Darko Juka: Herceg-Bosna je bila i ostala okvirom i jamstvom spasa, opstanka, preživljavanja i slobode ne samo Hrvata, nego svih njezinih građana

Mate Boban: ”Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.”

U povodu Dana Hrvatske Republike Herceg-Bosne prenosimo tekst ”Herceg-Bosna”, autora Darka Juke, iz njegove nove knjige ”Jukine crtice”, objavljene 2020. u nakladi Matice hrvatske Mostar:

Zažmirite i zamislite psihozu nadolazećega rata u BiH… Druga je polovica 1991. godine…

Još od kolovoza 1990. u Hrvatskoj se domaći Srbi poigravaju oružjem, preprječuju prometnice i zlostavljaju civile. Ozbiljniji oružani sukobi kreću s travnjem 1991., da bi mjesec poslije došlo do pokolja nad redarstvenicima u Borovu Selu, a u kolovozu te godine i do početka najkrvavije bitke Domovinskoga rata – one za Vukovar.

U hrvatskim domovima Bosne i Hercegovine pomno se prati program HRT-a, s kojega vrište krvavi snimci raspojasanih bezumnika koji ubijaju narod koji je do jučer živio mirnim životom jedne prosječne istočnoeuropske države, sa svakodnevnim obvezama posla, škole, ručka, obiteljskih i prijateljskih susreta… Mrak se navukao nad ovaj dio europskoga neba i više ništa nije bilo isto…

Malobrojni su se i tada uvjeravali kako će sve to zaobići BiH, premda su joj se granice, pritisnute zlogukom silom JNA i srpskih paravojnih postrojbi u plamtećoj Hrvatskoj, tada doimale tješnjima nego ikada prije. No, oni kojima su otvorili oči tenkovi s Pologa, iz svibnja 1991. godine, ona armada koja je iz Mostara krenula pomoći uspostavljanju nedosanjane velikosrpske zapadne granice na crti Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica… oni koje je razbudio neuspjeli desant JNA na Bilama, poviše Mostara, od 20. rujna iste godine, kada su u Hercegovinu iz Srbije ušli dijelovi Užičkoga i Titogradskog korpusa JNA… čak i oni koji su spoznali stvarnost tek 2. listopada 1991. kada je Ravno sravnjeno sa zemljom i spaljeno zajedno s njegovim radno i borbeno nesposobnim pukom… oni su se krenuli organizirati i samostalno pripremati obranu u ratu koji nisu tražili, ali koji je već bio prešao prag Bosne i Hercegovine.

Zašto?

• Zato što je u Ravnomu bosanskohercegovačke civile (Hrvate), seljane koji su dan prije hranili stoku i pripremali ogrjev za zimu koju nisu dočekali, pobila regularna vojska SFRJ kojoj je BiH još uvijek pripadala, a koja je krenula od Hrvatske odsjeći Dubrovnik.

• Zato što je 6. listopada 1991. godine, dan nakon završetka krvavoga pira u Ravnomu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio proglas u programu TV Sarajevo, poručivši: ”…vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. (…) Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.”

Dakle, savezna je republika BiH napadnuta, njezini civili masakrirani, a pričuvne postrojbe JNA s prostora Crne Gore i Srbije raspoređivale su se istočnom stranom Hercegovine, sve do neretvanskih obala… U Vukovaru su pijani zločinci šutirali mrtva tijela civila i branitelja grada i, pjevajući, od Slobodana tražili salate za ”hrvatsko meso” koje se slagalo na hrpe… Više nije bilo dvojbi o tomu koji će se užas svaki tren sručiti na nacionalno najmješovitiju republiku bivše Jugoslavije, s tenzijama koje su rasle još od 1986. i Memoranduma SANU-a, a napose od 1989. i Miloševićeva govora na Gazimestanu… No, prvi čovjek službene bh. vlasti, čovjek kojeg su Hrvati poslušali i propustili tenkove s Pologa (ipak omogućivši tim zastojem uspostavu obrane Kupresa i Splita), tih se istih Hrvata i jugoistoka svoje zemlje javno odrekao, kao zločesta maćeha svoje siročadi, prepustivši ih nemilosti razularenih četnika (kako su se sami nazivali).

Ovoliki uvod jer želim podsjetiti one kojima je nejasno i one koji uporno nastoje doznati što sve papir nekih sarajevskih tiskovina može otrpjeti (ali i one koji znadu na to nasjesti), zašto su Hrvati 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, zašto su 8. travnja 1992. osnovali Hrvatsko vijeće obrane (prvu uopće ustrojenu regularnu oružanu silu otpora agresiji na BiH) i poučiti ih kako smo 28. kolovoza 1993. reorganizirali HZHB u Republiku unutar BiH, slijedeći smjernice međunarodnoga Owen-Stoltenbergova plana!

• Organizirali smo se jer nam je Vlada naše države okrenula leđa u jednom od najtežih trenutaka u povijesti suvremene BiH!

• Organizirali smo se kako nas ne bi pobili!

• Organizirali smo se kako BiH ne bi postala dijelom velikosrpskoga političkog ozemlja!

• Organizirali smo se kako nesrpski narodi u BiH ne bi postali mrtvo meso za salatu na Slobodanovu, Radovanovu, Ratkovu i Dobričinu stolu užasa!

U Odluci o uspostavi HZHB stoji kako će HZHB poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna neovisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju!

Na dan osnutka Herceg-Bosne pao je Vukovar, a dva dana poslije dogodila se i Ovčara. Ni pet mjeseci kasnije krenula je sveopća srpsko-crnogorska agresija na BiH i slomila zube upravo na HVO-u. ”Lipanjske zore” iz 1992. prvom su pobjedom nad srpskom armadom u BiH uopće – izvojevao ju je HVO! Na upit: ”Zašto Herceg-Bosna u ovomu trenutku?” njezin je prvi predsjednik Mate Boban tada medijima odgovorio: ”Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.”

Toliko o samomu ratu i o nastanku zajednice čijom su svrhom bili i ostali: život, obrana i opstanak!

Ne, Herceg-Bosna nije bila niti separatističkom niti paradržavnom tvorevinom, a još je manje bila onim, zloćudno imenovanim, zločinačkim pothvatom! Ona je bila i ostala okvirom i jamstvom spasa, opstanka, preživljavanja i slobode ne samo Hrvata, nego svih njezinih građana. Tamo u BiH gdje joj vlast i vojna sila nisu dosezale, danas Hrvata više nema niti za jedan cjelovit postotak u popisu pučanstva.

HR Herceg-Bosna je, uz Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, bila supotpisnicom Vašingtonskoga sporazuma kojim je ustrojena Federacija BiH te je supotpisnicom i usvajanja Ustava Federacije BiH. Prestala je postojati 14. kolovoza 1996. godine, svojom odlukom o ukidanju, kojom su sve ovlasti Vlade HRHB prenesene na Vladu FBiH, a Vlada FBiH punopravnim i ravnopravnim priznala svu dokumentaciju, sudske i državne odluke, kao i sva djelovanja tijela HRHB i RBiH. Isto se dogodilo i s njihovim oružanim sastavnicama (HVO i Armija RBiH) koje su, po završetku rata, ravnopravno ušle u sastav Vojske FBiH koja je, pak, 2005. godine, s Vojskom RS-a, ravnopravno ušla u sastav Oružanih snaga BiH.

Nazivanje paradržavom Republike BiH, Hrvatske Republike Herceg-Bosne ili Republike Srpske, nazivanje paravojskom Armije RBiH, HVO-a ili Vojske RS-a (da postoji stvarna državna moć i vladavina zakona) podložno je pravnomu gonjenju i kažnjavanju, kao djelo povrjede državnoga suvereniteta, dostojanstva i pravnoga uređenja BiH. Činjenica da to u stvarnosti nije tako objašnjava tako snažnu nostalgiju i tako snažno žaljenje za nestankom Herceg-Bosne s političkoga zemljovida.

Preskočit ću podrobno nabrajati što to danas Hrvati nemaju na polju politike, gospodarstva, kulture, obrane, umjetnosti, medija, školstva, zdravstva, športa – na polju ravnopravnosti i narodnoga identiteta. Navesti ću, zato, što je izgubljeno nasljedstvo, izgubljena ostavština Herceg-Bosne, čija je Vlada, osim na obranu u tim vremenima krvave borbe za život, iskoračila u puno više…

Herceg-Bosna je imala svoj grb i svoju zastavu koji su danas, službeno, zastavom i grbom hrvatskoga naroda u BiH i, kao takovi, nepovrjedivi u očima Zakona. Imala je svoje pečate, dokumente, iskaznice, svjedodžbe, diplome, povelje, potvrde, automobilske pločice, i – povrh svega – svoje dostojanstvo i nemjerljivo poštivanje i ljubav naroda koji joj je pripadao!

Herceg-Bosna ustrojila je svoju vladu, svoj civilni i vojni pravosudni sustav, državne urede, agencije, uprave i zavode, svoj financijski, bankarski i gospodarski sustav… Osposobila je, u jeku rata 1992. godine, porušene prometnice, održala željeznički promet Čapljina – Ploče, povezala uništeni energetski, brzoglasni i poštanski sustav, uspostavila sustav zdravstva, školstva i socijalne skrbi… Osnovala je Željeznice HB, Ceste HB, Poštu i telekomunikacije HB, Elektroprivredu HB, Šume HB, Vodoprivredu HB… U vrtlogu razaračke snage bespoštednoga rata, već je 1992. obnovila rad dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola i ustrojila Sveučilište u Mostaru. Osigurala je rad Ratne bolnice Mostar, domova zdravlja i ljekarni, uspostavila središta za socijalni rad, Crveni križ HB, Vatrogasni savez HB, staračke domove…

Herceg-Bosna je obnovila rad HŠK ”Zrinjski” Mostar, pokrenuvši osnutak čitavoga niza športskih klubova. Osnovala je Nogometni savez HB i Prvu nogometnu ligu HR Herceg-Bosne, održavši 1994. i prvo nogometno prvenstvo u BiH od početak rata uopće. Nogometna je reprezentacija Herceg-Bosne 1996. odigrala i jedan međunarodni susret, protiv Paragvaja, koji FIFA bilježi kao službeni nastup. Košarkaški savez HB osnovao je Košarkašku ligu HB, a djelovali su i Prva rukometna liga HB, Prva šahovska liga HB, Prvenstvo HB u boćanju, Prvenstvo HB u kuglanju…

Kada su brojni mediji u BiH utihnuli, Hrvati su stvorili snažne tiskane i elektroničke medije – Hrvatska radiopostaja Mostar izrasla je u znamen otpora agresiji na BiH u cjelini, a Televizija HB otvorila je put Hrvatima ispričati cijelomu svijetu svoju stranu priče surovoga rata i obrane. Obnovljen je i HKD ”Napredak”, obnovljeno HGPD ”Hrvoje”, ustrojeni Narodna knjižnica, HDHS Kosače, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, Društvo hrvatskih književnika HB, Društvo likovnih stvaratelja HB, Zavod za zaštitu spomenika kulture HB, Arhiv i Muzej HB, obnovljen je rad Simfonijskoga orkestra ”Mostar”, Umjetničke galerije, Lutkarskoga kazališta ”Mostar”…

Svaka od pobrojanih ustanova i organizacija dala je svoj nemjerljiv obol očuvanju i obnovi života i nadgradnji hrvatskoga narodnog identiteta u BiH, a kroz činjenicu da su mostarski lutkari (dok su neprijatelji sijali smrt) izvodili predstave po vrtićima, bolnicama i skloništima za ranjenu, prognanu i izbjeglu djecu, ispričana je cjelokupna priča o neslomljivomu hercegbosanskom duhu.

POVEZANO

Grude, 28. kolovoza 1993. proglašenje Hrvatske Republike Herceg Bosne

Hrvatsko je vijeće obrane branilo i obranilo ove krajeve, obranilo je cjelovitost Bosne i Hercegovine, ljudski život i pravo na njega! Herceg-Bosna podarila nam je okvir očuvanja i nadgradnje narodnoga identiteta, njegovanja svoje prošlosti i izgradnje budućnosti! Samo zato što je Herceg-Bosna postojala i samo zato što je svaki onaj vojnik s grbom HVO-a na ramenu odlučio kako je njegov život manje bitan od budućega života njegova djeteta – nismo svi ovdje postali mrtvim mesom za salatu na Slobodanovim stolovima!

A, da budemo jasni – bio je to naš rat!

 Darko Juka/Vrisak.info/ https://www.vrisak.info/Hrvatsko nebo