Svetac dana”Sv. Vjenceslav”

Crkva se 28. rujna prisjeća Sv. Vjenceslava kojega Česi, kao svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjećeslav ili Većeslav.

28. rujna

Sv. Vjenceslav je bio sin češkog vojvode Vratislava I., i njegove žene Dragomire, koja potječe od zapadnoslavenskog plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i njegtove žene Sv. Ljudmile.

Rođen je oko 907., a poginuo je veoma mlad 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi je skladno ujedinjavao dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali Sv. Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarku službu. Prvi kršćanski odgoj nije mu pružila majka, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već baka Ljudmila. Preko nje i njezine okoline naučio je staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje Sv. Ćirila i Metodija. Na želju njegova oca Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvoru Budecu, u središnjoj Češkoj, gdje mu je učitelj bio slavenski svećenik Ucenja, a to je ime zapravo značilo „učen čovjek“. On ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.

Vjenceslavov otac preminuo je u dobi od samo 33 godine. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je njegova majka Dragomira. Ta žena, doduše pokrštena, ali površna kršćanka, brzo je došla u sukob zbog pobožnog odgojnog utjecaja Ljudmile na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali na kneževskom dvoru. Sv. Ljudmila se povukla u dvorac Tetin, no ondje su ju u noći 16. rujna 921. ubila dva Dragomirina dvorjanika.

Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlju, te na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkog carstva. Dragomira je to pokušala spriječiti. Postoji prilično povijesno utemeljeno mišljenje kako je Dragomira, dok je njemački car Henrik I., vodio rat s Ljutićima, slala pomoć njegovim neprijateljima. To je za cara bio dostatan razlog da napadne Češku i tako pokaže svoju premoć. Tako je 929. došlo do ugovora u Pragu, po kojem je bilo osigurano daljnje širenje kršćanstva, ali u isto vrijeme došlo je i do – neželjene – veće ovisnosti o Njemačkom carstvu.

Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale, ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti Papu da postane redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša, koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.

Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo latinskim, bilo staroslavenskim. Najvjerojatniji motiv njegove mučeničke smrti bila je revnost oko uvođenja kršćanstva. On je bio tako revan kršćanin da je čak sam gajio vinograd iz kojeg je pripremao vino za misu.

Dr. Rudolf Turek, namještenik Nacionalnog muzeja u Pragu, a koji je veoma dobro, na temelju sigurnih pisanih izvora, proučio Vjenceslavov život, kaže o njemu: „Ostaje činjenica da je zbog svojih visokih moralnih kvaliteta i svoje svetosti taj mladi knez postao najpopularniji svetac Češke i kao kamen temeljac češke državnosti.“

nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba /Hrvatsko nebo