Nenad Piskač: Za srbijanski commonwealth spremni!?

Što povezuje srbijanskoga ministra Aleksandra Vulina, bivšega hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, saborskog zastupnika Hrvatskoga sabora Milorada Pupovca i predsjednika hrvatsko-srpske vlade Andreja Plenkovića, ako to nije politika nametanja „duše i mozga Beograda“, kako je to početkom prošloga stoljeća artikulirao i zahtijevao hrvatski srbofil, književnik i na kraju psihički bolesnik Vladimir Čerina? Cijeli je niz događaja koji, stotinu godina kasnije, potvrđuju njegovu prijetnju. Osvijetlimo neke od njih, dok ne bude prekasno i dok još nismo od pobjedničkoga naroda postali jato zaboravnih gegajućih se gusaka okrenutih budućnosti na putu u stopedesetgodišnje magle.

Vulin: Srbijanski commonwealth uspostavljen na Niškoj deklaraciji!

Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin dao je intervju tamošnjem listu Pečat http://www.pecat.co.rs/2020/09/aleksandar-vulin-ministar-odbrane-srbije-testament-ministra/. U njemu je iznio strateške ciljeve Srbije „na ovim prostorima“. Osnovno je srbijansko polazište – vjerovali ili ne –  nastavak borbe mirnim putem za ujedinjenje svih Srba u jedinstvenu državnu i političku zajednicu. Preduvjet je „moćna masovna politička organizacija koja će okupiti sve Srbe“. U tom pogledu, smatra Vulin, Vučićeva Srpska napredna stranka, simpatična europskim pučanima, jest „posljednja nada da će u idućih pedeset godina netko moći okupiti i objediniti Srbe“. Ako ne bi došlo do „promena granica“ i do uspostave jedne države, onda „Srbi moraju pronaći institucionalni mehanizam svog povezivanja i objedinjavanja“. O kojem „institucionalnom“ mehanizmu je riječ i funkcionira li on u Hrvatskoj?

Po uzoru na države britanskog imperija Vučić predlaže uspostavu srbijanskoga commonwealtha (zajednice država) u kojemu bi vladale „neraskidive veze“ među državama. Naime, kaj. Ako je mogla Velika Britanija – „zašto mi Srbi ne bi počeli da gradimo naš ‘Komonvelt’, naš srpski svet“. Kako? Na temelju Niške deklaracije iz 1914.! U njoj je Srbija definirala svoje ratne ciljeve, među kojima je ušla i uspostava jedne južnoslavenske države, a koja je i bila uspostavljena, ali se taj jugoslavensko-srpski commonwealth dva puta raspao (1941. i 1990.). A sada bi htio i treći put ono što se raspalo opet sastaviti, po onoj „treća – (srpska) sreća“?

Kad bi hrvatski političari bili dosljedni odgovorili bi Vulinu da treba „zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti“. No, ta je mantra namijenjena samo za unutarnje hrvatske prilike i neprilike, za umrtvljivanje hrvatskih ljudi, a osobito je korištena u provedbi politike neoproštene pobjede putem nametanja zaborava velikosrbijanske agresije. Zato režimci u Hrvatskoj ne reagiraju. U doglednoj budućnosti ta bi metoda „pacifikacije“ trebala utrti put, odnosno skršiti otpor uspostavi – ovaj put po mogućnosti „mirnim putem“ – srbijanskoga commonwaltha“.

Na kojim temeljima međunarodnoga prava Vulin obnavlja velikosrpsku politiku? On se ne poziva, kao i Milošević jučer, ili Nedić i Pašić prekjučer, ni na kakvo međunarodno pravo, već na srpsko „prirodno pravo“, koje je u Beogradu iznad međunarodnoga i svakoga drugoga prava – a određuju ga i odrađuju srpska svetosavska crkva, državne i kulturalne ustanove, političke stranke i narod na izborima. Doslovno veli on: „Srbi imaju prirodno pravo da za sebe traže ono što su uvek davali drugima. Pravo da se ujedine i da žive zajedno. I druga točka, ujedinjenje će biti ostvareno mirnim putem uz dogovor i poštovanje svih naroda sa kojima smo živeli“ (i nad kojima smo, zaboravio je dodati, kontinuirano činili represiju, etnička čišćenja i zločine koji ne zastarijevaju, sve to s elementima genocida).

Vulin je izričit, budući da nije zaboravio velesrpsku prošlost, već u novim okolnostima traži njezino ispunjenje. On stoga kaže: „Nije Europska unija prva koja je tako ujedinjavala Srbe. Istu ambiciju je imalo i Osmansko carstvo, a i Habsburška monarhija je nakon uspješnih i krvavih ratova tijekom nekoliko decenija čak i uspjela da pod svojim žezlom okupi sve Srbe…“.

Srbijanski strateški cilj treba, dakle, ostvariti „uz dogovor i poštovanje“. I u okviru EU ili u formatu „mini-Schengena“. S kime se Srbija dogovora, prvenstveno u Hrvatskoj, i koga to ona najviše (ne) poštuje?

Mesić: Ministar vanjskih poslova bez demokratskog legitimiteta

Iz „lokomotive Zapadnoga Balkana“ odmah je stigla poruka ohrabrenja „ujedinjenju svih Srba u jedinstvenu državnu i političku zajednicu“. Srbijanski list Danas prenosi Mesićeve riječi „za frankfurtske Vesti“, pod naslovom „Mesić: Srbi su najveće žrtve rata u Hrvatskoj“.

Mesić: Srbi su najveće žrtve rata u Hrvatskoj

Još se jednom proslavio s novom „istorijskom“ izjavom: „Stvorena je atmosfera da su najveći neprijatelji Hrvatske svi Srbi. Mislim da se takva atmosfera pomalo menja nabolje“. Mesić smatra kako su Srbi najveće žrtve rata u Hrvatskoj, uključujući one koji su bili lojalni toj zemlji, radili svoj posao ili je branili. Bolji prilog politici „ugroženog Srbina“ i „zločinačkog Hrvata“ klempavi Vulin nije mogao pronaći ni svijećom.

Nastavljajući vanjskopolitičko srozavanje Hrvatske, kao da je u najmanju ruku ministar vanjskih poslova, iako nema nikakva demokratskog legitimiteta, ili glasnogovornik hrvatsko-srpske vlade, Mesić dodatno po svijetu dijeli lekcije budućem hrvatskom dijelu srbijanskoga commonwealtha i kaže da je mržnja najveći problem, te da treba pomoći Hrvatima kako bi shvatili da Srbi „nisu ni problem ni opasnost za Hrvatsku“! Jednom laži generira deset drugih.

Za Mesića je, kao i za Vulina, okvir Europske unije zgodna prigoda da se „mirnim putem“ uspostavi beogradski poredak južno od Sutle, a moguće i sa Slovenijom. U tom smislu zalaže se, prenosi Danas, za što brži ulazak u EU „novih članica sa Balkana“, jer da bi to navodno spriječilo buduće ratove i prekrajanje granica „na evropskom kontinentu“. Ako ulazak u EU ne ide odmah ili ubrzo pričuvna je varijanta često spominjani „mini Schengen“. Tada, drži Mesić, „više ne će biti alibija da se napadaju komšije“. Mini Schengen je „dobra ideja“, no, „nije konačno rješenje“.

