“GOSPE, ŠTO JE OVO”: Slom vjerskog turizma

Ako su vjeri neskloni “u doba mraka” Majku Božju koja se navodno ukazala u Međugorju zlobno nazivali “Gospa od deviza”, prema viđenome ovih dana u doba pandemije vjerojatnije bi skovali nešto kao – “Gospa od čemera”.

Dakle, takvu pustoš u jednom od najpoznatijih marijanskih svetišta ne vidjesmo od Domovinskog rata (!), kad je uostalom Međugorje kakvo danas poznajemo bilo puno manje izgrađeno, pa i iskomercijalizirano.

Razlog slomu vjerskog, ali i svakog drugog oblika turizma u BiH prozaičan je; Vlada je zabranila ulazak u zemlju inozemnim namjernicima koji nemaju predočen negativan test na COVID-19, uz iznimku “komšiluka” prema kojemu su benevolentniji; zahvaljujući toj okolnosti mi smo iz Hrvatske bez problema ušli u Federaciju.

Ne fali jedino mira

E, ali ni Hrvata nema! Bez obzira na mekoću granice slabo dolaze, žale nam se obrtnici i ugostitelji u centu; barem oni koji još uvijek butige drže otvorenima. Možda ne znaju da je lako u Bosnu i Hercegovinu ući, možda se pak boje da će zarazu pokupiti putem, a možda jednostavno – štede za crne dane. Koji, čini se, neće omanuti nadolazeće zime…

Kasnoljetna omarina spustila se na mjesto kontroverzna Gospina milosrđa, koje crkva kao činjenicu još nije službeno priznala.

“Službeno” se još uvijek i radi, krah turizma ne priznaju u lokalima, vele, ovu će propalu sezonu preživjeti, a za iduću ne garantiraju. Gruba procjena kaže da je sezona, odnosno turistički prinos pao za devedeset posto, jedva se pokrivaju i troškovi, sve zjapi prazno. Natpisi “Tišina” uokolo župne crkve potpuno su suvišni; kao, naposljetku, i maske za zaštitu od virusa. Skoro nitko ih ne nosi – konobari, prodavači – jer, ruku na srce, nema ih tko ni zaraziti.

U hotelu i restoranu “Regina” gdje smo došli potražiti barem Zdravka Mamića – tu je navodno stanovao – zauzet je jedan jedini stol. Za njim ne sjedi Mamić, koji ponekad još – kažu – navrati, nego društvance iz Kaštela: poznati ugostitelj i humanitarac Toni Ivanišević iz Rudina došao se s prijateljem Davorom Bošnjakom i majkom pomoliti. I nije mu uopće mrsko što nema gužve.

–Gužve mi je, prijo, priko glave. Ovde san doša nać mir, a nešto ću i pojist. Izvolte, sidite s nama – u maniri iskusnog ugostitelja će mladi Ivanišević.

Kaštelani Toni Ivanišević i Davor Bošnjak: Nije nam mrsko što nema gužve

Magni, Doyle, Swift…

Jedan od najčuvenijih hrvatskih pravosudnih bjegunaca, Mamić dakle, u Međugorju je “persona grata”, omiljen. I njemu se omililo tamo pa je, kažu nam, kupio sebi i familiji (supruga navrati često) lijepi stan u Ulici Franje Tuđmana. Da, utočište mu je, indirektno i pomalo ironično, pružio Otac domovine…

–Krasan čovjek, ima lijep auto, bemve “sedmicu” zagrebačkih tabli. Svrati na kavu u “Regine” i “Gardens” – navode očevici.

A mi u potrazi za živim bićem u Međugorju odšetasmo do ulice nazvane po prvom hrvatskom predsjedniku, u nadi da ćemo popričati barem sa Zdravkom, pitati ga kakvo je more u Neumu.

Zanimljiva primjedba u rečenoj ulici odnosi se na – poštanske sandučiće. Prezimena su: Magni, Doyle, Swift, Claretti, Whitehouse, Monaghan… Hm, jesmo li mi doista u općini Čitluk? U Ulici Franje Tuđmana?

–Pokupovali stranci sve kvadrate! Otkad se Gospa ukazala, broj stanovnika se u Međugorju udvostručio, pa sad iznosi oko dvije i pol tisuće! Od toga je, šta se naših tiče, skoro sto posto Hrvata, a od onih šest posto “ostalih”, e sad je takvih 26 posto! Kupili ljudi stanove, nek’ se nađe, neki su došli i živjet jeftino ovde s inozemnom penzijom. Al’ znate šta? Većina ih slabo ovde boravi. Vidite da im iz sandučića kipe računi – pokazuje nam neimenovani susjed. Uto zalaje i velik pas, potrči k nama; vrijeme je za evakuaciju, najbolje se skriti u okružje crkve.

Nije ni Crkvi lako

Od svećenika ni “s”; za novine ne žele ni čuti, silenzio stampa na najjače. Zato s nama pristaje popričati njihov “financ”, administrator i povremeni turistički vodič za njemačko govorno područje, Grgo Vučić.

Vučić (38) odrastao je u Stuttgartu, a na rodnu grudu se vratio za stalno 2005. godine; njegovi postariji roditelji došli su još ratnih devedesetih, dok je Grgo bio zauzet školovanjem u Deutschlandu. Ni on, veli, ne pamti ovakvu pustoš u voljenom mjestašcu, koje je zahvaljujući Gospinu ukazu naraslo do ozbiljnog punkta na europskoj mapi vjerskog turizma.

–Odluku o povratku donio sam u trenutku kad sam u njemačkom “Mercedesu” ostao bez posla; sad sam ovde s vlastitom familijom koju sam u međuvremenu zasnovao. Nije ni Crkvi ovdje lako; ne financiramo se iz proračuna, pa ovisimo o milodarima i misama. Ranije smo imali pristojan prihod, mada daleko od priča o nekim imaginarnim milijunima koji se slijevaju u crkvenu blagajnu. Plaćene mise zbog brojnosti se ranije nisu mogle održati u župnoj crkvi, pa su prebačene u druge crkve po principu misnih intencija. Sad se, pak, mise u crkvi uopće ne održavaju, ali niti ne uplaćuju! Inače se od tog prinosa davala i plaća petnaestorici braće franjevaca – podsjeća susretljivi crkveni ekonom iz svjetovne akvizicije.

Ipak, nešto malo hodočasnika ima, i to iz Poljske. Grgo zna zašto…

–Dva su razloga: Poljak je msgr. Henryk Hoser, apostolski vizitator zadužen za brigu o Međugorju, i desna ruka pape Frane. Tu je na dužnosti već dvije godine, udomaćio se, i blagonaklono gleda na fenomen ukazanja kojim se, pak, službeno bavi Kongregacija za nauk vjere. Oni su još uvijek malo suzdržani – Grgo će.

Drugi razlog je što test na COVID u Poljskoj stoji pristupačnih 20 eura, dok je istovjetan u Italiji cijenjen 110 eura! Veliki trošak plus karantena od petnaest dana u povratku i… Ciao, Talijani.

Poljakinje Miroslava, Alicja i Jadwiga pokazuju tragove testiranja na koronavirus

Zatvorene butige

Ženska ekipica iz Poljske stiže nam u susret; riječ je o grupi koja već niz godina hodočasti u Međugorje, pa dame nisu htjele izostati ni ovoga ljeta zbog tamo-neke-korone. Ponosno nam pokazuju ubode od vađenja krvi za potrebe testiranja na COVID. Sve su zdrave, Bogu i Gospi hvala.

–Ostat ćemo do šesnaestog rujna, smještene smo u privatnom pansionu. Lijepo je ovdje, mirno. Šetamo, molimo se, uživamo – poručile su rijetke turističke laste iz Krakowa: Miroslava, Alicja, Jadwiga i Mariola.

–Vlada nas je upropastila! Koronu nisu zaustavili, a nama su otjerali turiste! Ni Hrvati neće da dođu, misle da se ne može uć! Ili možda ljudi nemaju novca; uglavnom, ako preživimo ovu godinu, iduću nećemo – vele pak dvije prodavačice suvenira u centru mjesta. Kod njih smo došli potražiti, hm, masku s likom Gospe, i slično. No, COVID još nije ušao u komercijalni sektor, maske se na štandovima uopće ne prodaju, a kakvo je stanje u ljekarni nismo uspjeli saznati iako je, po radnom vremenu, trebala biti otvorena. Figa, “tutto chiuso”.

Zatvorene su i sve butige na putu ka Podbrdu, nema gotovo pa žive duše; tu i tamo po omarini prošeta koja izmučena mačka, zalaje pas, ili, da prostite, opsuje koje domaće čeljade iz dvorišta.

Fantazija ne brine

U kafiću “Sedmica” društvo ne beštima, ali se zafrkava.

–Koja korona? Na nju ne mislimo – poručuje bivši nogometaš “Imotskoga” Franjo Jurković zvani Fantazija, jedan iz vremena “kad je Vlado Balić bio vratar”, od 1993. do 1996. Sad “samo uživa”, nije u sektoru turizma pa ga gubitak prihoda ne pogađa, kao ni Zdravka Ostojića zaposlenog u “Eronetu”; obojica rasterećeno piju pivo.

Korona je, međutim, malko kosnula Miroslava Ostojića, vlasnika pčelarskog OPG-a i predsjednika lokalne udruge pčelara “Broćanska kadulja Čitluk”.

–Sad su pčele na paši u Bosanskom Grahovu, a med na tržištu u Sarajevu. Ovde ga nema ko kupit’ – snašao se Ostojić.

Ima i poruku za narod:
–Protiv korone najvažniji vam je med. I propolis! Ko troši med, propolis, mlade orahe i borove iglice u kombinaciji, nema tog kovida koji će ga snać!

Rak duše puno je strašniji od korone

Među malobrojnom svitom uokolo crkve u kojoj se časti milosrdna Gospa zatječemo dvojicu dragovoljaca Domovinskog rata. Cvijet mladosti ostao im je na frontovima, a po komadić mira došli su k Majci u svetište. Oni su Želimir Dugandžić (50) iz Komina i 47-godišnji Dalibor Barušić Tigar iz istoimene postrojbe, te one Frankopani, stiže iz Vukovara. Braća po oružju i idealima, koji su se dobrano rasplinuli od onih dana kad su krvarili za Domovinu. Ne, nisu je ovako zamišljali…

–Znate kako kažu: svi se boje smrti, samo se veterani smiju; e, to vam vrijedi za nas i koronu. Prema onome što smo prošli, korona je kamilica. A ovde smo došli po lijek. Za rak duše – povjerili su nam naši momci na Gospinoj grudi.
Tekst prenosimo

Usamljeni Gospin kip na brdu ukazanja