M. M. Letica: Srpsko držanje prema hrvatskoj državi

Matoševe riječi da su Srbi u Hrvatskoj ‘država u državi’ i ‘društvo u društvu’ kao da su pisane za Pupovca i njegovu politiku

Dok Rumunji u demokratskoj i radikalnoj Srbiji mogu živjeti samo kao – Srbi, Srbi su u Hrvatskoj država u državi, društvo u društvu, dajući ton vladinoj politici, […] organizirajući se ekonomski i politički sasvim odijeljeno od Hrvatâ, ne dijeleći ni jednog jedinog hrvatskog ideala, pomažući samo sebe, dok Hrvat bojkotira samo Hrvata. Premda se prethodne rečenice doimaju napisanima danas ili jučer, posrijedi je citat iz Matoševa kratkoga dramskog teksta Sladogorki razgovori, objavljena 26. listopada 1907. u novinama Hrvatsko pravo (br. 3582). Radi potpune korektnosti treba reći da sam u Matoševu tekstu izvorne oblike ‘organizujući’ i ‘bojkotuje’ suobličio suvremenomu hrvatskom standardnom jeziku, kako se ne bi ispriječile aktualiziranju odnosno povezivanju s hrvatskom ovodobnošću. Te je rečenice izgovorio Piskaralo, osoba koja je, kako napisa Matoš, ‘boem, artist i nacionalist, individualist i u vječnoj borbi sa lažnim naprednjacima’, koji je zapravo glasnogovornik piščevih stajališta.

Poseban položaj Srbâ u Hrvatskoj

Tekst je Matoš napisao 1907., u predsmrtno doba Austro-Ugarske, za vrijeme Hrvatsko-srpske koalicije, jedanaest godina prije uspostave zajedničke jugoslavenske države u kojoj će vladar biti dotadašnji srpski kralj, a Srbi dominantni narod. Nakon 1945. Srbi će u socijalističkoj Jugoslaviji nastaviti s prevlašću, a unutar SR Hrvatske zadobit će poseban položaj. Najprije su Srbi u Ustavu NR Hrvatske (čl. 11.) potvrđeni kao posve ravnopravni s Hrvatima, a Ustav SR Hrvatske iz 1974. posebno ih spominje već u 1. članku ističući da je SRH definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive’.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj brojni su srpski političari, posebice ònī koji će postati poticateljima i kolovođama oružane pobune protiv Republike Hrvatske, prionuli promicanju parateze da su Srbi novim hrvatskim ustavom (od 22. prosinca 1990., poznatim kao ‘Božićni ustav’) ‘izgubili konstitutivnost’. Ali nisu mogli izgubiti ono što nikada nisu imali. Naime, termin ‘konstitutivnost’ u Ustavu SRH nije spomenut ni na jednome mjestu. Istini za volju treba reći da je u tome republičkom ustavu ime srpskoga naroda na poseban način izdvojeno od imenâ onodobnih narodnosti koje su živjele u SRH, ali dotična socijalistička republika nije bila definirana kao ‘nacionalna država srpskog naroda’, nego samo kao ‘država srpskog naroda u Hrvatskoj’, a za razliku od toga – na što je osobito važno svrnuti pozornost – SRH je po izričitoj definiciji bila ‘nacionalna država hrvatskog naroda’. Mogao bi tkogod prigovoriti da je taj atribut ‘nacionalna’ suvišan, zalihostan, i da u svemu nije toliko važan – no važnost mu je ključna, esencijalna, implicitno konstitutivna.

K tome valja nešto reći o onodobnoj uporabi pojmova ‘narod’ i ‘narodnost’. Potonji je zamijenila danas uvriježena sintagma ‘nacionalna manjina’, koja se ne spominje ni u Ustavu SRH ni u Ustavu SFRJ (također iz 1974.). Toj ustavnopravnoj činjenici ne proturječi ni postojanje formulacije u Osnovnim načelima Ustava SFRJ, odlomak VII, gdje je određeno da se SFRJ uz ostalo zalaže za ‘poštovanje prava nacionalnih manjina, uključujući prava dijelova naroda Jugoslavije koji žive u drugim zemljama kao nacionalne manjine’. Budući da taj cijeli odlomak VII govori o međunarodnim odnosima, jasnim se nadaje objašnjenje da su u njemu uporabljeni pojmovi uobičajeni u vanjskoj politici i međunarodnome pravu.

Pupovčevo prizivanje države u državi

Slijedi, vjerujem, zanimljivo prisjećanje na misli i stajališta što ih je profesor Milorad Pupovac, višedesetljetni politički predstavnik Srbâ u Hrvatskoj, iznosio u novinama davne 1994., nepunu godinu prije Vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’. U razgovoru s Heni Erceg, novinarkom nekadašnjega satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, na njezino pitanje ‘Zašto vjerujete da bi, nakon svega, Srbi umjesto manjinskog trebali imati pravni položaj naroda?’, predstavnik srpskoga naroda u Hrvatskoj ovako je besjedio: ‘Njima se nema što vratiti, jer Srbi ni u političkom smislu nisu taj status, a ni osjećaj, izgubili. Zato što su ga uvijek imali i zato što oni sebe razumiju i doživljavaju kao narod s autonomnom političkom voljom.’

Kada mu je novinarka Erceg na to rekla da je 1945. samo Hrvatskoj, od svih jugoslavenskih republika, određen ‘dvojni’ status države s dvama narodima te da je, uostalom, ‘i Jugoslavija bila pa je više nema’ i da stoga ta izjava o statusu Srbâ ‘zvuči kao politička floskula’, Pupovac je odgovorio rekavši kako se ne može složiti da je riječ o floskuli, niti s tvrdnjom da je jedino Hrvatska bila država dvaju naroda jer, otpovrnuo je Pupovac, ‘Srbi će vam odmah reći da su u Srbiji stvorene dvije autonomne pokrajine, kao nigdje drugdje’. Zatim je profesor Pupovac otišao duboko u 19. stoljeće kada su, kako reče, ‘Srbi bili narodnosna skupina u Hrvatskoj’. Ponudio je i tumačenje: ‘Ta komponenta, dakle, nije floskula, nego historijska realnost koja još uvijek živi u svijesti ljudi i zato se ne može preko noći reći: od sada ćeš biti nacionalna manjina, pogotovo ne tonom koji implicira manje vrijednu poziciju – ti si manjina i ima da bude onako kako mi, većina, hoćemo. Treba izbjeći takve frustracije i ići na ono što imamo u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, a to je narodni sporazum.’

Nakon što je Milorad Pupovac rekao da ako se hoće zaustaviti rat i postići mir ‘onda će se i oko teritorijalnog aranžmana trebati stvarati kompromis’, novinarka Heni Erceg ga upita: ‘Budite konkretniji – znači li to Vaše zalaganje za dvije države u jednoj?’ Pobornik teritorijalnog aranžiranja i uljuđeni glasnogovornik srpskih pobunjenika i ratnih agresora – onih čije je teritorijalno aranžiranje umnožilo žalobne cvjetne aranžmane na grobovima hrvatskih branitelja i civila od Vukovara preko Škabrnje do Dubrovnika – odgovorio je posve izričito i uvelike samouvjereno i umišljeno: ‘Postoje u svijetu države koje su tako ustrojene da je vlast podijeljena među jedinicama koje čine tu državu. Sasvim je jasno da se unitarni koncept hrvatske države mora promijeniti i da će Hrvatska morati biti složena država.’ Tako onomad govoraše političar Milorad Pupovac u snohvatičnome viđenju nekakve asimetrične hrvatsko-srpske Hrvatske, države podijeljena suvereniteta. Razgovor je dostupan u tjedniku Feral Tribune od 5. rujna 1994.

Iracionalni apetiti ‘teritorijalnih aranžera’

Velika je žudnja srpskih političara da Srbi u Hrvatskoj budu nešto drugo. Ili, štoviše, nešto prvo i povlašteno. Ili da ovdašnji Srbi uopće ne žive u hrvatskoj državi. Ako je ikako moguće. Velika je to žudnja, neutaživi su to apetiti. Stari gotovo dva stoljeća. Apetiti ujedno iracionalni, zasnovani na parapovijesnim narativima i pukim mitovima. Unatoč tomu – ili upravo zbog toga – takvi mitovi nose iznimnu spoznajnu vrijednost i omogućuju pravilno razumijevanje događaja. Sve me to sjeća na Georgesa Sorela, francuskoga filozofa koji je živio u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, teoretičara čija je predodžba o snazi mita utjecala na socijaliste i anarhiste, komuniste i fašiste. Sorel naučavaše da mitovi nisu opisi stvari, nego ‘izrazi volje’. Prilična volja bijaše potrebna profesoru Pupovcu, brižnomu njegovatelju kulta obespravljenog i ugroženog Srbina, kada je u iracionalnome voluntarizmu uporabio imperativni glagol ‘morati’ izričući stajalište i zahtjev da će Hrvatska za volju hrvatskih Srbâ ‘morati biti složena država’. Ali te je mitovima podgrijavane tlapnje etno-političkih sanjara, ucjenjivača i kalkulanata složno obeskrijepila složena i maestralno provedena Vojno-redarstvena operacija ‘Oluja’ rasplinuvši takve fantazmagorične političke scenarije u ognju i dimu hrvatskoga oružja ponad srpske paradržave uspostavljene na dotad okupiranim područjima suverene i međunarodno priznate Republike Hrvatske.

Tendenciozno tumačenje ustavnih odredaba

Ne treba posebno napominjati kako do ‘Oluje’ ne bi nikada došlo da je većina hrvatskih Srba prihvatila Republiku Hrvatsku kao svoju domovinu i da znatan dio njih nije protiv svoje države ustao oružanom pobunom, ali treba napomenuti – jer je to u široj javnosti gotovo nepoznato – da Ustav RH iz 1990. nije Srbima dokinuo status naroda. Naime, svatko se može uvjeriti da u toj prvotnoj inačici Ustava RH, u njegovim Izvorišnim osnovama, piše da se Republika Hrvatska ‘ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina [kurziv moj] koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta’ (NN 56/1990). U kasnijim inačicama Ustava i brojnim ‘pročišćenim tekstovima’ formulacija ‘naroda i manjina’ zamijenjena je izričajem ‘nacionalnih manjina’ i dometnute su još neke manjine: Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini i drugi. Ali treba istaknuti da je Ustav RH iz 1990. ostao nepromijenjen do 1997. (NN 135/97), što znači da 1994., kada je Milorad Pupovac govorio za Feral, status Srba u Hrvatskoj nije bio nacionalna manjina, niti je to postao ‘preko noći’, suprotno onomu što je Pupovac tvrdio.

Dakle Srbi nisu imali nikakve utemeljene i prihvatljive razloge buniti se zbog svojega statusa jer Ustav iz 1990. nije im dokinuo postojeća prava. Doista, ako netko formulaciju da je Republika Hrvatska ujedno ‘država pripadnika inih naroda i manjina koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, […]’ želi tumačiti da su Srbi odjednom postali manjina – premda se najprije spominje riječ ‘narod’ i premda su Srbi među ravnopravnim državljanima spomenuti na prvome mjestu – onda imamo više nego opravdane razloge za objašnjenje da je političkim vođama Srba u Hrvatskoj i srpskomu narodu koji se za njima dao povesti smetalo što nisu jedini povlašteni, nego su to uz njih i drugi narodi i manjine. Drugim riječima, Srbi nisu prihvaćali da ne budu, kao do 1990. godine, ‘ravnopravniji’ i ‘jednakiji’ od drugih. Valja se prisjetiti statističkih podataka. Oni nam govore da je udjel Srbâ u stanovništvu SR Hrvatske godine 1981. bio 11,55 posto, a 1991. iznosio je 12,16 posto, pri čemu je zastupljenost Srbâ u miliciji bila oko 50 posto, a na političkim funkcijama, direktorskim i drugim vodećim položajima, u sudstvu, upravi, gospodarstvu, medijima i drugim područjima javnoga života znatno je nadmašivala njihov udjel u stanovništvu SRH. Uzmemo li u obzir Srbe koji su se izjašnjavali Jugoslavenima, njihov povlašteni položaj pokazuje se još izraženijim.

I bez posebnoga napominjanja jasno je da bilo kakva formulacija u Ustavu RH iz 1990. nije ni na što mogla utjecati jer sve bijaše zacrtano četiri godine ranije u Memorandumu SANU. Dublji korijeni tih ekspanzionističkih velikosrpskih ideja sežu u 19. stoljeće i pronalazimo ih u etničkome i lingvističkome pansrbizmu Vuka Karadžića i paroli ‘Srbi svi i svuda’, a tomu prethodi Načertanije Ilije Garašanina, tajni ‘program spoljne i nacionalne politike Srbije’.

Matošev nacionalizam i kozmopolitizam

Vjerujem da je nakon prethodnih odlomaka još jačim svjetlom obasjana neprolazna valjanost i aktualnost Matoševih riječi (već citiranih na početku ovoga članka) da su Srbi u Hrvatskoj „država u državi, društvo u društvu, dajući ton vladinoj politici, organizujući se ekonomski i politički sasvim odijeljeno od Hrvatâ, ne dijeleći ni jednog jedinog hrvatskog ideala“. Mnogi su skloni reći da Matoš bijaše prorok, jer brojne se njegove rečenice danas doimaju proročanskima. Ali Matoš – čak i ako ga je protok vremena učinio prorokom – nije htio da se njegove riječi u nekoj njemu nedoglednoj budućnosti pokažu ispunjenim proročanstvima. Nadao se da će (ne)prilike o kojima je pisao zastati u onodobnoj sadašnjosti i tijekom vremena postati prošlost, historiografske činjenice kojima se bave naši kroničari i povjesničari. No kob hrvatske povijesti i politike jest u okolnosti da se situacije i odnosi ponavljaju, a da ništa iz povijesti naučili nismo.

Valja podsjetiti da se Matoš iskazao gorljivim pobornikom državotvorne, pravaške misli Oca Domovine Ante Starčevića. Obojica snivahu slobodnu i samostalnu Hrvatsku, u Europi. Matoš je za sebe znao reći da je nacionalist i kozmopolit. Nije smatrao nacionalizam pojavom koja je sama po sebi negativna; nije poistovjećivao pojmove ‘nacionalizam’ i ‘šovinizam’: nacionalizam je ponajprije ljubav prema svojemu narodu, a šovinizam netrpeljivost spram drugih. ‘Osnovna misao mog novinarenja bijaše hrvatski slobodoumni, zapadnom čistom kulturom potencirani, individualistični, nacionalizam’, riječi su Matoševe. K tome je u osvrtu Umjetnost i nacionalizam, iz 1912., napisao: ‘Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropskijeg sadržaja.’

Matoš i Mihovil Pavlinović o Srbima

To međutim ne znači da je Matoš osjećao netrpeljivost prema Srbima. Naprotiv. Srbe, među kojima je za boravka u Beogradu (gdje se našao kao austrougarski vojni bjegunac) stekao mnoge prijatelje, znao je spomenuti kao ‘slavensku braću’. Tako u tekstu koji je naknadno nazvan Nedovršena autobiografija Matoš kaže: ‘… ja bih bio crni nezahvalnik, zaboravivši da sam pod Obrenovićima dobio prvu pregršt srpskog hljeba i prvi dlan srpskog napitka’. K tome i ovo: ‘Beograd me razmazio. […] Ali ja sam kao starčevićanac forsirao svoje hrvatsko, doživljavajući mučnih časova, kao ono za zagrebačkih protisrpskih demonstracija, kada sam svuda dokazivao da su nas Srbi brutalno izazvali, naročito s onim Stojanovićevim člankom u Srbobranu o ʹistraziʹ hrvatstva.’ U putopisnome feljtonu Od Pariza do Beograda, koji je 1900. objavio u beogradskome dnevnom listu Politika, Matoš je o Srbiji napisao: ‘Iako sam Hrvat, ljubim ovu zemlju jer mi dade prvo utočište, jer je slobodna i jer njen kralj bolje govori hrvatski od hrvatskoga kralja.’ Matoš je smjerao reći da kraljevi iz dinastije Obrenovića, Milan i zatim Aleksandar, bolje govore hrvatski od Franje Josipa I. Bio je Matoš otvoren Europi, prihvaćao je Srbe kao narod – ali je odbacivao svaku jugoslavensku ideju. ‘Pustimo utopiste neka sanjaju o jugoslavenskom carstvu!’, napisao je 1912. u feljtonu naslovljenom Živi i mrtvi. Bijaše mu jasno da je srpska ekskluzivistička nacionalna ideologija nespojiva s idejom hrvatskoga državnog suvereniteta i političke slobode – stoga se nije dao zavesti nikakvim jugoslavenskim političkim programom. Koliko su Starčević i Matoš imali pravo, pokazalo se u dvjema Jugoslavijama, monarhističkoj i socijalističkoj.

Naposljetku je uputno i smjerokazno citirati svećenika, političara i književnika Mihovila Pavlinovića, ili don Miju, jednoga od vođa hrvatskoga preporoda u Dalmaciji, umnog i otvorenog čovjeka koji ne imaše nikakvih predrasuda ni prema Srbima kao narodu ni prema pripadnicima pravoslavne vjere. Ni Pavlinović ni Matoš nisu u netrpeljivosti spram Srbâ vidjeli mjeru hrvatstva. Domoljublje se ne gradi na mržnji. Poznato je don Mijino prijateljstvo, pače i pobratimstvo, s pravoslavnim svećenikom i pjesnikom, popom Jovanom Sundečićem, s kojim je poduzimao ekumenska putovanja po Bosni i drugamo, pa su tako zajedno dospjeli i u Beograd. Vrlo je zanimljivo i poticajno za razmišljanje pismo što ga je poslao svojemu prijatelju i suzavičajniku Stipanu Ivićeviću, pravniku i zaslužnomu hrvatskom političaru (Ivićević je rođen 1801. u Drveniku kraj Makarske, a Pavlinović 1831. u obližnjoj Podgori). Don Mijo u pismu Ivićeviću o neprihvatljivosti podjele suvereniteta kaže:

‘Prijatelju, i djeca znadu da je Dalmacija kolijevka hrvatskoj državi i matica hrvatskomu narodu. Pridošlo je Srba i mi ih primamo i priznajemo kao braću, i sve što imamo to s njima dijelimo. Ali zemlja, narod, država, to se za žive glave ne dijeli. Manjina valja da se prisloni uz većinu. To je ustavno, to je slobodoumno.’

Mario Mihovil Letica/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo