Šiljo: Opet srpske laži o Hrvatima, ovaj put pred Židovima
Vrijeme:6 min, 47 sec
A „nagradno pitanje“ glasi: Kako je moguće da vlada hrvatske države i nakon serije ovakvih neistina, laži i potvora i dalje bezuvjetno, svesrdno, ustrajno, nepokolebljivo i idiotski „podupire“ europski put odnosno približavanje članstvu u Europskoj uniji Srbije pod vodstvom četverca Vučić-Brnabić-Dačić-Vulin. A taj četverac skupa s čitavim srbijanskim političkim i intelektualnim vrhom te sa svetosavskom Crkvom svaku novu prigodu bezobrazno iskorištava da bi opetovao ono što je ne relativna, ne subjektivna, nego apsolutna i objektivna neistina?
Zagreb – Vidikovac, 3. rujna 2020.
Sinoć, 2. rujna, izraelski dnevni list Jerusalem Post postavio je na svoju mrežnu stranicu članak „Building on history, Serbia is modernising its partneship with Israel“. U prijevodu: „Gradeći na povijesti, Srbija osuvremenjuje svoje partnerstvo s Izraelom“. Kao auktorica teksta potpisana je Ana Brnabić, punim imenom, bez titule. A titula bi glasila: predsjednica Vlade Republike Srbije.
Već u podnaslovu plasirana je notorna i bezočna laž: „Dok se Srbija neograničeno ponosi poviješću istinskog prijateljstva između Srba i Židova, a isto tako i našim dijeljenim individualnim tragedijama, naša zajednička budućnost ono je na što se želimo usredotočiti.“
Tri laži o „povijesti istinskog prijateljstvu između Srba i Židova“
Laž je tvrdnja o „povijesti istinskog prijateljstvu između Srba i Židova“. Istini bi odgovaralo to da je u 19. i 20. stoljeću u Srbiji buktio ogavni antisemitizam, zatim i otvoreni nacizam, te da je u mandatu Hitlerova ideološkog sljedbenika i vladara u Srbiji, Nedića, već g. 1942. Srbija bila proglašena prvom „judenfrei“ zemljom u tadašnjoj Europi – prvom zemljom „slobodnom od Židova“. To je zapravo značilo: ispražnjenom od srbijanskih Židova, koji su pohvatani, poslani u logore i gotovo posve istrijebljeni.
Vezano
Stoga je laž i druga tvrdnja o „našim dijeljenim individualnim tragedijama“, koja implicira bratstvo u stradanju Srba i Židova. Istina, svi pripadnici svih naroda stradavali su sad od ovih, sad od onih, ali to da su Židovi u Srbiji nemilosrdno istrijebljeni ne daje pravo današnjoj šefici srbijanske vlade pravo na takvo retroaktivno hvaljenje „pobratimstvom“ Srba i Židova. Osim toga, sa židovskoga gledišta takva je tvrdnja apsurdna.
Treća je laž zaključna misao iz te rečenice, misao o Brnabićkinoj želji da se Srbi odnosno Srbijanci i Židovi usredotoče na „zajedničku [engl. common] budućnost“. O kakvoj to zajedničkoj budućnosti Srba sa Židovima odnosno Srbije s Izraelom dotična gospođa, koja je valjda gospodin, uopće govori? Zajedničku budućnost u određenoj mjeri planiraju i imaju države članice Europske unije, a srbijansko državno i partijsko vodstvo tvrdi da bi se i Srbija rado pridružila upravo toj „zajedničkoj budućnosti“ (iako joj je mnogo bliže i zajedničkije s albanskim susjedima – Kosovo). Izrael o zajedničkoj budućnosti sa Srbijom i ne sanja. Nisu se Izraelci najeli ludih gljiva. Židovi imaju sasvim druge snove od Srba, onih srbijanskih, onih prečanskih, i onih ostalih. I Srbi – „ma gdje bili“ – imaju sasvim druga maštanja i realne izglede od onih kakve imaju Židovi u Jeruzalemu, na Zapadnoj obali, u Parizu ili u New Yorku.
Zemun „u susjedstvu Beograda“ kao dokaz
Kada neki članak počinje podnaslovom u kojem je toliko laži, prenemaganja, bulažnjenja i općenito ’magnovenja’ (taj teški srbizam znači nešto kao ’snohvatica’, priviđanje u polubudnom stanju), od njega se ne može očekivati da se do svoga završetka ikako ’isporavi’, kako bi za ’ispraviti se’ odnosno ’uspraviti se’ rekli Hercegovci i još neki. Poziva se Brnabićka doduše na navodnu činjenicu da je srbijanski veleposlanik u SAD-u bio prvi koji je u privatnom pismu g. 1917. dao potporu Balfourovoj deklaraciji odnosno ideji o osnivanju države „Izrael“.
Prije toga, Brnabićka se istim riječima kao i šef njezine države Vučić prije dvije godina pohvalila zaslugom „cionističkog vizionara Theodora Herzla, u beogradskom susjedstvu Zemun“. Taj podatak nema nikakve ni veze ni sveze sa Srbijom. Dotični mađarsko-austrijski Židov, pravnik, novinar, feljtonist i osnivač modernoga političkog cionističkog pokreta rođen je g. 1860. u Budimpešti, a umro g. 1904. u Edlachu, u Donoj Austriji. A Zemun, odakle mu je otac, tada je pripadao Austro-Ugarskoj, odnosno bio u sastavu tadašnjih hrvatskih zemalja. Zemun je bio harmica (granična i carinska kontrolna točka) naspram Srbiji. No Brnabićka, ’ljukava ko ljisic’, tj. onaj tko joj je članak pisao, poziva se na to da je Theodorova djeda i oca poučavao, eto, upravo u Beogradu rabin Judan Ben Shlomo Hai Alkalai. I to ona računa u neku veliku zaslugu Srbije. Big deal, rekli bi Amerikanci. Ma najte mi kaz’t, preveli bi taj amerikanizam stari Šokci. Nisu Židove poučavali niti u njihovu poučavanju asistirali Srbi, nego su Židovi poučavali sami sebe, bez obzira u kojoj se zemlji zatekli! Često i usuprot većinskog raspoloženja u zemlji u kojoj stjecajem ahasverskih okolnosti žive ili borave.
Opet o pola milijuna pobijenih Srba u Jasenovcu, opet o 250.000 „etnički očišćenih“ Srba u Hrvatskoj 1990-ih
„Dokazavši“ na taj način tobožnju iskonsku srpsko-židovsku ljubav s početka prošlog stoljeća, auktorica članka najednom skače na sredinu i na kraj toga istog stoljeća. Ovako:
„I to je, uistinu, dosad bilo, i uvijek će biti tako. Budimo sigurni, Srbija ne će nikada zaboraviti naše zajedničko stradanje, posebice 500.000 Srba i 30.000 Židova pobijenih na stravično sadističke načine od hrvatskih ustaških fašista u logorima za istrjebljivanje kao što je Jasenovac, što se izričito komemorira u Yad Vashemu, ili vlastita stradanja, kao što je trajno iskorjenjenje 200.000 Srba s Kosova i etničko čišćenje 250.000 Srba iz Hrvatske u 1990-ima, od kojih se samo djelić vratio svojim kućama.“
Te tvrdnje ne zaslužuju ni demantiranje ni bilo kakvo protu-dokazivanje. One su toliko lažne da svatko razuman zna da su lažne. One ujedno prešućuju druge, doista strašne i grozne činjenice o zločinima počinjenima nad ne-Srbima u ime srpsko-fašističke odnosno velikosrbijanske ideje i pod izravnim zapovjedništvom Beograda. One su bezočne. Ali su još jednom ponovljene. Sa sviješću da su neistinite, da su u svojoj srži pokvareno lažne.
Tri problema, i zašto to čine?
Tri su tu problema. Prvi je taj kako i zašto Jerusalem Post tako nekritički objavljuje takve laži i besmislice. Drugi je problem taj što na njih ne reagira Brnabićkim pandan u Zagrebu. A on se zove Andrej Plenković. Treći je problem što na njih nisu reagirali ni mediji u Hrvatskoj. I vlasti i mediji u Hrvatskoj prave se da ne znaju za taj članak, da ga „nisu čitali“, da ga nisu ni „vidjeli“. Tipično majmunski s one ilustracije na kojoj majmun prekriva rukama uši, oči i usta. Pritom, svi oni guraju svoju praznu srbopokloničku glavu još dublje u pijesak, ili ju zagnjuruju u Letu, rijeku zaborava.
Zašto to čine? To bi, kao prvo, trebalo pitati političku klasu u Hrvatskoj, koja na sebe i svoje prohtjeve troši gotovo neizmjerne proračunske novce. Zatim bi trebalo pitati urednike i novinare onih javnih i privatnih medija čija je dužnost pratiti „sve što se miče“, o tomu najprije izvijestiti – što nisu učinili, a zatim to o čemu su izvijestili ponegdje i komentirati odnosno poduzeti korake da se laži razobliče i da se primičemo istini.
A „nagradno pitanje“ glasi: Kako je moguće da vlada hrvatske države i nakon serije ovakvih neistina, laži i potvora i dalje bezuvjetno, svesrdno, ustrajno, nepokolebljivo i idiotski „podupire“ europski put odnosno približavanje članstvu u Europskoj uniji Srbije pod vodstvom četverca Vučić-Brnabić-Dačić-Vulin. A taj četverac skupa s čitavim srbijanskim političkim i intelektualnim vrhom te sa svetosavskom Crkvom svaku novu prigodu bezobrazno iskorištava da bi opetovao ono što je ne relativna, ne subjektivna, nego apsolutna i objektivna neistina?
Istodobno, Plenković u Zagrebu njeguje „hrvatsko-srpsko pomirenje“. Njeguje ga tako da zanemari i gurne pod tepih svaku istinu neugodnu za Srbe te da odšuti na svaku neistinu kojom se ocrnjuje Hrvate.
Dokad tako? Dotad dokle stotine tisuća tobožnjih hrvatskih domoljuba svaki put iznova glasuju za HDZ kao nositelja hrvatsko-srpske, zapravo filosrpske i neojugoslavenske politike klanjanja „Beogradu“, i dotad dokle stotine tisuća ostalih glasuju za i u tom pogledu ništa bolji SDP. I ne samo da za njih glasuju, nego se za njih drže ’ko pijan plota’. Nego ih i dalje bezuvjetno, svesrdno, ustrajno, nepokolebljivo i idiotski „podupiru“.
Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo
