Z. Pinter: U SPOMEN HRVATSKIM VITEZOVIMA KOJI SU SVOJE ŽIVOTE DALI U OPERACIJI UNA ’95

 Poslije VRO Oluja, te tijekom operacije Maestral, hrvatsko Pounje našlo se pod učestalim udarima srpskog topništva. Naročito je jakoj paljbi izložena cesta Hrvatska Kostajnica – Dvor koja je praktično blokirana za promet, a sva netom oslobođena sela u tom rajonu bila su ugrožena. Iz tih razloga Hrvatska je morala poduzeti nešto kako bi se primirilo bosanske Srbe, što se u to vrijeme uklapalo u plan SAD-a i njihovu mirovnu inicijativu – naime, Srbe u zapadnom dijelu BiH trebalo je dodatno “stisnuti” kako bi ih se što prije dotjeralo za pregovarački stol i okončalo rat. 

 Tadašnji američki diplomat Richard Holbrooke, zatražio je 17 rujna od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da Hrvatska vojska izvede ograničenu vojnu operaciju kojom bi se ovladalo područjem Sanskog Mosta, Prijedora i Bosanskog Novog, ali bez konačnog udara na Banja Luku. U svojoj knjizi Završiti rat (Sarajevo, 1998.) na str. 164.-165., sam Holbrook kaže kako je tada rekao predsjedniku Tuđmanu: “Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banju Luku”.

 Tako je započela operacija Una ’95, jedina (napadna) operacija Hrvatske vojske koja je okončana porazom. Pripremljena na brzu ruku (od donošenja odluke do realizacije prošlo je samo 16 sati) i bez odgovarajuće psihološke pripreme ljudstva (koje se uglavnom nalazilo na odmoru poslije napornih godina i mjeseci iscrpljivanja – barem kad su u pitanju 1. i 2. gardijska brigada), uz brojne nedostatke na tehnici (tenkovima i BVP-ima) koje se nije imalo vremena otkloniti, krenulo se u napad 18. rujna ujutro iz dva smjera: na potezu Hrvatska Dubica – Bosanska Dubica i Dvor na Uni – Bosanski Novi. 

U operaciji su sudjelovale postrojbe Zbornog područja Zagreb i manjim dijelom Zbornog područja Bjelovar. Glavni udar izvršile su 1. i 2. gardijska brigada (‘Tigrovi’ i ‘Gromovi’), a osim njih angažirane su i 17. domobranska pukovnija Sunja, 121. domobranska pukovnija, 125. domobranska pukovnija, dio snaga 202. brigade PZO i 303. LoB-PrS, sve u svemu nešto preko 3.400 vojnika, od kojih je manje od polovice sudjelovala izravno u operaciji, dok se procjenjuje kako je broj ljudi na srpskoj strani prelazio 10.000. 

 Po svemu sudeći, porazu hrvatskih snaga osim svih drugih (spomenutih) čimbenika, doprinijeli su i neodgovarajući i neprecizni (američki) obavještajni podaci o snagama neprijatelja i njegovom prostornom rasporedu. Treba imati u vidu i činjenicu da su se snage tzv. VRS iz svih krajeva s kojih su do tada potisnute (s područja jugozapadne Bosne) koncentrirale na sjeverozapad, te da su Srbi bili svjesni da više nemaju kud i da im sudbina “Republike Srpske” ovisi o otporu koji će pružiti.

U vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima i u nemogućnosti uspostave mostobrana, pješaštvo prelazi nabujalu Unu i na drugu se obalu prebacuje dio vojnika, ali ostaje “odsječeno” i nema dovoljno snage za odlučan udar na dobro utvrđene srpske položaje. Izostanak topničke potpore i nemogućnost prelaska tenkova preko rijeke, dovelo je pješaštvo (koje u prodoru postiže i stanovite uspjehe) u nezavidan položaj. U nešto više od 24 sata operacije gine 49 vojnika, od čega više od polovice (26) iz redova 2. gardijske brigade (‘Gromovi’). U međuvremenu su hrvatske položaje tukli i neprijateljski zrakoplovi, što je dodatno otežalo napredovanje. Sutradan (19. rujna) popodne izdana je zapovijed za povlačenje Hrvatske vojske u baze.

 Mi pripadnici 2. gardijske brigade koji smo bili sudionici ove operacije, dobro se sjećamo kako smo teško i bolno podnijeli gubitke prijatelja. Naime, već u prijepodnevnim satima 19. rujna, preko valova neprijateljske postaje “Radio Kozarska Dubica”, pročitana su imena 13 naših pripadnika 1. pješačke bojne – “Crne mambe” koji su poginuli u Bosanskoj Dubici (ili na prilazima ovom mjestu). Oni su ih nazivali “ustaškom terorističkom grupom ‘Crne mambe'”. Ipak je najteže u svemu bilo otići tada s terena, znajući kako su tijela naših poginulih ostala tamo i da je pitanje kako i kada ćemo ih moći dostojno pokopati.  

 Ovom prigodom moram iznijeti i jedno svoje osobno zapažanje, a što po mome sudu nije bez značaja, uzme li se u obzir ukupan razvoj događaja. Bio sam tada na dužnosti pomoćnika zapovjednika Oklopne bojne 2. gardijske brigade (kojom je zapovijedao bojnik Veljko Novak) za političku djelatnost. Prije nego smo sa svojih položaja otvorili vatru (tog jutra, 18. rujna), dobili smo izričitu zapovijed: tući samo rubna područja oko Bosanske Dubice, tako da ni jedna granata ne padne na samo naselje. I mi smo postupili prema toj zapovijedi. Od zapovjednika nam je također skrenuta pozornost da je “Bosanska Dubica puna civila i srpskih izbjeglica i da nikako ne smijemo dovesti sebe u situaciju da uzrokujemo masovne žrtve”. S ljudskog i humanističkog stanovišta, bilo je to sasvim u redu, ali nitko od nas ne može o toj dimenziji rata govoriti, a da ne postavi pitanje sebi i drugima: 

 Kako su se oni ponašali? Je li srpski agresor vodio brigu o civilnim žrtvama i razaranjima u vrijeme dok su u svom krvavom pohodu uništavali sve pred sobom – od Vukovara preko Nuštra i Osijeka, do Karlovca, Saborskog, Škabrnje, Gospića, Dubrovnika, Ravnog, Sarajeva i svih drugih mjesta u kojima su ostavili svoje krvave zločinačke tragove? Jesu li oni imali obvezu pridržavati se Ženevske konvencije i međunarodnog ratnog i humanitarnog prava? Jesu li!? I jesu li kažnjeni za sva ta zlodjela!? Jesu li!? Ne, umjesto toga, nagrađeni su. Pustili smo ih da odu nakon što im je oduzeta tehnika u ‘Oluji’, a da ni jednog od njih nismo prstom taknuli!? Zna li tko za kakav sličan primjer u povijesti ratovanja!? Da je neka vojska zločince i koljače oslobodila i ostavila nekažnjenim kao što smo učinili mi Hrvati!?

 General Marijan Mareković koji je vodio operaciju Una ’95, u jednom intervjuu iz 2006. godine rekao je kako se ona mogla uspješno nastaviti da se pod pritiskom SAD-a i partnera nije moralo zapovjediti povlačenje i napuštanje položaja na drugoj obali rijeke. Navodno je Hrvatskoj bilo zaprijećeno i zračnim udarima (po vojnim položajima) ako se naše snage ne povuku, a uz sve to, postojale su naznake da bi se neprihvaćanjem američkog prijedloga kompliciralo stanje oko još uvijek okupiranog Podunavlja – u koje bi se zacijelo slila rijeka Srba koji su već počeli bježati iz zapadne Bosne i banjalučke regije.

 Da su ne samo Amerikanci, nego i njihovi partneri uglavnom išli na ruku Srbima, dokazuje činjenica kako su snage HV, HVO i AR BiH koje su već tijekom operacije Maestral doprle na 24 kilometra do Banja Luke zaustavljene uz pomoć ultimatuma i prijetnje primjenom sile, a dok su Srbi etnički čistili i osvajali BiH, nikakvih reakcija s te strane nije bilo.

 Kako god bilo, danas, 25 godina nakon ove operacije, pored sve gorčine i osjećaja nepravde, ostaje nam odati zasluženu počast našim junacima i mučenicima koji su dali svoje živote hrabro i požrtvovno obavljajući svoju vojničku dužnost. Nisu i neće biti zaboravljeni.

 Počivali u miru Božjem i laka im bila hrvatska gruda.

  S NAMA SU!

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo