolje je pokazan u javnoj diskusiji o amandmanima na Ustav početkom sedamdesetih godina prošlog veka, kojima je Srbija stavljena pod starateljstvo „svojih” pokrajina.“

Goli otok je jedan manji nesporazum između cinkaroša Tita i njegovih sljedbenika. Kako je on cinkao brže o drugih, u prolazu je pregazio nekih 30.000 sljedbenika i malo ih je mučio na tragu druga Staljina, koji je volio puno veće brojeke, pa je pobio 20 milijuna sunarodnjaka! Drug Tito bio je dno dna 20. stoljeća, samo što je imao šarma, prekrasne plave oči, iskonsku potrebu za neradom i fantastičan osjećaj za tajming… cinkanja! I Volio je Brijune gotovo ko Rade Šerbedžija!

F.Perić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo