6. listopada 1992. Zločini srpske agresorske vojske (Bosanski Brod) – zločini nad Hrvatima Posavine obavijeni šutnjom

Bosanska Posavina bila je strateški najvažniji prostor u BiH jer je bio jedini dio gdje Banja Luka i cijela Zapadna Bosna mogla biti povezana s istočnom Bosnom i Srbijom. Zbog toga je Srbija uložila najveće napore da na tom mjestu probije koridor. U tom prljavom ratu srpski agresori počinili su brojne zločine nad Hrvatima (i muslimanima) Bosanske Posavine.

Dana 6. listopada 1992. pao je Bosanski Brod, posljednji slobodni grad u Bosanskoj Posavini koje su držale hrvatske snage. Iz uvida u brojčanu nacionalnu zastupljenost i veličine etničkih prostora, uočljivo je da je etnička Bosanska Posavina imala pretežito hrvatski karakter.

Od vremena raspada SFRJ i izbijanja rata upotreba pojma Bosanska Posavina gotovo se bez izuzetka koristi za označavanje tek onoga njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima. Konkretno to su bile općine Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko. Prema ovakvoj koncepciji broj stanovnika Bosanske Posavine bio bi 319.593, od toga su Hrvati činili 133.467 ili 41,76 posto, Muslimani – Bošnjaci 70.907 ili 22,19 posto, Srbi 88.484 ili 27,69 posto, Jugoslaveni 18.145 ili 5,68 posto i ostali 8.590 ili 5,68 posto.

Bosanska Posavina bila je strateški najvažniji prostor u BiH jer je bio jedini dio gdje Banja Luka i cijela Zapadna Bosna mogla biti povezana s istočnom Bosnom i Srbijom. Zbog toga je Srbija uložila najveće napore da na tom mjestu probije koridor. U tom prljavom ratu srspki agresori počinili su brojne zločine nad Hrvatima (i muslimanima) Bosanske Posavine

Okrutni zločini nad Hrvatima Posavine bili su pravilo i ima ih na stotine, tako da čovjek jednostavno pomisli: zašto se o tome ništa ne zna i zašto se to krije od hrvatske javnosti.

Izdvajamo samo neke zločine srpske vojske nad Hrvatima, a cijelu knjgu Ratni Zločini nad Hrvatima i Muslimanima Bosanske Posavine možete skinuti ovdje.

26.04.1992. Pripadnici srpskih snaga u selu Donjem Hasiću brutalno ubijaju nekoliko mještana Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći. U logoru u Bosanskom Šamcu ubijen je Ante Brandić, zvani Dukan, iz sela Donjeg Hasića.

06.05.1992. Tijekom noći 6. na 7. svibnja u logoru u selu Crkvini, u koji su pripadnici srpskih snaga u zatočeništvo dovodili uhićene Hrvate i Muslimane, brutalno je od strane srpskih snaga ubijeno 16 civila Hrvata i Muslimana iz Bosanskog Šamca i drugih krajeva.

10.05.1992. Sela Grapska i Šušnjari su u potpunom plamenu. Žene, djeca, starci i starice pokušavaju pobjeći pred oružanim napadom srpskih snaga noseći sobom vrećice i zavežljaje u rukama. Ovdje je na djelu pravi genocid. Prema navodima svjedoka samo u jednoj kući Srbi su zatvorili, a potom spalili 27 starijih osoba. Narod iz sela Šušnjara i Grapske tako je potpuno nestao. Na ova sela napadano je iz svih oružja iz pravca susjednih sela nastanjenih srpskim življem (Kostajnice, Čivčije, Kladare i drugih). Selo Grapska je brojalo oko 3000 žitelja, od kojih se svega 250 uspjelo šumama provući kroz srpski obruč i produžiti prema općini Gračanici. Svi zarobljeni uglavnom su pobijeni ili odvedeni u zatočeništvo, a selo je do temelja spaljeno. Po okupaciji naselja Grapske, općina Doboj, izvršen je masovni pokolj. Žene, djeca i starci odvedeni su u logor, zvani Dom (u dobojskom selu Kostajnici), od kuda su kasnije prebačeni u logor nazvan Škola u dobojskom selu Svijetliča.

29.05.1992. Pred dobojsku Bolnicu kojom je tada upravljao ravnatelj dr. Čedomir Lalić iz Prijepolja (Crna Gora) oko 8,00 sati zaustavio se kombi marke TAM 2001 na kojem je pisalo “KPD Spreča”. Prema popisu kojeg je sačinila dr. Branka Vuković kombijem su u nepoznato odvezeni Hrvati i Muslimani koji su se kao bolesnici nalazili u dobojskoj Bolnici. Prema izjavama očevidaca kombijem su upravljali pripadnici srpskih snaga zvani martićevci, koji su na prostor općine Doboj pristigli iz Knina.

01.05.1992. Pripadnici srpskih snaga, po okupaciji oraških sela Jenjića, Kopanice i Vidovica, ubijaju sve zatečene Hrvate, čineći pri tom stravične zločine. U selu Jenjiću ubili su najmanje dvoje starijih Hrvata, u selu Kopanicama najmanje osam, a u selu Vidovicama najmanje jedanaest Hrvata. Osim stravičnih zločina nad civilima, pripadnici srpskih snaga opljačkali su svu pokretnu imovinu, a sve gospodarske i obiteljske objekte uništili (u selu Vidovicama zapaljeno je i srušeno preko 600 obiteljskih kuća). Do temelja su eksplozivom razorili dvije katoličke crkve u selu Vidovicama. Nešto manju štetu nanijeli su i u drugim selima.

Pripadnici srpskih snaga minirali džamiju u Doboju, a na starom gradu
(Gradini) izvjesili srpsku zastavu sa četiri ćirilična slova C. Na Radio Doboju
puštaju četničke pjesme, a Milovan Stanković je govorio: “Sad smo sastavni
dio Jugoslavije. Sada ste slobodni građani.” Uhićeni su svi istaknuti
građani, aktivisti HDZ-a i SDA, direktori, radnici SUP-a, te odvedeni u
nepoznatom pravcu. Pretresani su stanovi nesrpskog pučanstva. Pojedinci
su ubijani na licu mjesta: tako su muža Nade Bešlagić prvo natjerali da
potpuno gol hoda po gradu, a onda ga zaklali pred njegovim susjedima.
Strašna je pucnjava odjekivala gradom i okolicom. Srpska vojska prolazila
je uzduž i poprijeko po gradu. Bili su obučeni u razne odore. Prizor je bio
zastrašujući. Skloništa su bila puna djece i žena. Oko 13,00 sati pojačava se
pucnjava u naselju Šušnjara, u predgrađu Doboja. Srpski vojnici govore
kako čiste selo.

Dio ubijenih Hrvata u masakrima:

ČONDRIĆ, ANDRIJA, (Filip), Hrvat, muškarac, rođen 19.09.1949. godine, pripadnik 101. bosanskobrodske brigade HVO-a; ranjen je, oko 09.04.1992. godine, u borbi s pripadnicima srpskih snaga na području sela Kuljenovaca (općina Derventa). Kako nije bilo moguće izvući ga, pao je u ruke pripadnicima srpskih snaga, koji su ga doslovno skalpirali, lubanju probili tvrdim predmetom i prosuli mozak (sve navedeno utvrđeno je u nazočnosti četvorice europskih promatrača, kad je tijelo dobiveno od srpske strane; tijelo je mrtvačkim kolima odvezeno u selo Begluke, općina Derventa, i pokopano).

DUBRAVAC, MARIJA, Hrvatica, civil, s podrčja općine Modriča; pripadnici srpskih snaga ubili su je zaklali 04.05.1992. godine na lokalitetu Cerova Kosa (općina Modriča).

GRGIĆ, DELFA, Hrvatica, civil, rođen 1908. godine, iz sela Cerika (općina Brčko); pripadnici srpskih snaga ubili su je (ispalili hitac u usta iz neposredne blizine), tijekom lipnja 1992. godine, u selu Ceriku, u dvorištu kuće čiji je vlasnik Milan Vidović. Zajedno s njom ubili su (tupim predmetom) i njenu kći Jelu (1929.). Tijela ubijenih žena pokopana su u dvorištu u kojem su i ubijene.

RADANOVIĆ, MARIO, Hrvat, muško dijete, star oko 14 godina, civil; pripadnici srpskih snaga uhitili su ga, oko 06.10.1992. godine, u gradu Bosanskom Brodu i zatvorili u športsku dvoranu. Dječak je podlegao tijekom brutalnog premlaćivanja od strane pripadnika srpskih snaga, listopada 1992. godine; počinitelji zločina su pokojnikovo tijelo bacili u rijeku Savu.

FILIPOVIĆ – MATANOVIĆ, ANTE, Hrvat, muškarac, iz sela Laništa (općina Brčko); ubili su ga pripadnici srpskih snaga pri napadu na selo, tijekom svibnja 1992. godine. Iznakaženo tijelo je naknadno pronađeno.

Zločinačka vojska koja je ubijala Hrvate:

JAKOVLJEVIĆ, GORAN, Srbin, muškarac, rođen oko 1973. godine, iz sela Gornjih Vrela (općina Bosanski Brod), kao pripadnik lokalne srpske postrojbe sudjelovao tijekom 1991. godine, pripremama, a tijekom 1992. godine u provedbi agresije i ratnih zločina nad Hrvatima općine Bosanski Brod, napose nad Hrvatima iz sela Donjih i Gornjih Vrela. Osobno je sudjelovao u prvom pretresu hrvatskih kuća u selu Donjim Vrelima 28.03.1992. godine; nakon toga maltretirali su Hrvate sela Donjih Vrela, palili njihove kuće, pljački imovinu itd. Na pravoslavni Uskrs (koncemm travnja) 1992. godine, u večernjim satima zajedno s ostalim pripadnicima lokalne srpske postrojbe zastrašivao je Hrvate iz sela Donjih Vrela pucajući iz pješačkog oružja po njihovim kućama. Osobno je 11.05.1992. godine u selu Donjim Vrelima u njihovoj kući ubio (zaklao) dvoje Hrvata, bračni par Anđu (1909.) i Antu (1910.) Jurilj; pripadnici lokalne postrojbe srpskih snaga kojoj je pripadao počinili su 11., 12. i 13.05.1992. godine masovni zločin nad Hrvatima sela Donjih Vrela ubivši deset uglavnom starijih osoba; sve obiteljske kuće Hrvata paljenjem uništili.

JELISIĆ, GORAN, zvani Adolf, Srbin, muškarac, iz grada Brčkoga, živio i na prostoru općine Bijeljina, pripadnik radikalne postrojbe srpskih snaga, u logoru zvanom Luka u gradu Brčkom tijekom 1992. godine počinio bezbroj brutalnih zločina i ubojstava Hrvata i Muslimana zatočenih u tom logoru. Među zatočenicima tog logora slovi kao jedan od glavnih ubojica i koljač. Skupa s Monikom Simonović-Ilić, strijeljanjem iz škorpiona ubijao zatočene Hrvate i Muslimane: prvo bi odabrali četiri-pet zatočenika, odvodili na stratište, strijeljali ih, a zatim se vraćali po nove žrtve, i tako svakodnevno po cijeli dan. Javno se hvalio da je ubio 175 Muslimana te da ih mora ubiti još 25, kako bi namirio broj 200. Međunarodni sud za utvrđivanje ratnih zločina u Den Haagu 25. srpnja 1995. godine podigao je protiv njega optužnicu za počinjene ratne zločine nad Hrvatima i Muslimanima u Bosanskoj posavini, a napose u gradu Brčkom.

MARKOVIĆ, ZORAN, Srbin, muškarac, kao pripadnik postrojbe srpskih snaga (“desetar”) sudjelovao 29.04.1992. godine u oružanom napadu i okupaciji oraških sela Jenjića, Kopanica i Vidovica; tijekom napada počinjeni su bezbrojni ratni zločini protiv civilnih osoba i imovine: ubijen je velik broj civila Hrvata, mještana okupiranih sela, kuće su opljačkane, porušeni svi sakralni objekti rimokatoličke Crkve i uništen veći dio stambenog fonda; po okupaciji sela Vidovica osobno je bio očevicem ubojstva u predjelu sela zvanog Albanija jedne starije žene, Hrvatice po nacionalnosti, koju je Jovo Stevanović brutalno usmrtio s dva udarca sjekirom u predio vrata i ramena.

MARIČIĆ, BOŠKO, Srbin, muškarac, iz grada Brčkog, pripadnik srpskih snaga i jedan od čelnika SDS-a u općini Brčkom, aktivno sudjelovao u provedbi srpske politike genocida (etničkog čišćenja) pri čemu je počinio bezbroj ratnih zločina nad Hrvatima i Muslimanima, početkom svibnja 1992. godine sudjelovao u odvoženju Hrvata i Muslimana Brčkog autobusima (u sedam autobusa s oko 700 osoba, kao sardine natrpane u konzervi, svi udarani od pripadnika srpskih snaga pri ulaska u autobuse) u logore na području općine Brčko. Kad su autobusi došli pred hangar u jednom selu nadomak Brčkom, čekao ih je veći broj pripadnika postrojbe srpskih snaga zvane Beli orlovi, od kojih je jedan držao veliki nož i vikao: “Izlazite, ustaše! Izlazite, balije!” Za to vrijeme drugi pripadnici srpskih snaga iz hangara su izvlačili zaklane ljude; sve je bilo u krvi.

MIJATOVIĆ, BRANE, Srbin, muškarac, kapetan JNA, zapovjednik 11. (dubičke) brigade 1. (banjalučkog) korpusa srpskih snaga, sredinom 1992. godine sudjelovao u agresiji na prostor zapadnog dijela Bosanske posavine (općine Derventa i Bosanski Brod te dio općina Doboj, Modriča i Odžak), kada su počinjeni brojni ratni zločini nad Hrvatima i Muslimanima; pripadnici ove postrojbe srpskih snaga 02.07.1992. godine, u 13,45 sati, s oko dvije tone eksploziva razorili su i potpuno uništili crkvu sv. Marka Evanđelista i franjevački samostan na Plehanu.

narod.hr/ https://narod.hr/Hrvatsko nebo