Mini Schengen izvrsno se uklapa u Vulinov commonwelth, barem kao početni korak. Čini se – na temelju toga i niza drugih događaja i izjava – da je dosta toga posloženo tako kako bi mogao početi nastajati novi srbijanski poredak na Balkanu, to jest da su karte već podijeljene. Zadaće zadane. Jednadžbe unaprijed riješene. Sve osim jedne: kako, naime kaj, prepjevati Hrvatsku iz EU u srbijanski commonwelth gdje bi svi Srbi živjeli u jednom, srbijanskom, poretku. I, uostalom, tko će Hrvatima otvoreno reći ili „obznaniti“ – Mesić, Plenković ili Pupovac – da je višestranačko jugoslavensko krilo hrvatske politike prihvatilo srbijansku ideju o tomu da svi Srbi žive u „jedinstvenoj državnoj i političkoj zajednici“. Ili će taj posao za njih odraditi HDZ iza leđa hrvatskom narodu, a naposljetku ga dovesti pred svršen čin i staviti ga pred Vulin-Mesićevo „konačno rješenje“? Tuđman je takve koncepte i račune bez krčmara, odlučno odbijao, govoreći kako bi ta i takva unija ili zajednica bila gora tamnica za hrvatski narod od bivše Jugoslavije. A Mesić sad u ime Vulina i srbijanskoga commonwealtha imperativno zahtijeva – „Hrvatska se mora dodatno otvoriti i to prije svega prema Srbiji“! Hrvatska je i sad više negoli „otvorena Srbiji“, ona je srbijanski izbušena po dubini i širini. Samo jedan primjer – ona kao žrtva agresije plaća ratnu odštetu (pod drugim imenom) Srbima koji su izvršili agresiju na nju!

Uloga Pupovca i hrvatsko-srpske vlade

Nedavno formiranje hrvatsko-srpske vlade Plenkovića (HDZ) i Pupovca (SDSS) moguće je posljedica ranijih dogovora iza kulisa (bez demokratske provjere) o uspostavi srbijanskoga poretka (pax serbiana). Naime kaj. Mesić je pohvalio hrvatsko-srpski odnos prema Oluji sveden na usporednicu s Gruborima, što će reći da je Plenković-Pupovčeva vlada na dobrom commonwealthskom – mini schengenskom putu. Njezinim glavnim ideologom (ili političkim komesarom), ideologom commonwealtha, postao je Milorad Pupovac, beogradski alat u Hrvatskoj. Mesić je stoga u izjavi pohvalio i podupro, kao i toliki hrvatski lijevi i desni konstruktivni režimci – „odlazak predstavnika Srba u Hrvatskoj Borisa Miloševića u Knin 5. kolovoza, na proslavu godišnjice operacije ‘Oluja’“. Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Boris Milošević, nije u vladi „predstavnik Srba“, osim ako nije riječ o hrvatsko-srbijanskoj vladi. To je valjda jasno. Ili nije?

Čini se da Mesić po svijetu govori ono što Plenković ne smije da ne izgubi i ono malo kredibiliteta što mu je u doma preostalo. Dio onoga što Plenković ne smije doma (još) reći, preuzima na sebe Pupovac. On je 12. rujna izabran za predsjednika Srpskog narodnog vijeća. Tom prigodom je rekao: „Historijski gledano, od 1945. Srbi se nisu bavili sobom, svojim institucijama i udjelom u društvu, nego kako da doprinesu Hrvatskoj i Jugoslaviji, a u proteklih 30 godina uzeta nam je iz ruku mogućnost da se bavimo sobom. Nismo velika zajednica kao što smo bili, ali čeka nas mnogo više posla jer imamo manju političku moć, a bili smo zagušeni posljedicama raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj, te stradanjima kroz koja su Srbi u Hrvatskoj prošli“.

Ovaj navod dokaz je i još jedna potvrda da se Pupovac, SNV i SDSS nisu suočili s prošlošću (posredno ni Plenković i HDZ), te da zavode srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj na isti način kako je to prije trideset godina radila Srpska demokratska stranka. Netočno je, naime, da se određeni Srbi nisu bavili sobom. U bavljenju samima sobom na štetu svih drugih osobito se isticala Srpska demokratska stranka, poslije Oluje preimenovana u SDSS i danas jedna od vladajućih, pozitivno diskriminiranih, stranaka u Hrvatskoj s minornim brojem osvojenih glasova. Evo što kažu danas svima dostupni dokumenti.

Umirovljeni pukovnik JNA Bogoljub Popović na sjednici SDS-a u Kuli Atlagić 23. lipnja 1990. kazao je da „nije daleko dan kada ćemo se spojiti od mora do Drine. Nema te sile koja će sprečiti da se ujedini srpski narod“. Pupovac zaboravlja i naširoko zaobilazi veliku odgovornost SDS-a za pobunu Srba godine 1990. Jučer u ime „od mora do Drine“, danas u ime „commonwealtha“.

Povijesno gledano zastupnici Srpske demokratske stranke, čiji je SDSS pravni i politički slijednik, samovoljno su napustili Hrvatski sabor već 1990., a potom je krajem siječnja 1991. Sabor napustilo i svih drugih jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti izabranih s lista SKH-SDP i Socijalističke partije. Sad su se vratili. Što im jamči HDZ kako bi zadobio njihovo „poverenje“, a sve više gubio povjerenje Hrvata i lojalnog dijela srpske nacionalne manjine? Milorad Pupovac je zaboravio spomenuti dva ključna uvjeta SDS-a za odustajanje od pobune. Uvjete koje je predsjedniku Tuđmanu postavio SDS-ov čelnik Jovan Rašković: 1. osnivanje nove pokrajine u Hrvatskoj za sve Srbe, i 2. da Hrvatski sabor u svom Ustavu prizna suverenitet srpskog naroda, jer srpsko pitanje u Hrvatskoj nije pitanje manjine, kazao je Rašković prije trideset godina. Očito je da pobunjeni Srbi tada nisu prihvaćali status nacionalne manjine. Je li zato Pupovac u svom govoru neki dan iznio i istaknuo ovaj postulat: „Moramo ostvariti i pretpostavke da SNV doista dobije status manjinske samouprave na državnom nivou, kao što je ZVO na području dvije istočne županije“?! Što je Plenković dao ili obećao, a Tuđman svojedobno odbio političkom krilu srpske pobune i agresije na Hrvatsku?

Od zajednice opština, preko RSK do commonwealtha

U pogledu priželjkivanoga „statusa manjinske samouprave na državnom nivou“, treba se podsjetiti na praksu iz doba velikosrpske agresije. Srpska samouprava u Hrvatskoj započela je terorističkim zauzimanjem policijskih postaja, zatim osnivanjem protuustavnih „zajednica opština“, koje su prerasle u tri „srpske autonomne oblasti“, one su se ujedinile u „Republiku srpsku Krajinu“ (spremnu za srbijanski commonwealth!), a ona se pak trebala 1995. ujediniti s današnjom Republikom srpskom, no to su spriječile VRO Bljesak i Oluja. S područja koje su nadzirale pobunjene srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo (to je taj commonwealth na djelu). Političku vlast na tim okupiranim srpskim „samoupravnim“ područjima uvelike je obnašala Srpska demokratska stranka – idejno i operativno vođena iz Beograda.

Što je još zaboravio Pupovac, ali ne i samo on? Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović, 16. lipnja 1990. u Smokoviću je programatski rekao: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo… Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebe, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim Saborom i sa svim kroatocentričnim strankama… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija je naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša… stvaramo svoju zajednicu općina“. Svaku Jugoslaviju Srbi su od 1918. shvaćali kao svoju djedovinu, da ne kažem srbijanski commonwealth, mini i maxi-schengen… Sudeći po sadašnjoj politici SDS/SDSS-a gotovo je sigurno kako je HDZ prema njihovim kriterijima prestao biti „kroatocentričnom strankom“, a to znači da Plenković nije Tuđman i kad se poziva na njega. I u pravu su, ali samo u tomu.

Osobito je i danas zanimljivo polazište – „mi izbore dobijamo i nakon izbora“. Nije li se to u Hrvatskoj tijekom prošloga i ovoga Plenkovićeva mandata uistinu i dogodilo!? Tko ne vjeruje, neka još jednom usporedi rezultate izbora sa sastavom vladajuće većine.

