Z. Miliša: Problem je ako nemamo ništa svoje i ako smo opterećeni stigmatiziranjem drugih i drukčijih

Mržnja prema drugima kao psihijatrijska dijagnoza

Ravnodušja prema problemima drugih i stereotipi prema drugačijima, su neki od glavnih problem današnjice. Manfred Lütz, njemački psihijatar i teolog, briljantno brani svoju glavnu tezu – da su problem današnjice glupi i suludo normalni ljudi, koji s(v)e nebrizi za druge. Problem nastaje kada laganje o sebi ili stigmatiziranje drugih postaje način života. Mržnja prema drugima bi trebala ući kao (nove) dijagnoze u klasifikaciji psihijatrijskih dijagnoza. Društvo utemeljeno na razdvajanju ljudi na vjerske, nacionalne, statusne položaje ne može iznaći racionalna niti etička opravdanja objašnjenja i opravdanja na kojima temelji to razdvajanje. Glavni razlog ovoj tvrdnji je da su stigmatiziranje i stereotipiziranje jedan od načina legitimiranja postojećih društvenih nejednakosti.

Što pojedinac ima manje informacija o drugima i drugačijima skloniji je nekritičnije posezati za različitim modelima odbacivanja. Stigmatizacija se temelji na rasprostranjene stereotipe, koji postaju osnova za isključivanje ili izbjegavanje ljudi određene skupine ljudi.

Kada su stigmatizirane skupine odbačene i osjećaju svoju trajnu inferiornost, takvo stanje služi samo za održavanje statusa quo pozicija i podrivanju novih podjela. ( Vidjeti u.: Jost, J. T. i Banaji, M. R. (1994). The role of stereotyping in system justification and the production of false consciousness. British Journal of Social Psychology 33)

Zašto se stigmatizirani (okrutno) odbacuju

Od francuskog sociologa i utemeljitelja funkcionalističke teorije Emila Durkheima iz 19. stoljeća bit odgoja jest formiranje čovjeka “kakvim društvo hoće da on bude” (Durkheim, 1999). Tvrdio je da uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ukoliko se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo. Zajedništvo se stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku. Tvrdio da je uspostavljanje osjećaja zajedništva unutar nekog kolektiviteta moguće tek postojanjem aktera u društvu koji nose stigmu i nazivaju se devijantnima. Dakle, zajedništvo nastaje tek ujedinjavanjem protiv onih koje se smatraju zajedničkom prijetnjom društvenom poretku i moralu određene skupine. Durkheim je 1895. godine napisao: „Zamislite društvo svetaca, primjerni i savršeni samostan. U njemu zločini u pravom smislu riječi ne bi bili poznati, dok bi greške koje bi se običnom čovjeku činile oprostivima, tamo izazvale istu sablazan koju prava krivična djela izazivaju u svijesti običnih ljudi. Ako, dakle, ovo društvo bude raspolagalo vlašću da sudi i kažnjava, ono će takve radnje odrediti kao krivične i odnosit će se prema njima kao prema takvima” (Durkheim, 1999, 73).

Stigmatizirani se odbacuju jer navodno svojim manama nisu poželjni za sudjelovanje u socijalnoj interakciji. Nakon što je osoba jednom klasificirana kao nelegitimna za sudjelovanje u interakciji, može biti isključena ili u potpunosti zanemaren. (Elliott, G. C, Ziegler, H. L., Altman, B. M. i Scott, D. R. (1982). Understanding stigma: Dimensions of deviance and coping. Deviant Behavior )

Stigma kao sredstvo kontrole u društvu

Stigme dopuštaju diskreditiranja svih onih koji odskaču od prosjeka. Pojedinci mogu biti stigmatizirani na osnovu fizičkih atributa – hendikepa (razni invaliditeti), društveno uvjetovanim tipovima nasilništava određenih skupina, seksualnih preferencija, osoba optuženih za kriminalne radnje – u zatvorima, (bivših) ovisnika, ovisnika o radu, nepoželjnosti tjelesnog izgleda (anoreksičnost, pretilost i sl.).

Ervin Goffman je podijelio skupine ljudi na „stigmatizirane” i „normalne”. „Normalni” su sve one osobe koje uspijevaju zadovoljiti vrijednosne i normativne zahtjeve sredine. Kakva parodija s “normalnima” , koje ni sam autor vjerojatno nije svjestan. Ipak, Goffman u svojoj i Stigma – Notes on the Management of Spoiled Identity (1963), definira stigmu kao „atribut koji je diskreditirajući” i nije „u skladu sa stereotipom o tome kakav neki tip osobe treba biti” (Goffman).

Stigmatizirana osoba može biti izložena kroz neprikriveno društveno odbacivanje do izbjegavanja, čije posljedice su iste i vode depersonalizaciji Goffman navodi i „plemenske stigme”, koja se odnosi na pripadnost određenoj skupini (na primjer romska populacija, migranti, “primitivne zajednice” (Goffman, 1974). Kao kritičar takvih diskvalificiranja kolega Benjamin Perasović je napisao knjigu “Urbana plemena”.

Negativni aspekti diskriminacija uključuju reduciranja temeljnih ljudskih prava na socijalnu i/ili zdravstvenu skrb, prava na obrazovanje, rad, samoafirmaciju, mentalno zdravlje stigmatiziranih, što dovodi do daljnji oblika stereotipova i diskriminacije (Link, B. G. i Phelan, J. C. (2001). Conceptualizing stigma. Annual Review of Sociology 27)

Kada se, recimo, razni tjelesni ili mentalni hendikepi, do pretilost malignih bolesti povezuju ili oboljelih od korona virusa etiletiraju kao društveno neprighvatljiva „stanja”, onda je to dodatni razlog da se iste može isključivati iz društva, obitelji, vršnjaka. Tako stigma ima važnu ulogu kontrole u društvu, jer se ljude dijele na dvije skupine: poželjnje građane i one koji to nisu. To uzrokuje podcijenjenost nekih skupina dok se druge osjećaju…superiornima. U konačnici…stigma je povezana s djelovanjima društvene nejednakosti” (Parker, R. i Aggleton, P. (2003). HIV and AIDS – related stigma and discrimination: A conceptual framework and implications for action. Social Science and Medicine).

Mladi isu nositelji i sami su izloženi diskriminaciji

Djeca uče po modelu ponašanja odraslih, a nasiljem postaju „vidljivi“ među vršnjacima. Agresivnost je poželjna jer tako dobivaju viši status u skupini. “Pozitivan stereotip” prema vlastitoj skupini stvara se i kod nasilnih vršnjačkih skupina mladih. Homogeniziraju se diskreditirajući druge i drugačije.

S druge strane, već desetljećima istraživanja u sociologiju pokazuju kako su mladi su izloženi diskriminaciji glede obrazovanja i zapošljavanja (nemogućnost zapošljavanja, slabije plaćeni poslovi, otežano napredovanje…) i političkog utjecaja (slaba ili nikakva zastupljenost u institucijama vlasti).

Povratak u život mladih ljudi iz terapijskih zajednica mogu ostvariti samo ako prestanu biti stigmatizirani i ako im mi konkretno pomognemo u stručnom prekvalificiranju, usavršavanju, dokvalifikaciji i/ili nastavku obrazovanja, stručnoj pomoći u odgoju njihove djece, pronalaženju zaposlenja.

Istina je da nema osobe bez problema

Viktor E. Frankl u knjizi Liječnik i duša navodi primjer kada su jednom alkoholičaru rekli da bi trebao konačno prestati s pijanstvom jer je „krajnje vrijeme“ za takvu odluku. On im je „odgovorio da je za to prekasno. Kada su ga uvjeravali kako nikada nije prekasno, odvratio je: „Tada još imam vremena!“ U istoj knjizi autor navodi razgovor psihijatra i pacijentice koja imam dijagnozu shizofrenije. Na upit liječnika ima li ona slabu volju ona mudro odgovori: „Imam slabu volju kad hoću – a kad neću nemam slabu volju“! Frankl je to ovako komentirao: „Ova bolesnica bi mogla poučiti da je čovjek sklon skrivati pred sobom vlastitu slobodu volje iza svoje tobožnje slabe volje“. Kad izgovori postanu način života onda se množe problemi.

Istina je da nema osobe bez problema. Ako je točna ova tvrdnja tko može “baciti kamen na drugoga”?

Chris Thurman je jedan od rijetkih psihologa koji ne vjeruje tezi da su ljudi (u osnovi) dobri. “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. Ljudi su u osobnom životu češće sebični nego nesebični, češće neprijateljski nego prijateljski raspoloženi i češće nezadovoljni nego zadovoljni. (Thurman).

Chris Thurman je jedini psiholog koji je imao smjelosti još 1999. godine istaknuti: “Svi smo mi ovisnici o nekome ili nečemu”. Problem nastaje ako živimo za odobravanje svih, a samo “različite” diskreditiramo (po zakonu rulje). Evo primjer koji to opisuje u jednoj sjajnoj knjizi…

Gustave Le Bon u knjizi Psihologija gomile navodi, primjere, kada pojedinac pod diktatom mase čini nešto što kao izdvojeni pojedinac nikad ne bi učinio. U gomili ljudi traže od dugih da razmišljaju umjesto njih, jer se tako oslobađaju odgovornosti za svoje postupke. Kada se dogodi ubojstvo neće biti osuđen samo zato što je u masi. Canetti, u navedenoj knjizi, daje i danas aktualan opis moći mase: “Jedna od najuočljivijih osobina života masa jest ono što bi se moglo nazvati osjećajem progonjenosti, pretjeranom osjetljivosti i razdražljivosti prema svima koji su jedanput obilježeni kao neprijatelji. Masa treba usmjeravanje.” U masama vladaju isti instinkti, jednako se odijevaju, govore ili ponašaju. Homogenizira ih odbojnost prema drugima i drukčijima. Brojni primjeri nas uvjeravaju kako je za skupinu primjerenija riječ “krdo” ili “masa”.

Zaključno

Danski književnik Hans Christian Andersen u bajci Ružno pače otvara vječitu temu odbačenosti od strane okoline, samo zbog osude licemjerne okoline zbog izgleda, govora, izgleda, različitosti ili nedostataka – ovih ili onih, a da je na nama da se tom zovu jata, stada, krda… odupremo i da nađemo ono najljepše – labuda- u nama. Zašto ne prihvatiti razlike u izgledu ili ponašanju kao dio naše osobnosti ili posebnosti i da nam to bude znak da smo svi različiti. Problem je ako nemamo ništa svoje i onda svoje frustracije pokazujemo stigmatiziranjem drugih i drukčijih.

Nedavno sam apelirao da izliječeni od različitih bolesti trebaju biti partneri različitim stručnjacima u svim fazama liječenja! Hoćemo li ih i dalje marginalizirati? Ako hoćemo daleko smo od demokratskog društva.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo