Šiljo: I katastrofe se pridržavaju regionalnog okvira, napreskokce?
Vrijeme:8 min, 4 sec
Zašto se Hrvatska i dalje uvlači u balkanske i proširene balkanske inicijative u koje se dala uvlačiti dok još nije bila članica ni EU-a ni NATO-a? Zašto ne smišlja i ne ostvaruje neke druge regionalne inicijative, u kojima Sarajevo, Beograd ili Ankara ne bi partneri ili glavni akteri? Zašto njezin politički i medijski establišment opet uporno šuti o Inicijativi „Tri mora“, koja je stvorila „okvir“ – unutar EU-a – za dugoročnu političku i gospodarsku suradnju u proširenom srednjoeuropskom pojasu između Jadrana i Baltika? Zašto Zagreb ne reaktivira sporazum o posebnoj suradnji između Hrvatske i Federacije BiH, koji ima čvrsto utemeljenje u Washingtonskom sporazumu? Zašto se – slikovito rečeno – Zagreb uporno naginje prema Biogradu na Dunavu i prema Carigradu, a ne prema Beču i Pešti, Pragu i Bratislavi, Varšavi i Kijevu?
Zagreb – Masarykova ulica, 23. rujna 2020.
Danas je u Hrvatskom saboru vođena rasprava o potvrđivanju Sporazuma između Vijeća ministara BiH i vlada drugih stranaka „Inicijative za spremnost i prevenciju u katastrofama za Jugoistočnu Europu“.
Izraz „stranaka Inicijative“ odnosi se na vlade određenog broja država, i to poimence ovih: Bosne i Hercegovine (kojoj će biti i sjedište toga nečega novoga), Albanije, Bugarske, Crne Gore, Hrvatske, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Srbije i Turske.
Inicijativa je zapravo „regionalna mreža“ i „posrednik“ u spremnosti za suočavanje i prevenciju elementarnih nepogoda i tehnoloških katastrofa na području jugoistočne Europe.
Veliko „J“ prvi znak za uzbunu
Zanimljivo, posljednji izraz napisan je velikim slovom: „Jugoistočne Europe“. Možda je riječ o pravopisnoj nepismenosti. Možda. No veliko „J“ moglo bi se tumačiti i drukčije – kao proglašavanje jugoistočnog dijela europskog kontinenta definiranom zemljopisnom i geopolitičkom cjelinom. Kao što je to recimo Benelux (Belgija, Nizozemska, Luksemburg) ili Magreb (izvorno na arapskomu: „zemlje zapadno od Egipta“) ili Srednja Azija. Razumije se da o jugoistočnoj Europi kao točno određenom zemljopisnom, a pogotovu kao (geo)političkom pojmu ne može biti ni govora. On se stoga može upotrebljavati samo opisno i „aproksimativno“, dakle malim početnim slovom, analogno izrazima kao što su: srednja Europa, srednjoistočna Europa, sjeverozapadna Europa, južna Europa i slično. Uopće se ne zna koje bi zemlje nužno pripadale „Jugoistočnoj Europi“, koje ne, a kamoli da bi ona bila definirano područje na kojem je nužno jačati posebne oblike političke, ekonomske, krizne i druge suradnje.
U svakom slučaju, veliko „J“ prvi je znak za uzbunu.
Inicijativa ima dugu bradu
Ta inicijativa ima dugu bradu. Vele dužu od brade Stipe Mesića. Zašto baš njega? Zato što je on još 30. listopada davne godine 2008. potpisao Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Memoranduma o suglasnosti o institucionalnom okviru Inicijative za spremnost i prevenciju u katastrofama za Jugoistočnu Europu. – Pisano s velikim „J“.
Bilo je to doba u kojem je predsjednik Vlade bio dr. sc. Ivo Sanader. A da je Hrvatski sabor prihvatio zakon o potvrđivanju tog memoranduma, zajamčio je šest dana prije toga svojim potpisom predsjednik Sabora Luka Bebić.
Sve sama birana imena!
U Memorandumu je tada pisalo: „Sjedište Tajništva DPPI SEE [kratica naziva na engleskomu – Šiljina primjedba] nalazi se u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Sastav i lokacija Tajništva DPPI SEE mogu se promijeniti na temelju odluke koju je Regionalni sastanak DPPI SEE donio konsenzusom.“
Što se otad događalo i zašto se već doneseni zakon moralo još jednom donositi, to bi trebalo istražiti, no to više nije ni bitno. Neka se time bave dobro plaćeni zastupnici, „u kontinuitetu“, ili isto tako dobro plaćeni glavnostrujaški istraživački novinari koji prate rad Vlade i Sabora, „u kontinuitetu“! Bitno je primijetiti da se sada oživljuje duh i slovo razdoblja u kojem su se bile razmahale svakovrsne ideje i forme „regionske“ i „regionalne“, tj. zapadnobalkanske, balkanske i jugoistočnoeuropske suradnje. U kojem je poslijetuđmanovska Hrvatska bila slaba, iznutra politički raskopana, izvana ucjenjivana, stalno prisiljavana na „suradnju u regiji“, na „bezuvjetnu suradnju s haaškim Tribunalom“ i na koješta drugo.
Još jedna u šumi parazitskih institucija
Državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova RH Žarko Katić predstavio je zastupnicima prijedlog da se u obliku zakona potvrdi (ratificira) taj sporazum. Odlučno je ustvrdio da Hrvatska ima interes za suradnju s dotičnim zemljama u sprječavanju i ublažavanju posljedica prirodnih nepogoda i tehnoloških katastrofa. Dodao je kako bi Hrvatska trebala plaćati 25.000 eura na godinu za financiranje rada Tajništva sa sjedištem u Sarajevu.
U Sporazumu su, među ostalim, propisani sjedište i pravni status Tajništva, doprinosi zemlje domaćina, sloboda djelovanja i nepovrjedivost (diplomatski imunitet) Tajništva, njegovo osoblje i povlastice koje bi voditelj, službenici i stručnjaci uživali te kako bi se rješavali sporovi u svezi s tumačenjem ili primjenom Sporazuma.
Svaka postojeća institucija ima neko svoje opravdanje ili si ga nastoji nekako priskrbiti. U Europi postoji nepregledna mreža međudržavnih, naddržavnih, međuregionalnih i ostalih institucija, tijela i inicijativa, koje troše razmjerno velike proračunske i druge novce, a ne moraju pravim razlozima ni opipljivim učincima opravdavati svrhu svoga postojanja. Na istom ili većinom istom zemljopisnom području djeluje primjerice već SEECP, „Proces suradnje u jugoistočnoj Europi“, čiji je sjedište i tajništvo u Sarajevu. U nj su uključene sve članice nove inicijative. Zašto nisu iskoristili postojeću infrastrukturu i pravni oblik da bi svoje djelovanje proširili i na području katastrofa – to njih trebaju pitati zainteresirani novinari glavnostrujaških medija. No oni se u pravilu takvim „zanovijetanjima“ ne bave.
Nedefinirani prioriteti hrvatske vanjske politike
O prijedlogu zakona povela se je u Saboru rasprava. Koliko se može doznati iz Hinina izvješća, u njoj je sudjelovalo dvoje oporbenih zastupnika koji se poimence spominju: Nino Raspudić i Dalija Orešković.
Nino Raspudić (Klub Mosta) rekao je kako je zakonski prijedlog neprihvatljiv i suprotan interesima Republike Hrvatske. Ocijenio je kako je besmisleno plaćati 25.000 eura na godinu za ured te inicijative u Sarajevu, „koji ne radi ništa“, i ustvrdio kako je to bačen novac. Ne treba nam sporazum u kojem nema Mađarske ni Austrije, a čine ga zemlje bivše Jugoslavije uz još neke susjedne zemlje, smatra Raspudić.
Primjedbe su mu posve umjesne, i iziskuju decidiran odgovor, ili povlačenje prijedloga zakona iz procedure. Što se, naravno, ne će dogoditi. Vladajuća većina svakako će ga „progurati“. A tu su i pričuvne balkanoljubne stranke iz oporbe, koje će se kao „spavači“ angažirati bude li vladajućima pomanjkalo vlastitih glasova.
„Nismo u stanju definirati što želimo postići i što su nam vanjskopolitički prioriteti“, upozorila je Orešković (Klub SIP, Pametno i Glas). Podsjetila je kako vanjsku politiku, po Ustavu, sukreiraju predsjednik Republike i predsjednik Vlade [zapravo: Vlada!] te je upitala čine li to oni doista i kakav je stav Republike Hrvatske prema zemljama u okruženju.
Prava pitanja na pravom mjestu! Zastupnica je s pravom zapitala kakvu vanjskopolitičku strategiju ima Hrvatska naspram „zemljama u okruženju“. Zato što su, očito, nepoznate takve odrednice hrvatske vanjske politike, ili ih uopće i nema. Pa se može „bauljati“, improvizirati i povoditi se sad za ovim, sad za onim podražajem.
Ako ne znamo što je cilj vanjske politike, nastavila je razvijati svoju tezu Orešković, kako možemo znati poštuju li ga nositelji izvršne vlasti u skladu s ovlastima i povjerenjem građana koje su dobili? Dodala je i to da treba načiniti „jasnu distinkciju između interesa HDZ-a i [interesa] Republike Hrvatske“. Ma što to značilo. U svakom slučaju, ispada da HDZ možda i ne promiče vanjsku politiku koja zastupa interese Hrvatske. Pogotovu ako se i ne zna koja je i kakva je službena državna politika.
Zašto se Zagreb uporno naginje prema Carigradu, a ne prema Beču?
Bez ulaženja u pitanje potrebe i opravdanosti suradnje u prevenciji prirodnih katastrofa, moramo se zapitati: Zašto se Hrvatska i dalje uvlači u balkanske i proširene balkanske inicijative u koje se dala uvlačiti dok još nije bila članica ni EU-a ni NATO-a? Zašto ne smišlja i ne ostvaruje neke druge regionalne inicijative, u kojima Sarajevo, Beograd ili Ankara ne bi partneri ili glavni akteri? Zašto njezin politički i medijski establišment opet uporno šuti o Inicijativi „Tri mora“, koja je stvorila „okvir“ – unutar EU-a – za dugoročnu političku i gospodarsku suradnju u proširenom srednjoeuropskom pojasu između Jadrana i Baltika? Zašto Zagreb ne reaktivira sporazum o posebnoj suradnji između Hrvatske i Federacije BiH, koji ima čvrsto utemeljenje u Washingtonskom sporazumu? Zašto se – slikovito rečeno – Zagreb uporno naginje prema Biogradu na Dunavu i prema Carigradu, a ne prema Beču i Pešti, Pragu i Bratislavi, Varšavi i Kijevu?
Tko vlada i današnjom Hrvatskom?
A što se tiče dotičnoga Memoranduma, primijetiti je i ovo: Njime se razvija „regionalna suradnja“ na planu prevencije prirodnih i ostalih katastrofa na području jugoistočne Europe, ali tako da u nju nisu uključene Rumunjska, Bugarska, Grčka, Cipar ni Kosovo. Zar će prirodne nepogode i tehnološke katastrofe preskakati te države? Zar i njih ne bi trebalo uključiti? Ili će katastrofe preskočiti Italiju dođe li do uragana i tsunamija i ekoloških havarija u Jadranskom moru? Hoće li preskočiti i Njemačku, Austriju, Slovačku i Mađarsku dođe li do pucanja brana ili opasnih onečišćenja Dunava, Drave, Mure? Tko i zašto uporno odabire Zapadni Balkan, Balkan i (selektivno) Jugoistočnu Europu kao Hrvatskoj najpotrebniji „okvir“ svakovrsne regionalne suradnje? Zašto taj „okvir“ ne bi napokon postao drukčiji, ili bio napušten? Zašto se Hrvatske više ne otme iz „balkanskog zagrljaja“, u koji su ju od početka prošloga stoljeća do danas uporno gurale neke velike sile, neke susjedne zemlje i neke unutarnje snage?
Tko vlada i današnjom Hrvatskom? Čije instrukcije slušaju hrvatske „guske u magli“?
Uklapa li se obnova inicijative s dugom bradom u neke obnovljene koncepcije dugobradog neojugoslavenskog povezivanja, s Turskom, sada kao novim „pokroviteljem“ s istoka, iz Male Azije? Pokrovitelji s europskoga zapada i sjevera otprije su nam dobro poznati. Je li ovo koračić prema, ponovno, tursko-osmanskom ’vaktu’? U „regiji“ neomeđenoj i nebranjenoj ne samo Maricom i Drinom, nego ni Bosnom, Vrbasom, Neretvom, Unom, Savom, Dravom i Dunavom.
Šiljo/Hrvatsko nebo