Program rada političkoga srpstva u Hrvatskoj

Trideset godina poslije toga Pupovac se nije odmaknuo od svojih prethodnika Branka Marijanovića i Jovana Raškovića. Evo i zašto, navodim što on hoće na temelju pisanja srbijanskoga biltena u Hrvatskoj, koji se održava na hrvatskom proračunu. On se, kako je rekao u govoru, zalaže da SNV stekne 1. veću političku moć – što uopće ne spada u djelokrug rada nacionalnih manjina, i da (2) prilikom popisa stanovništva Srbe popisuju Srbi, čime iskazuje nepovjerenje u hrvatsku državu i popisivače koji nisu Srbi – to bi bio beogradski commonwealth u praksi. Srpski popisivači osigurali bi, smatra Pupovac, (3) da se Srbi u većem postotku izjašnjavaju kao Srbi i pravoslavci, te da se služe ćiriličnim pismom i srpskim jezikom, što je puki populizam na djelu (Plenković se bori protiv hrvatskoga, a podupire srpski populizam!). Pupovac pokušava (4) politizirati i instrumentalizirati popis stanovništava kad kaže: „U društvu u kojem se identitet nameće, moramo ići obrnutim putem, da popis stanovništva bude rezultat oslobađanja i emancipacije identiteta u svim sredinama“. Laž je, naravno, implicirana (podmetnuta) ocjena da hrvatsko društvo bilo kome nameće identitet. Pupovcu smeta što pod kontrolom ima samo tri radio postaje (u Vukovaru, Borovu i Belom Manastiru) pa (5) zaziva svoje „radio stanice… u drugim dijelovima zemlje“. Je li to na djelu želja za medijskim hegemonizmom, prosudite sami.

U prioritete rada SNV-a Pupovac (6) ubraja i potragu za ljudima, ne nužno Srbima, „koji mogu postati sastavni dio naših institucija“. To je praktički potraga za istomišljenicima među Hrvatima, većinom onima koji su bili dosad, ali i onima koji će tek postati ljudima jugoslavenske orijentacije. A upravo je to poznata velikosrpska (velecommonwealthska) taktika već 150 godina. Sukladno dosadašnjoj politici SNV-a, predsjednik Pupovac (7) sustavno izbjegava ustavnopravni termin „srpska nacionalna manjina“ i umjesto njega upotrebljava termine „naša zajednica“, „Srbi u Hrvatskoj“ i „srpska zajednica u Hrvatskoj“. Odatle se na temelju povijesnih iskustava može zaključiti da se političko krilo beogradski vođenoga srpstva u Hrvatskoj i danas, kao i prije trideset godina, ne miri sa statusom nacionalne manjine, odnosno da i dalje nastoje postati konstitutivni narod s pravom na odcjepljenje (sebe i teritorija na kojima pripadnika te manjine ima).

Ako malo bolje pogledamo Pupovčev „program rada“, odmah ćemo uočiti da on i te kako korespondira s beogradskim commonwealthom (zamjenski termin za Veliku Srbiju!) i onime na što cilja Mesićeva „izjava“. No, što je još gore, jako je vidljiva i podudarnost s nastupnim programom hrvatsko-srpske vlade, u koju ugrađen srbijanski „institucionalni mehanizam svog povezivanja i objedinjavanja“ (A. Vulin).

Za Pupovčevu zamjenicu u SNV-u izabrana je stranačka mu kolegica Dragana Jeckov, poznata po tomu što u nazočnosti podpredsjednika Hrvatskoga sabora, člana Društva hrvatskih književnika (sic!), akademika Reinera, u Hrvatskom saboru govori srpskim jezikom, a što je u suprotnosti sa člankom 12. Ustava. No to možda nije u suprotnosti s budućim temeljnim aktom srbijanskoga commonwealtha, čemu put već 10 – 15 godina opet drsko utiru i neki jezikoslovci iz Hrvatske. A za predsjednika Savjeta SNV-a predložen je Dejan Jović, koji je pak na srbijanskoj televiziji izjavio da se na prvom referendumu za slobodnu Hrvatsku izjasnilo „svega 11 posto građana“. Što se može očekivati od predstavnika srpske nacionalne manjine koji ne poštuju hrvatski jezik i šire laži o demokratskim temeljima moderne hrvatske države? Što od političkih predstavnika Hrvata koji toleriraju i provode postepenu srbizaciju Hrvatske?

Hrvatska će šaptom pasti, a onda sve iznova…

One zaboravne potrebno je podsjetiti i na to da SNV i Pupovac u svom programu rada i u praksi kontinuirano optužuju Hrvatsku za „refašizaciju“, čak i kad je SDSS, tutor SNV-a, dio vladajuće, već u drugom mandatu, Plenkovićeve većine. Pod krinkom „refašizacije“ politika bratstva i jedinstva provodi resrbijanizaciju Hrvatske (s resrbiziranom Hrvatskom lakše je ući u srbijanski commonwealth). Ako se već HDZ i SDP upecao na obnovu velesrpske politike u Hrvatskoj, pitanje je i to hoće li se na taj mamac opet upecati i srpska nacionalna manjina? Mora se upozoriti: Politika ponavljanja povijesnih zabluda za nju bi bila katastrofalno rješenje. Uostalom, kao i za većinski narod, koji će prije izginuti negoli prignuti glavu pred istim agresorom s drugom retorikom i drukčijom taktikom. I neka se ne zavaravaju u HDZ-u i SDP-u, koji šutke već dvadeset godina nekažnjeno toleriraju, potiču izdašnim financiranjem i daju pod krinkom „manjinskih prava“ nesagledive povlastice zagovarateljima „jedinstvene državne i političke zajednice“ i to na „celokupnom srpskom kulturnom prostoru“ u koji ubrajaju i Hrvatsku. Srbijanski poredak u Hrvatskoj ne će proći, ne će biti uspostavljen, koliko god je već uznapredovao na strategijskim i operativnim razinama. Srpsko pitanje u Hrvatskoj ne postoji. Ono je „veštačko“. Umjetno i uvezeno iz Beograda. Politike koje se grade na umjetnom „srpskom pitanju“ nisu hrvatske politike.

Svima njima (Vulinu i Beogradu, Mesiću i jugoslavenskoj ideji u novom ruhu, Pupovcu i njegovim organizacijama i medijima, Plenkoviću i njegovu pandanu u SDP-u) treba jasno reći da više ne živimo u Jugoslaviji, da ne postoji Republika srpska Krajina, da je u Hrvatskoj jedini suvereni narod – hrvatski narod, a svi ostali su dobrodošle nacionalne manjine sve dok u pitanje ne dovode ustavnopravni položaj Republike Hrvatske. I da Hrvati ne žele živjeti ni u susjedstvu, kamoli biti sastavnim dijelom srbijanskoga commonwealtha, sve da srpska nacionalna manjina ima i dvadeset posto udjela u stanovništvu. I da ih ne zanima naknadno provođenje Plana Z-4, te da odbacuju uskladbu politika neoproštene hrvatske pobjede odakle god one dolazile – iz Beograda i Rima, Vatikana ili Bruxellesa.

No, tko će to reći? Reći će hrvatski narod na izborima kad mu se ponudi nova hrvatska politika utemeljena na njegovoj volji i težnji, potrebama i identitetu. Više se ne može bez otpora dopuštati provođenje tuđinskih politika u Hrvatskoj! Naime kaj. Još dva ovakva posttuđmanovska mandata, kakve z grčem u želudcu varimo od Sanadera do Plenkovića i bit će prekasno reagirati samo na političko-diplomatskoj razini. Hrvatska će šaptom pasti, ako već nije. „Visoko se bude stala, kad ju zbudimo“. To hrvatsko buđenje prioritetni je zadatak minijaturne hrvatske oporbe, ako je prava oporba. Ponude li pravu, ozbiljno osmišljenu politiku i političare, narod će ih prepoznati.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo