Razgovor s D. Pešordom: Novi patriotizam predstavlja Milorad Pupovac, a novi suverenizam Andrej Plenković

Razgovor s Damirom Pešordom

Kažu da živimo u “novome normalnom”. Što Vi kažete na “novo normalno”? Svjedočimo li na globalnoj razini društvenim eksperimentima?

Pisao sam u nekoliko navrata o takozvanom ”novom normalnom”, no daleko od toga da se držim nekim stručnjakom za ”novo normalno”. Uostalom, ako je nešto novo, onda su za govor o tomu podjednako kompetentni svi. I nitko, kako se uzme. U tim svojim tekstovima, čudeći se očitim nelogičnostima koje su mediji o novoj pošasti sustavno plasirali u javnosti, nisam se mogao domisliti ničemu suvislijem od teze da se, kako rekoste, radi o globalnom društvenom eksperimentu, tako sam u još u ožujku napisao tekst pod naslovom Virus, vježba ili oboje u kojemu nagađam da bi mogla biti riječ o grandioznoj vježbi u koju je uključena cijela svjetska populacija, no s druge strane virus je također tu, prisutan i za neke, na žalost, smrtonosan.

Ono što ljude čini nervoznim, uplašenim ili previše bezbrižnim, kako koga, jest nesigurnost većine informacija o virusu. Iz znanstvenih krugova kontinuirano dolaze kontradiktorne informacije o COVIDU – 19, i to traje već predugo traje da bi bilo slučajno. Najviše brinu indicije da bi virus mogao biti umjetnog podrijetla, o čemu su govorili i neki dobitnici Nobelove nagrade, a ne samo teoretičari urote. To je opasno, vrlo opasno, tko može jamčiti da sljedeći virus neće biti puno smrtonosniji od ovoga?

U jednom od svojih tekstova natuknuo sam i to kako pojava virusa i njegov učinak na svjetsku ekonomiju i stabilnost najviše odgovara Kinezima i nekim bogatašima, od kojih se najčešće apostrofira Bill Gates, pa da se iz te činjenice mogu izvući i neki zaključci. Međutim, istini za volju, sve su to spekulacije, tapkanje u mraku, pravu istinu možda nikada nećemo saznati, a većina će, što silom što milom, prihvatiti novo normalno, samo ako joj se bude dovoljno dugo i dovoljno snažno nametalo.

Spominjao se svojedobno “novi patriotizam”, a danas “novi suverenizam”. Jesu li svi ti novi oblici zapravo negacija staroga?

Izgleda da je danas postao običaj da se izbjegava izravno osporavati ono što se nastoji dokinuti i eliminirati, nego se upravo suprotnost tomu što se želi dokinuti naziva novim inačicom istoga i nastoji se da to novo pod lažnim imenom u potpunosti zauzme mjesto onoga dokinutoga u stvarnosti i u svijesti ljudi. Patriotizam i suverenizam su također postali žrtvama te jezične mimikrije, a u posljednje vrijeme, kako vidimo, i normalnost kao takva. Umjesto iscrpnije elaboracije naravi novog patriotizma i novog suverenizma, dovoljno je zorno predočiti da novi patriotizam predstavlja Milorad Pupovac, a novi suverenizam Andrej Plenković pa da bude jasno o kakvom je patriotizmu i kakvom suverenizmu riječ.

Vi ste nedavno ustvrdili da živimo vremenu koje zatire kršćansku civilizaciju. Gdje se sve očituje to zatiranje? Je li i nedavna odluka da istospolni par može usvojiti dijete u RH dio toga zatiranja?

Da, to da živimo u vremenu zatiranja kršćanske civilizacije odavno je već evidentno, inspiratori i provoditelji toga zatiranja uostalom svoje namjere već dulje vrijeme i ne skrivaju. Međutim, treba priznati da je taj proces na ”razvijenom Zapadu”, što god to danas značilo, kudikamo dalje odmakao nego u Hrvatskoj. To što gotovo cijelu povijest pomalo kaskamo za Zapadom gotovo u svemu, zaštitilo nas je i od neumjerenoga napretka u antikršćanstvu, ali uz ovako uspješnu vlast mogli bismo taj zaostatak brzo nadoknaditi.

Nedavna odluka izvršne vlasti o davanju djece istospolnom paru, odluka presudno pogurana tumačenjem Ustavnog suda, predstavlja jedan od krupnih koraka u prevladavanja tog zaostatka. Istine radi, treba reći da se ne radi o usvajanju djeteta, odnosno djece jer par na kraju dobio dvoje djece.

Kako gledate na događanja na političkoj sceni? Čini se da HDZ od vremena Tuđmana nije uživao ovakvu potporu, čak i nakon otkrića novih afera…

Teško pitanje! U tajnu HDZ-a teško je proniknuti. Iz pozicije HDZ-ova birača HDZ i njegovu politiku ne treba analizirati i problematizirati, u HDZ se jednostavno vjeruje. Unatoč svim razočaranjima, iznevjerenim očekivanjima, pa i poniženjima. Naravno, tu su i oni koje uz HDZ veže goli interes, takvi su uvijek uz vlast, a dio je birača zahvaćen i lijevo od centra zahvaljujući Plenkovićevom pomicanju HDZ-a u lijevo. Ipak, ne mislim da je sadašnji HDZ toliko snažan koliko su alternative apatičnim i izvaranim biračima neuvjerljive. Lavovski udio u toj demoralizaciji građanstva da povjeruje u promjene imaju mediji.

Tzv. mainstream mediji unisono i kontinuirano napadaju Domovinski pokret i Miroslava Škoru, do granice neukusa. Što nam to govori?

Na žalost, ne čine to samo mainstream mediji, nego u još možda većoj mjeri pojedini takozvani desni portali i kolumnisti, što je na trenutke, osobito tijekom predizborne kampanje, postojalo degutantno. No, dobro, od nečega se mora i živjeti. Pametniji komentatori su se nakon izbora vratili uobičajenim temama i uobičajenim stavovima čime nastoje povratiti povjerenje svojih uobičajenih čitatelja, i tomu će uspjeti jer Hrvati brzo zaboravljaju i još brže opraštaju, oni drugi, manje mudri, još uvijek ne popuštaju buldoško-kolumnistički zagriz u krhko oporbeno tkivo. Takvom ustrajnošću više škode vlastitom ugledu nego Miroslavu Škori premda, istini za volju, nema se tu čemu još puno naškoditi. Mislim da u svemu tomu Škoro nije presudan i da ne treba biti fokus na njemu kao osobi, riječ je više o mogućnosti oporbe s domoljubne strane političkog spektra, ubije li se ta mogućnost, stanje će u društvu biti još više prožeto beznađem i apatijom.

Nedavno je u Saboru usvojen tzv. Zakon o strancima koji će dodatno olakšati uvoz strane radne snage u Hrvatsku. Već danas u Hrvatskoj imamo više od 70.000 stranih radnika. Jesu li pripovijesti da nitko ne će ostati u Hrvatskoj ipak bile netočne?

Naravno, da su netočne! Uvijek i u najnegostoljubivijem okružju ostane ponetko od onih koji tuda prolaze, bilo da ga nešto privuče ili da tu jednostavno zaglavi. Svaka liberalizacija zakonskih propisa o strancima taj će broj samo povećati. Migracije su, kako sada stvari u svijetu stoje, neminovne, naš je problem što mi nemamo nikakvu imigracijsku strategiju, da i ne pokušavamo – ako već moramo zbog svjetski procesa i demografskog deficita primati strance – barem utjecati na profil i podrijetlo ljudi koji nam dolaze.

Danas nije politički korektno takve stvari eksplicitno isticati, no sve ozbiljne države i te kako vode računa o tomu i pronalaze načine da i u tom pogledu zaštite svoje ekonomske interese te religijsku, etničku i kulturnu kompaktnost svojih društava. U suvremenoj Europi etabliraju se dva pristupa tom pitanju. U zapadnoj Europi već uvelike ateizirana i globalizirana društva u emigrantima vide biološki potencijal za popunjavanje demografskih deficita domicilnog stanovništva ili, kad su lijeve politike u pitanju, buduće biračko tijelo, nove ”proletere” koje treba spašavati i za čija se ljudska prava treba boriti. U srednjoj i istočnoj Europi, gdje su društva etnički i kulturno očuvala kompaktnost i afektivnu kohezivnu povezanost, snažan je otpor dekristijanizaciji, posvemašnjoj globalizaciji i radikalnoj etičkoj i svjetonazorskoj preobrazbi u kojem prednjače Mađarska i Poljska, ali ne zaostaju puno ni ostale zemlje. Pod aktualnim vodstvom Hrvatska kao da lavira negdje između, međutim posljednju riječ o tomu što misli hrvatska vlast uvijek ima Bruxelles.

Razgovarao: Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo