TOMISLAV ŽIGMANOV: HRVATI U VOJVODINI ŽIVA SU ZAJEDNICA, NO ISKLJUČENI IZ PROCESA DONOŠENJA ODLUKA

Tomislav Žigmanov je hrvatski književnik i publicist iz Subotice, profesor filozofije, predstavnik Hrvata u Vojvodini. Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva književnika Vojvodine, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne

Tomislav Žigmanov je rođen 12. svibnja 1967. u Tavankutu, kao treće od petero djece Kalmana i Ružice, rođene Mačković. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu, srednju elektrotehničku školu završio je u Subotici, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u
Novom Sadu na grupi Filozofi ja s ocjenom 10. Živi i radi u Subotici. Oženjen je i otac dvoje djece.

Bio je član uredništva subotičkoga dvotjednika Žig 1994.-96., za-mjenik glavnog urednika 1996.-97., a 1998. glavni i odgovorni urednik ovoga lista. Koordinator za programe edukacije za civilno društvo pri Otvorenom sveučilištu u Subotici bio je 1997.-98. Od 2000.
do 2008. radi u Fondu za otvoreno društvo na mjestu koordinatora za programe namijenjene nacionalnim manjinama u Srbiji. Bio je nositeljem izgradnje nekoliko najvažnijih hrvatskih institucija u Subotici: prvi glavni i odgovorni urednik programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice 1998.-2000., jedan je od inicijatora, pokretača kao i prvi predsjednik upravnog odbora Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ“ 2002.-04., te ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od osnutka (2009.-19.).

Član je uredništva Informatora, časopisa vojvođanskih manjinskih zajednica Centra za multikulturalnost iz Novog Sada od 1999. do 2003. Izvršni je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (2005.-18.), od kada su izašli svesci od III. do XIII. Leksikon je jedinstveno djelo po svojoj važnosti za hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Pokretač je, glavni i odgovorni urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od 2009., kao i časopisa za književnost i umjetnosti Nova riječ od 2013. Predsjednik je Nakladničkog vijeća NIU „Hrvatska riječ“ od 2012. Uredio je više od 50 monografskih publikacija – knjiga i zbornika, iz književnosti te društvenih i humanističkih znanosti. Predaje povijest filozofije na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije, a kao gostujući predavač održao je desetak predavanja na visokoškolskim ustanovama u zemlji i Hrvatskoj.

Redovito prati manjinsku i interetničku problematiku, u okviru čega piše i o problematici položaja hrvatske manjine u Vojvodini. Surađivao je s Helsinškim odborom za ljudska prava u Srbiji u izradi izvješća o položaju nacionalnih manjina u Srbiji za dio koji se odnosi na položaj Hrvata. Od konca 2015. predsjednik je političke partije Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, a od 2016. i narodni zastupnik u parlamentu Republike Srbije. S jasno profi liranim političkim i društvenim aktivizmom u suvremenim demokratskim procesima
prepoznaje se kao dosljedan zalagatelj za sveopći boljitak hrvatske manjinske zajednice kao i društva u cjelini u Republici Srbiji.

Piše pjesme, refleksivnu i inu prozu, eseje te znanstvene i filozofijske radove. Sudjelovao je na pedesetak filozofskih i znanstvenih simpozija, konferencija i skupova. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, mađarski, rumunjski, bugarski i rusinski jezik. Iz područja praktičke filozofije u širem smislu, zatim etike, političke filozofije te filozofije religije, objavio je dvadesetak radova u domaćim i inozemnim časopisima – Habitus (Novi Sad), Nova srpska politička misao (Beograd), Religija & tolerancija (Novi Sad), Hereticus
(Beograd), Filozofska istraživanja (Zagreb), Crkva u svijetu (Split), Obnovljeni život (Zagreb), Scopus (Zagreb), Dijalog (Sarajevo) i Vrhbosnensia (Sarajevo). Autor je i više desetaka znanstvenih i stručnih radova iz zavičajne povijesti te kulture i književnosti vojvođanskih Hrvata publiciranih u domaćoj periodici (Informator, Sveske, Rukovet, Habitus i dr.), u Hrvatskoj (Časopis za suvremenu povijest, Društvena istraživanja, Migracijske i etničke teme, Marulić, Zarez, Republika, Književna revija, Kolo, Vijenac, Nova Istra),
Bosni i Hercegovini (Hrvatska misao) i Mađarskoj (Hrvatski znanstveni zbornik, Pogledi).

Autor je sedamnaest knjiga: Raskrivanje (o svijetu i životu), pjesme, Subotica, 1998.; Iza efemerija svakodnevlja, refleksivna proza, Subotica, 2001. (drugo izdanje, Zagreb, 2002.); Bunjevački blues, pjesme na dijalektu – ikavici, Subotica, 2002. (drugo, prošireno izdanje Subotica, 2003.); Bez svlaka mraka, poema, Subotica, 2005.; Bibliografi ja Hrvata u Vojvodini 1990.-2002. (prinosi), Pula, 2005.; Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom, sociološka studija, Zagreb, 2006.; Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome, filozofijski eseji, Zagreb, 2007.; Prid svitom : saga o svitu koji nestaje, proza, Čikerija-Osijek, 2008.; Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti : osnovne činjenice (suator), povijesna studija, Subotica, 2009.; Osvajanje slobode : Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000., sociografska studija, Subotica, 2011.; Izazovi – sabiranja, sumjeravanja i tumačenja : studije i ogledi o knjiškim i književnim temama hrvatskoga istočnog zagraničja, Pečuh 2012.; Bunjevački Put križa, religiozna proza, Subotica, 2013.; Minijature vlastitosti (krajolici života i životopisi zavičaja), pjesme, Zagreb, 2014.; (Ne)Sklad(a)ni divani, kratke priče Subotica, 2015.; O čuj, puče, haiku o viri s piska, haiku na dijalektu – ikavici, Subotica, 2017.; Vivisekcije književnosti : vojvođanske i ine književne teme hrvatske, književni ogledi i kritike, Subotica-Pula, 2018.; Po(Čuj) haiku s piska, Đakovo-Čikerija, 2020.

Knjiga Prid svitom : saga o svitu koji nestaje imala je i svoje uspjelo scensko uprizorenje – kazališnu predstavu „Bunjevački blues“ režirao je Vlatko Dulić, a svoju je praizvedbu imala 15. studenoga 2013. u zagrebačkom kazalištu „Histrion“. Svojim je pjesmama i kratkim pričama zastupljen u nekoliko panorama i antologijskih izbora. Za svoja djela više je puta nagrađivan: za knjigu Bunjevački blues 2003. dobio je priznanje Grada Subotice „Dr. Ferenc Bodrogvári“; za knjigu Minimum in maximis – zapisi s ruba o nerubnome 2007. dobio je nagradu „Zvane Črnja“ za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj; knjiga Prid svitom – saga o svitu koji nestaje dobila je Srebrnu povelju Matice hrvatske 2010. te nagradu „Fra Lucijan Kordić“, koju dodjeljuju Društva hrvatskih književnika iz Zagreba i ZIRAL (Zajednica izdanja „Ranjeni labud“) iz Mostara za najbolje književno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2006. do 1. rujna 2010. koje za temu ima život Hrvata izvan Hrvatske. Rukopis Bunjevački Put križa osvojio je 2013. prvu nagradu na trienalnom natječaju za književno djelo na temu Muke Kristove ili široko shvaćene općeljudske muke, koju svake treće godine skupa dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika i Udruga Pasionska baština u Zagrebu, a knjiga je dobila 2014. u Subotici nagradu „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu godine. Knjiga Vivisekcije književnosti : vojvođanske i ine književne teme hrvatske 2018. osvojila ja nagradu „Julije Benešić“ za najbolju knjigu književnih kritika, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika i đakovački Ogranak Matice hrvatske.

Subotička Gradska knjižnica, u povodu obilježavanja 120 godina od osnutka, dodijelila mu je nagradu za zavičajni književni opus 2010. godine. Dobitnik je nagrade Grada Subotice „Pro urbe“ za 2011. godinu. Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije u Vinkovcima dodijelila mu je 2015. nagradu „Šokačka rič“ – Veliki dukat za znanstvena i umjetnička postignuća na afirmaciji hrvatske kulturne i književne baštine te dijalektalnoga izričaja. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, u povodu Dana državnosti 25. lipnja 2018. godine, donijela je odluku o dodjeli odlikovanja Republike Hrvatske Red hrvatskog pletera „za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske te dobrobiti njezinih građana djelujući kao književnik, esejist i političar “. Godine 2019. dobitnik je nagrade Hrvatski stećak za osobit doprinos hrvatskoj književnosti koju dodjeljuje ogranak Matice hrvatske u Stolcu, u Bosni i Hercegovini.

Član je Hrvatskog filozofskog društva, Društva književnika Vojvodine, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne

***

Recite nam najprije više o sadašnjim političkim prilikama Hrvata u Vojvodini. Kao i o Vašim nedavnim razgovorima s predsjednikom hrvatske Vlade Andrejem Plenkovićem o položaju hrvatske zajednice, te o budućnosti bilateralnih odnosa Hrvatske i Srbije, kao i o poštivanju međudržavnih sporazuma. Hrvati ove godine nisu ušli u srbijansku Skupštinu kao manjina?

TŽ.:  Hrvati u Vojvodini su živa zajednica, konsolidiranih unutarnjih prilika u čijem vodstvu vlada veliki entuzijazam, koja gotovo svakodnevno ostvaruje brojna postignuća u područjima vlastitog društvenog života – od onih u obrazovanju, preko informiranja, pa do kulture! Reći ćemo ovdje tek, budući da je riječ o tjedniku za kulturu, da se u kulturnom prostoru hrvatske zajednice godišnje priredi gotovo 300 kulturnih priredbi od strane 40-ak kulturnih udruga, objavi se više od 30 knjiga, da imamo dva književna i jedan znanstveni časopis, da smo ustrojili digitalni prostor za vlastitu knjišku baštinu na stranicama www.zkvh.org.rs, koji danas broji više od tisuću objelodanjenih jedinica, da smo u Srbiji jedina zajednica koja je ima svoju domenu u projektu topoteka… Pa ipak, to ne znači da problema nema i da se ne suočavamo s velikim izazovima, napose u području političkog života. Naime, Hrvati u Srbiji nemaju institut zajamčenih mandata, što onda za posljedicu ima da su isključeni iz procesa donošenja odluka, čak i u situacijama kada se sadržaji odluka nas neposredno tiču. Zbog toga nas nema ne samo u Skupštini Republike Srbije, nego ni u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine, kao i u većem broju predstavničkih tijela na razini lokalne samouprave. Tako što suprotno je međudržavnom sporazumu s Republikom Hrvatskom, koji je stupio na snagu još prije 15 godina, no on se u Srbiji ne primjenjuje. Naravno, o istome se očitujemo u javnosti i u Srbiji i u Hrvatskoj, te informiramo predstavnike vlasti u Republici Hrvatskoj. Vjerujemo kako se to može i mora promijeniti…

Izjavili ste kako je hrvatskoj zajednici  dojadilo optuživanje za ustaštvo ili suradnju s tajnim službama?  Možete li utjecati na srbijanske političare ili javnost da se to više ne bi ponavljalo, ili može li Vlada Republike Hrvatske utjecati, nekim diplomatskim koracima? Ili se to uglavnom ignorira i razmatra kao nekakav „folklor“ na koji smo već navikli?

TŽ.: Gotovo u kontinuitetu, na žalost, možemo bilježiti takve optužbe, koje naravno nemaju nikakvo utemeljenje u zbilji! Njih u srbijanskoj javnosti plasiraju najčešće mediji, no zna se dogoditi da iza tako nečega stoji i gdjekoji visoki državni dužnosnik. One imaju jasne ciljeve – s jedne strane, održavaju na visokoj razini raširenost straha među ovdašnjim Hrvatima, a s druge strane u funkciji su snažne mobilizacije unutar srbijanskog društva za podršku vladajućim strukturama zbog postojanja tih i takvih „ugroza“. Hrvati u Vojvodini se s tako čime ne mire, jer demokracija isključuje tu vrstu jezovitih zlouporaba i manipulacija od strane onih koji imaju moć. Bilo bi dobro ukoliko bi se našlo načina da se s takvom praksom prekine, no do sada nismo uspjeli naći načina te uistinu djeluje kao, kako ste naveli, „folklorni čimbenik“ na srbijanskoj političkoj sceni.

Kakve izglede za opstanak ima Vaša politička stranka, jedina relevantna politička stranka hrvatske zajednice u Srbiji – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini? Je li neuspjehu ulaska u Skupštinu Srbije razlogom to što ne postoje zajamčeni mandati u parlamentima i državnim tijelima koji su definirani međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije?

TŽ.: U život političkih stranaka uračunavaju se i neuspjesi na izborima, što onda podrazumijeva i djelovanje izvan predstavničkih državnih institucija. Takvo iskustvo Demokratski savez Hrvata u Vojvodini je već imao u svojemu, sada već 30 godina dugom, političkom djelovanju, tako da za nas ovo nije nikakav novum. No, moramo reći kako je i ovoga puta naš „neuspjeh“ posljedica činjenice odsustva instituta zajamčenih mandata za predstavnike hrvatske zajednice u Srbiji u tijelima vlasti. Namjerno sam kvalifikativ „neuspjeh“ stavio pod znake navoda, jer valja ponovno istaknuti činjenicu da u državama nekonsolidirane demokracije politička se reprezentacija nacionalnih manjina ne može ostvariti bez zajamčenih mandata.

Želite li usporediti  politički i društveni pa i kulturni odnos prema manjinama u dvjema državama – Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji? Pokušavali ste osigurati zajamčene mandate hrvatskoj manjini u Srbiji, ali niste uspjeli? Upozorava li Republika Hrvatska na te razlike?

TŽ.: Nekoliko puta sam do sada istaknuo, no ponovit ću opet: Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze se u, strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, neovisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja, kao i razvijenost manjinskih prava i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju za ostvarenje istih, daleko su povoljniji čimbenici kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj! Pri tomu mi, naravno, ne pada na pamet zanijekati da se u svakodnevnom životu građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj suočavaju s problemima, s kršenjem ljudskih prava i s neostvarivanjem manjinskih prava. S druge strane, Srbija je država zakašnjele i još uvijek nedovršene tranzicije, s deficitima u vladavini prava i funkcioniranju neovisnih institucija, o čemu svjedoče izvješća o napretku Srbije u europskim integracijama relevantnih institucija Europske unije, reguliranje manjinskih prava riješeno je uz veliki broj prijepora i nedostataka, a prateći institucionalni aranžmani ni na koji način nisu riješili pitanje manjinske samouprave i sudjelovanja predstavnika nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka, dok su financijska sredstva s kojima hrvatska zajednica u Srbiji raspolaže u odnosu na srpsku u Hrvatskoj nekoliko desetina puta manja. To, onda, i u strukturalnim pitanjima jednakosti stavlja Hrvate u nepovoljniji društveni položaj po cijelom nizu pokazatelja u odnosu na Srbe u Hrvatskoj. I Hrvatska je toga svjesna i u posljednje vrijeme češće i snažnije iznosi ovakvo stajalište. Pametnome dosta!

Otvaranje obnovljene kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu zakazan je za sredinu listopada. Proces otkupa kuće i ponovna njezina vraćanja u posjed trajao je 17 godina? Hrvatska zajednica je formirala Zakladu „Spomen dom bana Jelačića“ u Petrovaradinu. Srbija je uplatila više od pola milijuna eura za obnovu rodne kuće bana Jelačića?

TŽ.: Planiramo upriličiti primopredaju/otvorenje na dan rođenja bana Josipa Jelačića – 16. listopada, što je i jedan od četiri praznika Hrvata u Republici Srbiji. Da, proces je trajao dugo, vjerojatno i predugo, no zahvaljujući predsjedniku Aleksandru Vučiću, iz srbijanskoga je proračuna izdvojeno 600 tisuća Eura i Hrvatsko nacionalno vijeće otkupilo je više od 350 četvornim metara prostora velebne barokne kuće u Petrovaradinu u kojoj je stanovao njegov otac austrijski general Franjo Jelačić sa suprugom Anom, rođenom Portner, i gdje se Josip 1801. godine i rodio. Na taj način hrvatska je zajednica ušla u posjed ovoga i više nego važnog prostora, koji će dodatnim sredstvima Republike Srbije u visini od 100 tisuća eura, što je na posljednjem susretu predsjednik Vučić i obećao, biti i obnovljen, to jest priveden namjeni. Bit će to multifunkcionalni prostor – od banova spomen muzeja/sobe, preko ureda HNV-a do prostora za kulturne priredbe hrvatskih kulturnih udruga iz Petrovaradina i Novoga Sada i obogaćivanja turističke ponude srijemskih Hrvata.

Vaš je književni rad raznovrstan. Prošle ste godine u Zagrebu predstavili knjigu: Vivisekcije književnosti i ine književne teme hrvatske, u nakladi Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika Pula i Hrvatskog akademskog društva Subotica, Pula – Subotica, 2018. U knjizi „secirate“ aktualne kulturne i u prvome redu književne teme Bačkih Hrvata ili vojvođanskih Hrvata i za nju ste dobili Nagradu „Julije Benešić“. Naglasite ukratko teme koje su uglavnom obrađene, koje Vas zaokupljaju.

TŽ.: Knjiga „Vivisekcije knjiženosti“ nastala je kao posljedice potrebe za interpretacijama i tumačenjima hrvatske književnosti u Vojvodini, književnosti koja se u svojim povijesnim mijenama trajanja mjeri stoljećima. Tako naznačena potreba posljedica je kontinuiranoga odsustva vlastita (samo)tematiziranja književnosti Hrvata u Vojvodini, a razlozi za tako nepovoljno stanje situirani su u činjenicu nikada do kraja i u cijelosti razvijenoga književnog sustava. Književnost je, naime, Hrvata u Vojvodini tijekom vremena pulsirala i očitovala se bez čvršćeg i trajnijeg okvira valorizacijskih nastojanja! Preciznije rečeno, književni se sustav hrvatske književnosti u Vojvodini često znao iscrpljivati u činu književnoga stvaralaštva i prateće naklade književnih djela, koji je gdjekad bivao u kvantitativnom smislu posve respektabilan, dok su strukture i sastavnice književne percepcije (književna kritika istih djela u periodici i novinstvu, kritička sažimanja opusa pojedinaca, prikazi značajnih fenomena u književnim opusima više osoba, kritičke pregledi povijesti književnosti, itd.) uvelike izostajali. U priloga toga odlično govore sljedeći podaci – u povijesti je ove regionalne hrvatske književnosti, koja broji više tisuća naslova, objavljeno manje od deset knjiga književnih kritika, pregleda, studija, ogleda… Na temelju tih i takvih, po svojim brojnim bitno tragičnim posljedicama kako po književnost samu tako i po cijelu kulturu Hrvata u Vojvodini, nastojao sam graditi strategiju ne samo nepristajanja nego i nemirenja – bilo da je riječ o neposredno očitovanim naporima kritičkoga iščitavanja i tumačenja knjiških i književnih fenomena još od konca 1990-ih godina, objavljujući studije i kritike u mjesnoj hrvatskoj periodici u Vojvodini, ali i onoj u Hrvatskoj (dio tih nastojanja objavljeni su u mojoj knjizi „Izazovi – sabiranja, usmjeravanja i tumačenja : studije i ogledi o knjiškim i književnim temama hrvatskoga istočnog zagraničja“ iz 2012.), bilo da je riječ u definiranju i ostvarivanju kulturno-književnih i uredničkih politika, napose kada je riječ o nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata od osnutka – 2009., zatim NIU „Hrvatska riječ“ od 2013. godine te Časopis za književnost i umjetnosti „Nova riječ“, čiji sam glavni urednik također od 2013.: sve one visoko uračunavaju i valorizacijski pristup, osobito kada je riječ o aktualnoj književnoj produkciji, te temeljito i svestrano iščitavanje bogatoga književnog nasljeđa. Nastavljajući i nadalje biti aktivni sudionik maloprije naznačenih vivisekcirajućih procesa u književnosti vojvođanskih Hrvata, vremenom se broj i, čini se, kvaliteta studija i kritika umnožio do one mjere koju pretpostavlja samostalna publikacija – blizu 200 kartica teksta, što je onda bilo razlogom da se pristupi i njihovoj objavi u ovoj knjizi. Građa je formalno podijeljena u dva dijela. U prvome – nazvanom „Vivisekcije pulsiranja književnosti“, zastupljene su obimom dulje kritike – tu je šest kritičkih studija (pet na teme hrvatske književnosti iz Vojvodine, a šesta na svehrvatsku književnost, kako bi odagnali sumnju da se samo bavimo zagraničnim rubom hrvatske književnosti, što nam se, s druge strane, činilo odličnom poveznicom na integralnu hrvatsku književnost, kojoj i mi ovdje na Istoku pripadamo). U drugome su, pak, dijelu objavljene klasične književne kritike u duljini od kartice do tri, a odnose se na pjesnička (14) i prozna (14) djela pretežito hrvatskih književnika iz Vojvodine, te se na temelju toga i naziva „Vivisekcije knjiške produkcije“. I ovdje oba segmenta imaju po najmanje jednu kritiku djela iz svehrvatske književnosti, pa se logika prvog dijela knjige glede takve poveznice i ovdje očitovala. 

Pišete i poeziju, pišete i haiku? Ove ste godine objavili knjigu pjesama: (Po)Čuj haiku s piska, haiku pjesme (Đakovački kulturni krug i Kuće na mrginju s bačke Čikerije), uz ilustracije likovnog umjetnika Ivana Balaževića. Svojevrsna pjesničko-grafička mapa, spoj riječi i slike… recite nam više, je li se svidjela čitateljima? 

TŽ.: To bi trebalo pitati njih (smijeh)! Ovo sam knjigom htio žanrovski obogatiti pjesnički nam izričaj na ikavici. Naime, pjesnička tradicija koju mi ovdje baštinimo, mislim na onu narodnu, karakterizira u epici dugi jednakometrični slogovni, stihovani ne moraju biti, iskazi. U lirici se narodnog pjesništva toga nije uvijek strogo pridržavalo. Ona, pak, računa na izuzetak. Kraći rimovani oblici, dvostih i četverostih, idu uz bećarce, šalajdane, šarance… S druge strane, naše moderno pjesništvo, razumljivo, napustilo je pisanje u takvim oblicima. Ono je od XX. stoljeća pratilo svjetske trendove i trendove u hrvatskoj književnosti i to u rasponu od soneta do slobodnog stiha. Jedino je Ivan Pančić uspio reafirmirati nekoliko tradicijskih obrazaca iz narodne književnosti u svojem, umjetnički relevantnom, pjesništvu na ikavici. Ostali su kasnije – i Petko Vojnić Purčar i Vojislav Temunović i Milovan Miković – posegnuli za slobodnim stihom. I moj je dijalektalni opus do sada bio takav… Ovom, pak, knjigom napravio sam određeni iskorak: uzeo sam si formu za svoje pisme iz druge, daleke kulture – posegnuo sam čak za Japanom. Ikavica i haiku! Pravi izazov za kreativni susret. Za umjetnički sraz! S druge strane, valja znati kako kultura hoće izaći iz prostora vlastitosti, pri čemu je jako važno da, a što se često događa, ne sklizne u površnost i trivijalnost stranog. Kako tako što izbjeći? Za čikerijanski ambijent, prirodu, običaje, ljude…, ikavica je svoja na svome u pravom smislu te riječi. Ne promašuje! Ikavica, naime, posjeduje svoj legitimni i nesvodiv prostor važenja u pjesnikovanjima, što nije čest slučaj u pjesničkim praksama u štokavštini u pjesništvu koje postoji u Hrvatskoj! I tako jedan Bunjevac na ikavici o sastavnicama vlastitog ambijenta, prirodi i životima ljudi u njemu piva na način kako propisuje jedan Japanac u haiku formi! Ne uzgredno ću ovdje još reći kako tako što držim da je za čovjeka i njegov identitet najpoželjniji odnos koji se može izgraditi spram drugog. U takvoj, bitno stvaralačkoj otvorenosti, u dijalogu se s onim drugačijim crta se vlastitosti ni na koji način ne gubi, već se, naprotiv, tako obogaćuje…

Vaša zbirka „Bunjevački blues“ doživjela je dva  izdanja i krasi je … spoj ili pak sraz tradicionalnog i modernog izraza? Gotovo dva desetljeća ili i malo dulje radite na usustavljivanju i valorizaciji te afirmaciji književnosti vojvođanskih Hrvata, a koja „čeka“ detaljniju percepciju u književnokritičkoj i književnoznanstvenoj nomenklaturi matične zemlje Republike Hrvatske. Iskreno, koliko ste zadovoljni tom percepcijom i vrjednovanjem, uključivanjem u matične tokove, inkorporiranje u hrvatsku književnosti?

TŽ.:  Još uvijek, na žalost, nema previše razloga za biti zadovoljan! Jer, kada je riječ o (ino)recepciji, to jest onim recepcijama koje dolaze izvan našeg ovdje ustrojenog književnoga sustava, pri čemu prije svega mislimo na recepciju unutar hrvatske književnosti u cijelosti, ona je još uvijek simbolična. Možete li mi reći na koji način figurira književno stvaralaštvo vojvođanskih Hrvata na sveučilišnim studijima u Republici Hrvatskoj? Ni na jednom studiju hrvatske književnosti ona nije u značajnijem omjeru dio nekog od predmeta koji se predaje. To za posljedicu po ovu regionalnu hrvatsku književnost ima isključivo negativne učinke. S jedne strane, budući da ne postoji ovakva (ino)recepcija, izostaje slika o mjestu i značaju ove regionalne književnosti u cjelini hrvatske književnosti. S druge strane, opstajući kao visoko nepoznata, na ovaj način jača opasnost da njezina integracija u matičnu književnost bude prigodničarska, da poprimi folklorna obilježja i da se osnažuje ekskluzivizam glede nje (tradicionalno gotovo izostaje u periodici, ne objavljuju se knjige autora iz Vojvodine, o njoj se ne piše, autori nisu prisutni u književnom životu…). S treće strane, ne ostvaruje se mogućnost za potvrđivanje i priznavanje njezine eventualne kvalitete od strane jedne druge, puno snažnije ne samo akademske nego uopće književničke zajednice, koja može očitovati realniju prosudbu te biti u funkciji većeg uvažavanja ove književnosti u Srbiji, državi u kojoj živimo. 

Na tim smo temama godinama radili u Sekciji Društva hrvatskih književnika za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu, te objavili nekoliko knjiga s dr. sc. Antom Sekulićem, izvrsnim poznavateljem života i djelovanja bačkih i bunjevačkih Hrvata, u kojima je bi-bibliografski obradio cijeli niz autora… Vjerujemo da ste učili i od njega kao i od Nace Zelića, jer su stariji naraštaji i prikupili su iznimnu građu. Je li književno i ukupno kulturno stvaralaštvo Hrvata na tome području u cijelosti obrađeno ili neka razdoblja i dijelove još treba obraditi? Hoćete li nam na ovom mjestu objasniti kakve se zamke kriju u djelovanju nekih drugih Hrvata koji se nazivaju Bunjevcima, a djeluju s drukčijih pozicija, pretežito su inkorporirani u kulturu i društvo u kojemu žive i djeluju, te se zapravo ne smatraju Hrvatima nego Bunjevcima? To često zbunjuje javnost.

TŽ.: Naravno da sam čitao i da stalno čitamo djela pisaca koje ste naveli, budući su oni, napose Sekulić, često početnice naših informacija iz povijesti hrvatske književnosti u Vojvodini. S druge strane, pratim, i to relativno redovito, i one Hrvate koji sebe u nacionalnom smislu ovdje u Srbiji imenuju samo kao Bunjevce, te nastupaju isključivo s protuhrvatskih stajališta. O njima i njihovom djelovanju gdjekad sam primoram napisati i koji redak. Suština njihova „pačanja“ u književnost je sljedeća: najveći problem nije u tomu što su njihova „djela“ uopće napisana a kasnije i objelodanjena, niti što ima ljudi koji su spremni na takve se načine očitovati, niti što čak ima i skupina ljudi sličnih svjetonazora koji će to publicirati, niti… Odavno je, naime, znano da je čovjek spreman na mnogo toga pa i na vlastito blamiranje. Najveći problem s ovakvom „književnošću“ je taj što ona kao književno posve upitna dobiva ne mala priznanja od kulture i institucija većinskog naroda u Srbiji, što posjeduje stanovitu verifikaciju, što je intervencijom države ona dobila status izučavanja u školama, što je… A valja znati i sljedeće: i putem nje se, istina više na nekom simboličnom planu, s sjedne strane demonstrira, a s druge strane zadobiva određena slika naroda. S ovakvim uradcima, naime, slika je nas Bunjevaca posve malovrijedna, što onda otvara ne mali broj problema u izgradnji identitetskoga i karakternoga okvira Bunjevaca. Jer, s posve nevrijednim književnim sadržajima svaki se od njih/nas visoko kandidira da mu stid bude trajna sastojina, da ga kulturna inferiornost dovede u trajni deprivirani položaj, da se kroz usvajanje ovakvih sadržaja na vjeke vjekova njegova slika svijeta i života posve debilizira, da se… Na ovaj način se snažno potkopavaju eventualne pozitivnosti identitetskih resursa i u onih Bunjevaca koji se smatraju i Hrvatima. Naime, dio slike i o njima gradit će se i preko ovakvih sadržaja. A to znači da se ne piše ni njima dobro previše… No, sve se to odlično uklapa u sofisticirano postavljenu antihrvatsku manjinsku politiku, koja se i više nego uspješno provodi u posljednjih nekoliko desetina godina. 

Čitav niz hrvatskih pisaca i mlađih pisaca u Vojvodini pišu, naravno, ikavicom, šokačkom i bunjevačkom, kao: Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Mirko Kopunović, Blaženka Rudić, Josipa Dević, Zlatko Gorjanac, Željka Zelić, Vi i brojni drugi, što je i razumljivo, jer ste s ikavicom rasli i odgajali se. Održavaju li se još uvijek „Dani Balinta Vujkova“?

TŽ.: I to veoma uspješno!! To je središnja književna manifestacija Hrvata u Vojvodini, koju priređuju Hrvatska čitaonica iz Subotice. Svake godine na brojnim se i kvalitetnim programskim sastavnicama tijekom nekoliko dana okuplja većina ovdašnjih hrvatskih književnika svih generacija, uz goste iz Mađarske i Republike Hrvatske. Dijele se nagrade, održava znanstveno-stručni skup, prikazuje nakladništvo, razgovara o izazovima, planiraju aktivnosti, uključuju se mladi, stvaraju se poveznice s obrazovanjem na hrvatskom… Riječju, Dani su pravi sajam književnosti kao književnosti!

Dobar ste poznavatelj i tradicijskog ruha i općenito tradicije svoga naroda. Je li sačuvano dosta salaša, postoje li kao obiteljska gospodarstva, jesu li uključeni u turističku ponudu?

TŽ.: Kao urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i dugogodišnji izvršni urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca bio sam u prilici pristojno upoznati i tradicijsku kulturu Hrvata u Bačkoj. Bogata u povijesti, procesi modernizacije uvelike su je načeli, a postmoderna ozbiljno dovela u pitanje njezinu održivost i budućnost! Pa ipak, kao i u drugdje, postoje programi nepristajanja na totalnu propast, kroz oživljavanje kulturne baštine, popularizacije tradicijskih elemenata kulture, oživljavanje salaša i njihovo stavljanje u funkciji etno i ruralnog turizma. Najviše na tome planu je urađeno u Tavankutu u okviru Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Matija Gubec“, što mogu potvrditi i brojni posjetitelji iz Hrvatske. 

Ravničarski pejzaž. Ravnica. Smiren, melankoličan temperament? Pesimističan? Kakvi su ljudi, uspijevaju li čuvati tradicijske vrijednosti, ili bunjevački tradicijski način života ipak propada?

TŽ.: I voda je ovdje dosta! I bogatstva raznolikih života! I svakovrsnih ljepota! Usto, stamen je i bodar ovdje čovjek! Žilav i nepredajan! Nelakouzmicav i uporan! Izdašnom zemljom, svojom zemljom je vezan. I nasljeđem nemalim! Riječju, čuva svoje i mijenja se, prilagođuje svijetu, nastoji ostati svoj, no ipak kopni… Rekli bismo kao u Hrvatskoj!

Poetiku toga kraja i ljudi donosi nam u svojim filmovima i filmski redatelj Branko Ištvančić, Tavankućanin. Volite li njegove filmove? Ili glazbu njegova brata Pere Ištvančića, sjajnog skladatelja?

TŽ.: Volim i Brankovu filmsku vizualizaciju ovdašnjeg svijeta i Perine glazbene obradbe! Od mladosti klapimo (sanjamo) trajno (ako se uopće može?) oljepotiti taj naš svijet i poplemeniti živote našeg čovjeka! Zato smo u nekoliko projekata i surađivali – Pere je autor skladbe za kazališnu predstavu „Bunjevački blues“ nastalu po mojim prozama iz knjige „Prid svitom : saga o svitu koji nestaje“, a Branku sam redovita logistička podrška za njegove dokumentarne filmove koje snima u zavičaju. I još uvijek živo klapimo uraditi skupa još dosta toga ovdje na Istoku…

Hrvatska riječ je izvrstan časopis, publikacija, u kojoj možemo pratiti što se događa s Hrvatima u Vojvodini i mislim da pišu otvoreno i bez zadrške, ali sadržajno i kod hrvatske manjine u toj državi ne nalazimo publikacije kao što su u Hrvatskoj srpske Novosti, u kojima se može pročitati iznimno puno „govora mržnje“ pa i feralovskih naslovnica, od koji h je čovjeku istinski muka. Što mislite, bi li netko financirao iz državnoga proračuna takve uratke?

TŽ.: U Srbiji teško… Jako teško! Vjerojatno se ne bi moglo! S druge strane, u nas ovdje vlada uvjerenje kako tako pisanje ne bi trebalo biti u domenama glasila nacionalnih manjina. To naravno ne znači da treba odsustvovati kritičkih stavova, no mjera pristojnosti bi ipak trebala postojati spram onog što nije vlastito. Inače, granicu iritantnog i provocirajućeg nije moguće odrediti!

Prošle ste godine sudjelovali na prvom Svjetskom festivalu hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatskoga slova i Hrvatske kulturne zaklade, Društva hrvatskih književnika… nadamo se da ćemo se vidjeti i ove godine u studenom, od 15. do 17. studenoga. Kakvi su Vaši dojmovi? Priprema se i zbornik radova za tisak, korisno i aktualno je bilo to da su svi književnici govorili  o književnom stvaralaštvu u sredini u kojoj žive i o odnosu prema matičnoj književnosti, njihovu položaju. Što ste Vi naglasili i jeste li zadovoljni postojanjem Festivala i njegovom organizacijom?

TŽ.: Budući da je riječ o jedinstvenoj književnoj manifestaciji, koja u fokusu ima interes za tematiziranje hrvatske književnosti izvan Hrvatske, držim je i više nego potrebnom! Nekakav forum izvandomovinske književnosti u Hrvatskoj mora postojati, mora se štoviše ustaliti! Dobra organizacija i osmišljen program najbolje su preporuka da se nastavi ustrajavati na tomu, uz napomenu da bi snažnije trebalo uključiti kroatiste iz znanstvenih institucija i sa sveučilišta, a prezentaciju književnog stvaralaštva prepustiti dramskim umjetnicima.

Zahvaljujemo na razgovoru.