Milorad Dodik – naš čovjek u Zagrebu
Vrijeme:5 min, 3 sec
Da je, kao što nije, kako treba, s hrvatskim državnim vrhom u Zagrebu bi o kroničnoj bošnjačkoj ujdurmi razgovarao hrvatski član Predsjedništva BiH, a ne Srbin – s dna kace. No radikalne situacije, traže radikalne mjere. I otud Mile gdje mu, inače, mjesto nije.
U prošlotjednoj emisiji Hrvatske televizije Otvoreno, hrvatski je povjesničar Ivo Lučić, komentirajući posjet Milorada Dodika Zagreba, kazao i kako je on jedini član aktualnog bh. kolektivnog rukovodstva koji nije pucao na Hrvate. Istina je to. Štoviše, Željko Komšić je pucajući u ratu na sunarodnjake okićen Zlatnim ljiljanom, što je drugo (bošnjačko) ima za narodnog heroja. Toliko mu se to svidjelo – pucanje, mislim! – da je i u miru, doduše (zasad) samo metaforički okretao mitraljez prema Mostaru. Nije ga u tom prije dvije godine mogao spriječiti ni bošnjački, istina iz dijaspore, domoljubni novinar Senad Hadžifejzović.
Ratni životopis drugog bošnjačkog člana Šafika Džaferovića u najmanju je ruku, pak, kontroverzan. No njegovu su predsjedničku ambiciju uoči posljednjih izbora više problematizirali Srbi negoli Hrvati. Zbog, naime, njegove uloge u transferu mudžahedina a onda i njegova, navodno, hladnokrvnog promatranje njihovih svirepih zločina.
Gdje si bio kad je grmjelo, Milorade?!
Međutim, afirmirajući (ratni) pacifizam visokog zagrebačkog gosta, Lučić je, nehotice dakako, skrenuo pozornost na ono što gledateljstvo u Hrvatskoj slabije zna. Ako, dakle, laktaški volšebnik nije ratovao, što je onda radio kad je grmjelo?! Njegov (ratni) nadimak Mile kratki ronhill sve objašnjava. Trgovao je, da, evo sada kada nam je naprasno postao dragi gost, uporabimo eufemizam za švecerske podvige laktaškoga lole, na temelju kojih je niknula, uz ino, i beogradska, po medijima višekratno opjevana, vila.
I taj mu je trgovački (a vidjet ćemo je li i švercerski…) tik ostao i kasnije kada je preuzeo apsolutnu vlast u pola BiH, koja je u Daytonu krštena kao Republika Srpska. A što traje više od dva desetljeća, zna li se da je u entitetsku premijersku fotelju prvi put sjeo 1998. I nakon toga bio sve u Srpskoj, a onda u listopadu 2018. stigao na privremeni rad u „Teheran!“ – kako je sam nazivao Sarajevo – kao srpski član Predsjedništva BiH.
No u aktualnim okolnostima, puno važnije od činjenice da od trojice bh. mušketara jedino drugar Mile nije u ratu Hrvatima radio o glavi, je to što je njegov glas u troglavom državnom vrhu trenutačno jedini “hrvatski glas”. I nije to pusta retorika. Kad je, primjerice, Komšić pripremao dinamit i spremao se rušiti Pelješki most, a Džaferović revno provjeravao je li s fitiljem sve ok, Dodik je mirno posegnuo za zaštitom vitalnog interesa, tumačeći zabezeknutim bošnjačkim cimerima u Titinoj 16, kako je ćuprija preko Pelješkog kanala (i) srpski nacionalni interes. Vitalni – čak!
A nakon što je, baš nekako u vrijeme kada se eresovski vožd spremao za Zagreb, Bakir Izetbegović, uoči pregovora o Izbornom zakonu, navijestio kako će bošnjačka temeljna stranka nastaviti projekt Komšić, nema druge doli drugaru Mili poželjeti dobro zdravlje, dug život i makar još jedan predsjednički mandat u Sarajevu. Neka, ma koliko se u multietničkom bastionu osjećao kao krme u Teheranu, stisne zube još četiri godine. Zbog Hrvata!
E, nismo vam mi Hrvati!
Jer kad on, replicirajući bošnjačkim (doduše jalovim!) gasiteljima Republike Srpske, kaže: „E, nama nećete uraditi ono što ste uradili Hrvatima“, nedvojbeno podsjeća na bošnjačko uporno nastojanje – ukinuti konstitutivnost najmalobrojnijeg bh. naroda.
Uostalom, Izetbegović II. ne krije kako se Bošnjak u hrvatskoj predsjedničkoj fotelji predmnijeva, a kako je sada cilj Hrvate razvlastiti i u Domu naroda. Po goraždanskom modelu. Naime, iako su u Bosansko-podrinjskoj županiji prema posljednjem popisu živjela 24 Hrvata i s ove obale mitske Drine jedan je Hrvat instaliran u Dom naroda. Dobri i pošteni Edin (Fejzić, da ‘prostite!).
Treba, također, u kontekstu Dodikova posjeta Zagrebu podsjetiti i na popratnu izjavu Željka Komšića, ma koliko Ljiljan Zlatni bio deplasiran i od početka ovoga mandata marginaliziran. Mostarski se mitraljezac referirao na prošlotjednu izjavu eresovskoga neprikosnovenika kako je težnja i Srbije i RS život u jednoj državi. Barem desetljeće Mile bekrija udara u tu staru tamburu. No dobro je, kao šlagvort za ono što zapravo voli govoriti, došla tom pozornom pratitelju Dodikovih riječi.
„Bez obzira na to kako će u Zagrebu ta (Dodikova) poruka biti primljena, s odobravanjem ili ne, mi u Bosni i Hercegovini znamo što nam je činiti, a u Zagrebu kako im je volja. Nikad neće biti ostvareno ono što su Milošević i Tuđman u Karađorđevu zamislili“, kandidira se „pošteni Hrvat“ Željko i za mirnodopskog Zlatnog Ljiljana.
Gdje (mu) je granica?!
Što je u biti i logično;. Svakom se, naime, bošnjačkom političaru kao prijetnja ukazuje svaki susret hrvatskih i srpskih dužnosnika. A da bi se to održalo što dulje, treba i legendu o tomu kako su Sloba i Franjo u glasovitom Brozovu lovištu dijelili Bosnu. U biti, tu je (bošnjačku) tlapnju lako raskrinkati.
Naime, svjedoka o toj navodnoj srpsko-hrvatskoj ujdurmi nema. Ima, međutim, onih koji su svjedočili kada je Izetebgović I. Tuđmanu nudio dijelove Hercegovine, kako bi (onda) formirao muslimansku državu. Hrvatski je predsjednik to odbio. Dva puta!
A glede Komšićeve dvojbe kako će, ili, sad već, kako su u Zagrebu primili kronično dodikovanje o brisanju srpske granice na Drini, nema brige. To naprosto nije (bila) tema. Ako ništa drugo a ono jer su Dodikovi domaćini, obojica dakle lideri članice Europske unije. U takvom se društvu o tomu – iz pristojnosti – ne govori. Pa i Vučiću, ma što intimno mislio, nije baš prijatno kad njegov laktaški pajdaš priziva zlokobnu: Svi Srbi u jednoj državi. A onda njega, po Bruxellesu, Bonu, Washingtonu… pitaju zna li gdje je granica?! I Dodikova i ona državna – prema BiH.
Zagrebačka je tema, naime, bila skrb da ne bude izbrisana konstitutivnost Hrvata. A baš je deplasirani prizivač Karađorđeva metafora za višegodišnja bošnjačka stremljenja k tome cilju, koji, čuli smo ovih dana Izetbegovića mlađeg, više i ne kriju.
Da je, kao što nije, kako treba, s hrvatskim državnim vrhom Milanović & Plenković u Zagrebu bi o kroničnoj bošnjačkoj ujdurmi razgovarao hrvatski član Predsjedništva BiH, a ne Srbin – s dna kace. No radikalne situacije, traže radikalne poteze. Hrvatski predsjednik i premijer to znaju i otud Mile gdje mu, inače, mjesto nije.
nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo
