Strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti

Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH

Povodom Međunarodnog dana žrtava prisilnih nestanaka, koji se obilježava 30. kolovoza, sugovornika smo našli u gosp. Amoru Mašoviću, dugogodišnjem neumornom djelatniku na otkrivanju sudbina tisuća ljudi koji su skončali za vrijeme posljednjeg rata u grobnicama diljem BiH…

Gosp. Mašović je rođen 1955. u Sarajevu gdje je završio Pravni fakultet te je jedno vrijeme radio kao odvjetnik. Početkom rata 1992. počeo se baviti razmjenom ratnih zarobljenika te identifikacijom zemnih ostataka pobijenih, najprije u Državnoj komisiji za razmjenu ratnih zarobljenika, potom u Državnoj komisiji za nestale osobe BiH, Federalnoj komisiji za nestale osobe i na kraju u Institutu za nestale osobe BiH.

S dugogodišnjim iskustvom u ovoj teškoj temi bio nam je sugovornik na uobičajena pitanja, ali i ona teška koja se tiču intimnih doživljaja masovnih grobnica…

Poštovani, 30. kolovoza obilježava se Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka. Na početku nam recite što je to nestala osoba i za koliko se nestalih iz posljednjeg rata u BiH još uvijek traga?

U smislu članka 2. Zakona o nestalim osobama, nestala osoba je osoba o kojoj obitelj nema nikakvih vijesti i/ili je prijavljena na osnovu pouzdanih informacija kao nestala osoba uslijed oružanog sukoba koji se dogodio na teritoriju bivše SFRJ i odnosi se na osobe nestale u razdoblju od 30. travnja 1991. do 14. veljače 1996.

U središnjoj evidenciji nestalih Bosne i Hercegovine trenutno je verificiran status više od 28 000 od ukupno oko 33 000 prijavljenih za vrijeme agresije.

Iako je pojam sam po sebi objašnjiv, recite nam što je to masovna grobnica? Koliko je masovnih grobnica do sada otkriveno u BiH i koliko se pretpostavlja da ih još ima?

U teoriji i praksi ne postoji jedinstven stav oko toga što se ima smatrati masovnom grobnicom. Postoje različite teorije koje polaze od broja žrtava, načina pokapanja, mjesta pokapanja, uzroka smrti i sl.

U praksi INO-a BiH pod pojmom masovna grobnica podrazumijevamo sve one grobnice gdje su u jednom grobnom mjestu pokopane kompletne ili dijelovi najmanje triju žrtava. Takvih je do sada otkriveno više od 1 000, a pretpostavka je da postoji još između 100 i 130 neotkrivenih masovnih grobnica.

Ako izuzmemo srebreničku općinu… koje su to masovne grobnice najveće u ostatku BiH?

Pored šire srebreničke regije najveći broj masovnih grobnica i ujedno najveće masovne grobnice po broju žrtava nalaze se na području općina: Prijedor, Sanski Most, Ključ, Višegrad, Foča, Zvornik, Vlasenica, Bratunac, šira regija Sarajeva, Mostara, Kotor Varoš, Brčko, Nevesinje…

Što država čini na polju pronalaska nestalih?

U početnoj fazi država Bosna i Hercegovina je napravila značajan iskorak u pravcu ubrzanja procesa pronalaženja nestalih osoba u smislu donošenja Zakona o nestalim osobama 2004. i zaključivanja Sporazuma o preuzimanju uloge suosnivača za Institut za nestale osobe zaključen između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Međunarodne komisije za nestale osobe 2005.

Nažalost, nakon toga nije bilo dovoljno razumijevanja za rješavanje ovog i te kako bolnog pitanja, kako za obitelji nestalih, tako i za cjelokupno društvo. To nerazumijevanje najčešće je izražavano kroz negativno djelovanje vlasti u Banjoj Luci i djelovanje predstavnika vlasti iz manjeg entiteta u tijelima države, počevši od Predsjedništva Bosne i Hercegovine pa do Ministarstva za ljudska prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine i institucija Ombudsmana za Bosnu i Hercegovinu su jedine institucije države koje su imale razumijevanje za obitelji žrtava.

Kako ocjenjujete dosadašnji rad Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u kojoj djelujete? Koliko ste nestalih uspjeli pronaći, identificirati?

Umjesto eventualne moje subjektivne ocjene o postignutim rezultatima Instituta (ali i ranijih entitetskih institucija) u procesu traganja za nestalim osobama u/iz Bosne i Hercegovine, parafrazirat ću stav svjetski najrelevantnijeg tijela koje se bavi pitanjem nestalih osoba, to jest Radne skupine za prisilne nestanke Ujedinjenih naroda (WGEID) čiji su predstavnici nakon posjeta našoj zemlji prije nekoliko godina istaknuli da su Institut za nestale osobe i Međunarodna komisija za nestale osobe postigli kolosalan uspjeh u procesu ekshumacija i identifikacija.

Bosna i Hercegovina je uvjerljivo vodeća država u svijetu u svezi s pitanjem rješavanja sudbina nestalih osoba.

Ekshumirano je više od 26 000 osoba, a identificirano više od 25 000 nestalih osoba, što čini 4/5 od ukupnog broja nestalih državljana Bosne i Hercegovine.

Svakome je njegova tuga najveća, međutim postoje li obitelji koje tragaju za nekoliko nestalih?

Ako pogledate imena i prezimena žrtava genocida na Spomen-zidu u Memorijalnom centru u Potočarima, možete pročitati desetke, a u nekim slučajevima i stotine žrtava istog prezimena iz čak triju generacija određenih obitelji.

Slično je u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici, Foči, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku, Nevesinju, Kotor Varoši i mnogim drugim gradovima i naseljima Bosne i Hercegovine.

Nažalost, iako je najveći broj takvih grupnih nedostataka nekoliko članova iste obitelji riješen, ipak i danas postoje oni koji još uvijek tragaju za nekoliko članova svoje obitelji.

Što biva ako zemne ostatke iskopane i identificirane žrtve nitko ne traži, to jest osoba nema živih rođaka?

Zanemarivo je mali broj identificiranih žrtava koje njihovi članovi obitelji nisu spremni preuzeti. Uglavnom se to događa onda kada ostatci kostura nisu kompletni i članovi obitelji žele sačekati izvjesno vrijeme kako bi tijela bila kompletirana. S druge strane, nisu mi poznati slučajevi da postoje identificirane osobe koje nemaju žive srodnike.

Naime, sam postupak identificiranja podrazumijeva da bliski ili daljnji srodnici potpišu zapisnik o identifikaciji te se u takvim slučajevima posmrtni ostatci predaju bliskim ili daljnjim srodnicima žrtve.

Ako se smije pitati, koja je nacionalna i vjerska pripadnost ljudi za kojima se još uvijek traga?Institut za nestale osobe djeluje na načelima nediskriminacije žrtava po bilo kojoj osnovi te stoga nemamo niti podatke o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti nestalih.Ipak, ukoliko bi se ta pripadnost mogla određivati na temelju imena i prezimena te imena roditelja nestalih, takva statistika bi pokazala da je u populaciji nestalih oko 85% bošnjačke, 11% srpske i 3,5% hrvatske nacionalnosti te oko 0,5% pripadnika drugih narodnosti, nacionalnih manjina i stranaca.

Imate li svjedočanstva pokajnika, ljudi koji su nakon dugo vremena, nekad i pred kraj života, otkrili mjesta za koja su svjedočili ili čuli da kriju pobijene?

Istinskih „pokajnika“ kada su u pitanju lokacije masovnih grobnica nema. Samo nekolicina njih, ne više od pet, iskazalo je spremnost pokazati lokacije grobnica da bi zauzvrat dobili manje zatvorske kazne (primjena Instituta sudske nagodbe).

Za 25 godina broj onih koji nisu izravno involvirani u zločine, koji su ponudili pomoć u otkrivanju grobnica, nije prešao 100.

Kakva je uloga Crkava i vjerskih zajednica u procesu pomirenja, i što se može učiniti kako bi ta uloga porasla, u rečenome kontekstu?

Prije svega htio bih reći da uloga Crkava i vjerskih zajednica u razdoblju agresije nije bila ista. Svjedoci smo da su pojedinci sudionici genocida prije zločinačkih pohoda bili blagoslivljani od strane pojedinaca iz Srpske Pravoslavne Crkve.

Danas, mislim da se stvari sporo ali sigurno mijenjaju pa smo imali priliku slušati i pojedine koji su se znali suočiti s onim što se, između ostalog, činilo, kako su to sami zločinci tvrdili, i u ime Crkve.

Vjerujem da još ima prostora za takvo djelovanje Crkava i vjerskih zajednica što se uostalom uočava i kroz djelovanje MRV-a.

Možete li izdvojiti neka od svjedočanstava koja su vas posebno dotakla? Ima li nešto što vam se urezalo u sjećanje na lokacijama masovnih grobišta?

U procesu traganja za nestalim osobama prisutan sam punih 28 godina, dakle još od kolovoza 1992. Bezbroj je pozitivnih, ali i onih drugih utisaka koji su nataloženi u mojoj svijesti i duši. Teško je bilo što izdvojiti od toga, bilo da smo nestale osobe pronalazili žive ili mrtve u masovnim grobnicama. Nakon toliko dugo vremena svatko od nas u misiji pronalaženja izgubljenih ljudskih duša na neki način pomalo „otvrdne“ te smo stoga u prilici izdržati tako dugo dijeleći bol, patnju i neizvjesnost onih koji tragaju za svojim najmilijim.

Ipak, ne ulazeći u bilo koji pojedinačni slučaj, a istodobno prisjećajući ih se svih pojedinačno, mogu reći da se nitko od nas nikada do sada nije uspio priviknuti na prizore ubijene djece u grobnicama. Neka od te djece bila su mlada tek nekoliko minuta nakon poroda njihovih majki, bezimena samo s prezimenom svojih roditelja, a neka od njih, iako živa, bila su ubijena nerođena u utrobama njihovih majki.

Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan.

Vrijeme i priroda čine svoje, svjedoka je sve manje, geografski teren se mijenja… Recite nam postoji li šansa da se, barem većina, nestalih pronađe i dostojno pokopa? Hoće li proces traženja nestalih osoba za vrijeme posljednjeg rata u BiH ikada biti doveden do kraja i hoće li sve žrtve i njihove obitelji naći vječni smiraj?

Kao što sam već naveo, velika većina nestalih, njih 4/5, je pronađena, ekshumirana, identificirana i pokopana. Preostalo je pronaći još oko 7 000 nestalih osoba. Uvjeren sam da će većina njih biti pronađena. Tempo pronalaska ovisit će o spremnosti države istražiteljima na terenu omogućiti potrebnu opremu, (georadari, dronovi, detektori za metal i dr.).

Nažalost, kao i nakon svih dosadašnjih ratova u svijetu, određeni broj nestalih nikada ne bude pronađen iz različitih razloga. U nekim slučajevima žrtve više fizički ne egzistiraju, odnosno ne postoje njihovi zemni ostatci (spaljeni, bačeni u različite kemijske supstance), u nekim slučajevima iako fizički ostatci žrtava postoje, oni su nedostupni na dnu rijeka, jezera, u nekim slučajevima su dostupni, ali su dobro skriveni u rudnicima, smetlištima i sl.

Kao kuriozitet navodim primjer jezera Perućac nizvodno od Višegrada kada smo 2010. nakon spuštanja nivoa jezera za oko 18 metara, pored posmrtnih ostataka žrtava iz razdoblja 1992.-1996. otkrili posmrtne ostatke šestero djece austrougarske vojske ukopane na obali rijeke Drine u razdoblju 1914. – 1918., dakle najmanje 92 godine prije našeg dolaska na tu lokaciju.

Uvjeren sam da će proces traganja za nestalim trajati toliko dugo koliko bude bilo onih koji su zainteresirani za njihovu sudbinu.

nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo