Šiljo: Politika&kriminal

Svako društvo može podnijeti određeni postotak kriminala(ca) u narodu i određene razmjere političko-strukturne pokvarenosti. No kada ti postotci i ti razmjeri predugo traju i kada rastući prijeđu podnošljive granice, mora se izvršiti temeljita politička demokratska „čistka“! Još zdravi i hrabri dio naroda (ako takav u dovoljnoj mjeri postoji) mora odlučno djelovati putem onih instrumenata kojima raspolaže, koje sam načini i koje čvrsto drži u svojim rukama.

Zagreb – Remetinec, 20. rujna 2020.

Politika i kriminal idu u Hrvatskoj, sada je to posve očito, ruku pod ruku. Vode i pridržavaju jedno drugo. U kojoj mjeri? U kojem opsegu? Jesu li i čitave stranke postale u svojoj srži i srčici korumpirane i sklone nezakonitim, nedemokratskim ili nemoralnim postupanjima?

Ma koje to „institucije“?

Neki prijašnji izabranici odgovorili bi: Neka institucije to utvrde! Ma koje to „institucije“? Kojim se to institucijama nakon svega može vjerovati? Nisu li dotične „institucije“ samo alibi svima drugim institucijama da same ništa ne poduzimaju? Da se prave kako je u „ovoj zemlji“ sve u najboljem redu i u rukama pouzdanih i čestitih „institucija“?

Nakon cijelog niza visokih političkih i drugih dužnosnika, direktora i ostalih koji je posljednjih godina smijenjen ili osumnjičen ili optužen, a mnogo rjeđe i pravomoćno osuđen, imamo se pravo pitati: Kako duboko i kako široko seže kriminal pod političkim pokroviteljstvom i zaslugom političkih „elita“? Imamo pravo ne samo pitati sebe, nego i pitati političare. Političare vladajuće koalicije. I sve ostale koji se time na bilo koji način bave.

Mi ne možemo znati – ali imamo pravo zahtijevati odgovor – je li i koliko je kritički dio oporbe u svojim ocjenama u pravu. Ne možemo provjeriti koliko je doista istine u onomu što je primjerice iznio jučer politički tajnik Domovinskog pokreta Mario Radić. On se osvrnuo na izjavu glavnog tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića. Koji je ustvrdio kako „HDZ nije interesna grupacija koja za razliku od nekih drugih i iza sebe nema nikakve velike interesne skupine, pogotovo nekakve trgovačke lance“. Radić je uzvratio:

…Potpuno je jasno da iza HDZ-a ne može ni stajati druga velika interesna skupina jer veće interesne skupine od njih u Hrvatskoj niti nema… Svjedoci smo kako je jedina trgovina kojom HDZ dobro vlada trgovina utjecajem koja je navedena u brojnim optužnicama protiv HDZ-ovih dužnosnika, a jedini lanac koji raste je lanac korupcije koji guši Hrvatsku. Dok se trgovački lanci bore na tržištu, HDZ-ovi koruptivni lanci izjedaju našu zemlju bez kraja i konca. Stoga, umjesto jeftinih prodika, bolje im je da se poklope po ušima, da sređuju probleme u vlastitim redovima, da prekinu lanac korupcije i trgovine utjecajem u HDZ-u. No kad bi se to i dogodilo, izgubila bi se suština postojanja ovoga HDZ-a, a pitanje je koliko bi uopće zainteresiranih ostalo nakon prekida tog lanca.

Podsjećam kako je samo u ovom trenutku pod istragom pedesetak članova HDZ-a, što iz afere Rimac, što iz afere Janaf i drugih. Pritom, ne zaboravimo da je HDZ stranka protiv koje se već deset godina vodi sudski proces, i to za pribavljanje nepripadajuće imovinske koristi u aferi Fimi media. Upravo je zato HDZ danas sinonim za korupciju u Hrvatskoj, a koliko su duboko kompromitirani HDZ-ovi kadrovi govori i činjenica da je zamjena za uhićenog zastupnika Barišića već prvi dan po prisezi lagala o poslovanju s tvrtkom Elektrocentar Petek.

Članske iskaznice i „ljudi iz sjene“

Ne dangubimo citirajući i druge izjave. Dodajmo samo to da je pogodovanje, trgovanje utjecajem, namještaje natječaja za poslove i radna mjesta, politički reket, a u drastičnim slučajevima i što gore od toga, značajka ne samo HDZ-a i hadezeovaca. Problem je mnogo dublji i širi. Brojnost optužnica protiv ovih i onih nije pouzdan pokazatelj raširenosti političke korupcije i kriminala s političkim pokrićem. Dapače, ozbiljne istrage i istraživanja pokazale bi da su možda najveći dobitnici promjene vlasničkih odnosa – pretvorbe i privatizacije, a zatim i niza susljednih „preuzimanja“ i procvata, „ljudi iz sjene“, oni koji nisu imali člansku iskaznicu HDZ-a, a možda ni člansku iskaznicu bilo koje stranke (osim što su mnogi „tajkuni“, ili njihovi očevi-pokrovitelji, imali iskaznicu Saveza komunista, ili Udbe). Problem hrvatske tranzicije mnogo je dublji, iako posljednjih godina svjedočimo poglavito otkriću onih afera – ne računajući Ivicu Todorića (koji je ’izvanserijska’ pojava) – u kojima su glavni antijunaci ili njihovi ortaci istaknuti članovi HDZ-a, SDP-a, HNS-a, SDSS-a…

Nije Hrvatska iznimka po pojavama kriminala, korupcije i političkoga klijentelizma. Postoji na europskom i globalnom planu u tom pogledu jaka konkurencija. No čini se da je ona među „naprednijima“. Dapače, neki dobro upućeni promatrači i analitičari gorko primjećuju da, doduše, „svaka država ima mafiju“, ali da „ovdje mafija ima državu“.

Zar im nije stalo… ni do samih sebe i budućnosti njihovih potomaka?

Kada uprava nekog poduzeća ili kluba uporno bilježi loše rezultate, većinski vlasnici poduzeća ili kluba, ako i nisu sigurni tko je za neuspjehe najviše kriv, a tko možda ne, smijene čitavu upravu. Kod nas pak većinski vlasnici države – birači – ustrajno ne smjenjuju dvije stranke koje državom, skupa sa svojim trabantima, upravljaju već puna dva desetljeća. A nezadovoljstvo među ljudima cijelo vrijeme buja. Kako je takvo što moguće? Zar im nije stalo do vlastite zemlje i naroda, do vlastite države, do sebe samih i do budućnosti njihovih potomaka?

Takvo stanje može se pokušati objasniti na razne načine. Mogu se za to navoditi razni razlozi. Navedimo svega dva-tri: premoć korumpiranih (pokvarenih) vršnih struktura odnosno ukupnoga „establišmenta“ u svim gornjim slojevima hrvatskoga društva na svim razinama (državnoj, područnoj, lokalnoj, pravosudnoj, financijskoj, poslovnoj, informativnoj, stranačkoj…), priklonjenost širih slojeva korumpiranim (pokvarenim) metodama i pasivnost, nezainteresiranost, nesvijest ili goli strah svih onih državljana koji su od takvih praksa odmaknuti ili njima osobno pogođeni.

Što kada se prijeđu granice podnošljivosti?

Želi li se hrvatski narod obračunati s političkim kriminalom, korupcijom i neredom, morat će „izmaknuti tepih“ ispod nogu mnogih odgovornih. Morat će načelno uskratiti povjerenje svima koji sada, dosad i jako dugo imaju političku vlast, društvenu moć i čvrstu pozicioniranost: od razine mjesnog odbora pa do razine predsjednika Republike, od razine stranačkih i sindikalnih ogranaka pa do središnjica i predsjedništava HDZ-a, SDP-a, HNS-a, SDSS-a i ostalih takvih, od razine župa do razine biskupske konferencije, od članova braniteljskih i drugih udruga pa do njihovih vodstava, od razine članova i ogranaka Matice hrvatske (na primjer) pa do njezina nedodirljivog vrha, od razine jadnih korisnika usluga vodećih i zaglupljujućih medija pa do razine odgovornih u vodstvima medija, od  razine potrošača, poreznih obveznika, biznismena i radnika pa do svih onih razina na kojima se institucionalno bdije (tj. moralo bi se bdjeti) nad zakonitošću i ukupnim zdravljem sustava i struktura hrvatske države i nad stanjem općeg (ne)morala hrvatskoga društva.

Svako društvo može podnijeti određeni postotak kriminala(ca) u narodu i određene razmjere političko-strukturne pokvarenosti. No kada ti postotci i ti razmjeri predugo traju i kada rastući prijeđu granice podnošljivosti, mora se izvršiti temeljita politička demokratska „čistka“! Još zdravi i hrabri dio naroda (ako takav u dovoljnoj mjeri postoji) mora odlučno djelovati putem onih instrumenata kojima raspolaže, koje sam načini i koje čvrsto drži u svojim rukama.

Šiljo/Hrvatsko nebo