Z.Pinter: 23. KOLOVOZA, EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARISTIČKIH REŽIMA – VRIJEDI LI TO I ZA HRVATSKU?

Dan kad su komunistički SSSR i nacistička Njemačka (23 kolovoza 1939. godine) potpisali (javni) sporazum o nenapadanju i (tajni) o međusobnoj podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi, u današnjem se demokratskom zapadnoeuropskom svijetu trajno obilježava kao Spomendan svim žrtvama totalitarističkih i diktatorskih sustava i režima. 

Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 (iz 2006.) kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praška deklaracija (od 3. lipnja 2008.) i Rezolucija Europskog parlamenta (od 23. rujna iste godine), te Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)),  podsjećaju nas na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim naslijeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile XX. stoljeće, pa i komunističke. 

I dok su nacizam i fašizam desetljećima unatrag s pravom svrstani u najveća zla koja su u novijoj povijesti zadesila ljudsku civilizaciju, komunizam je još uvijek uglavnom pošteđen čak i moralne osude. Zašto? Pitanje je utoliko logičnije uzme li se u obzir da je broj žrtava komunizma višestruko veći nego onaj uzrokovan od strane nacizma i fašizma. Je li dovoljno to što je Sabor u tom smislu (2006.) donio svoju Deklaraciju koja je ostala mrtvo slovo na papiru?

Nismo li svjedoci sramotne činjenice, da se i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna prošle godine koja članice EU obvezuje na osudu komunističkog zla i izbacivanje simbola komunističkog totalitarizma iz javnih prostora kod nas u Hrvatskoj uporno ignorira i prešućuje kao da ne postoji!? Je li to normalno? Smiju li se tako ponašati premijer Andrej Plenković, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman i predsjednik države Zoran Milanović? Zašto ova gospoda brane komunistički totalitarizam i s kojim motivima? Nije li takvo ponašanje ne samo sramotno nego i nedopustivo? I ima li koga u toj nesretnoj EU da i po ovom pitanju kod nas uvede reda kad to nismo u stanju sami?

Današnji demokratski europski poredak počiva na svijesti o štetnosti svih totalitarističkih ideologija i autokratskih režima koji su u dubokoj suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima i stečevinama civiliziranih društava i to se opredjeljenje jasno i često ističe i nalazi svoje mjesto u brojnim dokumentima i odlukama što ih donose tijela Vijeća Europe i Europske unije.

I dok je već desetljećima potpuno bjelodano kako su dva od tri najveća zla XX. stoljeća (nacizam i fašizam) potpuno i s pravom odbačeni i osuđeni od cijele Europe i najvećeg dijela ostatka svijeta, onaj treći (komunizam) još uvijek ne doživljava istu sudbinu, nego je, dapače, u nekim europskim zemljama (poput Republike Hrvatske) u fazi revitalizacije i novoga uzleta (pod krinkom „socijaldemokracije“, „liberalno-demokratskih“ ili „građanskih“ opcija).

Dakako, u Hrvatskoj nitko nema moralne hrabrosti niti argumenata kojima bi otvoreno branio Staljina, Tita i slične zločince pa se to javno i ne čini, ali je najblaže rečeno sramotno s koliko se floskula i ispraznih politikantskih eskapada nastoji izbjeći svako određenje prema naravi zločinačkog komunističkog sustava, njegovim nositeljima i štetnim posljedicama koje je uzrokovao.

Treba li doista nekoga još uvijek podsjećati kako je takav odnos prema ovom totalitarizmu ne samo antieuropski nego i anticivilizacijski? Kako shvatiti one koji su na retoričkoj razini bez dvojbe pripravni izreći osudu svakog totalitarizma i zločina „neovisno tko, kad i gdje ga je počinio“, a kad dođe do rasprave o konkretnim događajima, pokrivaju se „antifašizmom“ i iz petnih žila brane komunistički sustav i njegove najistaknutije lidere? Kad su u pitanju zločini njihovih ideoloških tvoraca, tu ne vrijede europske vrijednosti, nego se primjenjuju druga mjerila!

Republika Hrvatska je već više od 7 godina punopravna članica Europske unije. Pa je li onda i ona obvezna prihvaćati sva (pisana i nepisana) pravila zapadnoeuropskog svijeta i konačno u cijelosti usvojiti vrijednosti na koje se i sama poziva? Može li se u ekonomskom, gospodarskom i kulturnom pogledu biti „Europejac“, a politički se ponašati potpuno suprotno? Mogu li se formalno odbacivati svi totalitarizmi i autokratski režimi ako se istodobno brani Tita i politiku KPJ/SKJ, diže pobuna poslije uklanjanja njegove biste iz predsjedničkih dvora na Pantovčaku ili se grčevito brani „pravo“ da jedan od najljepših trgova u Zagrebu nosi ime tog Staljinova šegrta odgovornog za najveće masovne poratne zločine izvršene planski, organizirano, bez milosti i bez suđenja?

Do kada će naši neokomunisti, tobožnji socijaldemokrati i kvaziliberali, ali i njihovi saveznici i istomišljenici iz redova vlasti i HDZ-a po principu psihološke slijepe mrlje previđati prostu činjenicu da se pripadnost europskom krugu civiliziranih zemalja ne može temeljiti na slobodnom izboru vrijednosti koje će se (u skladu s ideološkim interesima i dnevno političkim potrebama) prihvaćati ili odbacivati? Kad ćemo izaći iz začaranog kruga međusobnih optuživanja i svađa pri čemu se svakoga tko se danas u Hrvatskoj drzne spomenuti masovne zločine iz vremena komunizma odmah optuži kako je „fašist“, „ustaša“, „apologet NDH“, „nacist“ ili „taliban“?

Ili, možda najvažnije pitanje: Što je to što Hrvatsku drži tako čvrsto usidrenu u neokomunističkom glibu iz kojega su odavno izašle sve istočnoeuropske zemlje?

Hoće li se i kad nas pojaviti jedan Stéphane Courtois kojemu će savjest i odgovornost prema povijesnoj istini biti važnija od trenutačnih ideoloških stavova? 

U Crnoj knjizi komunizma (objavljena 1997. godine u Francuskoj) Courtois i skupina njegovih suautora daju opsežan pregled masovnih zločina komunističkih sustava u svijetu tijekom XX. stoljeća (od SSSR-a, Kine, Afganistana, do Afrike, Sjeverne Koreje, Latinske Amerike, Kambodže, Vijetnama i istočne Europe). Podaci koje knjiga iznosi – uključujući i brojku od 95 milijuna žrtava – bili su temelj Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 (iz siječnja 2006.). Kontra-argumentacija onih čiji je cilj zataškati i umanjiti ove zločine nije nažalost utemeljena na bilo kakvom opovrgavanju činjenica iz knjige nego na formalnim raspravama o naravi staljinističkog komunizma i nacizma i razlikama koje su među njima postojale. 

Nerijetko se kao „krunski dokazi“ protiv Crne knjige komunizma navode ocjene kako su se dvojica suautora ovog projekta (Nicolas Werth i Jean-Louis Margolin) javno odrekli istog uz obrazloženje kako je „Stephane Courtois bio opsjednut dosezanjem brojke od 100 milijuna žrtava“ pa je (po njima) njihov ukupan broj između 65 i 93 milijuna. Primjedba koju su (navodno) dali Werth i Margolin u svezi broja žrtava prilično je nejasna jer upravo oni svojim istraživanjima praktično potvrđuju kako je gornja granica broja ubijenih ona sadržana u Crnoj knjizi komunizma (koje su se „odrekli“). Uostalom, mijenja li što u suštinskom smislu razlika od 20 ili 30 milijuna žrtava? Ako je taj broj 65 milijuna, treba li revidirati stavove o zločinačkoj naravi komunizma u SSSR-u, Kini, istočnoj Europi i drugdje? Nije li i takav (minimalni broj žrtava – po Werthu i Margolinu) još uvijek gotovo dvostruko veći od  ukupnog broja žrtava nacizma i fašizma?

Nadalje, postoje neslaganja oko Holodomora u Ukrajini u kojemu je planski i sustavno istrijebljeno između 7 i 10 milijuna Ukrajinaca u samo 2 godine (1932/33.) uz dileme je li to genocid ili ne?! Zar se za planski i organizirani pomor milijuna ljudi tako da se smišljeno dovode u stanje izgladnjivanja do smrti – uz pojave kanibalizma čime ih se svodi na razinu nižu od divljih zvijeri – može pronaći neki drugi izraz osim genocid ili istrebljenje?

Ima još uvijek i onih koji tvrde kako „komunisti nisu imali logore smrti“ – što je doista nevjerojatna tvrdnja uzmu li se u obzir činjenice da su milijuni ljudi usmrćeni u gulazima i da je Sibir u vrijeme Lenjina i Staljina bio najveći koncentracijski logor na svijetu te da su i same nacističke glavešine iskoristili Staljinove elaborate o logorima za gradnju svojih tvornica smrti. Nije li Lenjin odmah po osvajanju vlasti 1917. godine sibirske gulage počeo koristiti za istrebljenje „klasnih neprijatelja“?

Na kraju, kakva je razlika između masovnog ubijanja ljudi u ime rase i onih koja se čine u ime klase? Nacisti su ubijali narode koje su smatrali “nižim rasama”, komunisti “klasne neprijatelje” – a i jedni i drugi su zagovarali teror i istrebljenje ideoloških neprijatelja.

U spomen na desetke milijuna žrtava zločinačkih totalitarističkih režima dužni smo podsjećati i opominjati: Da se ne zaboravi i uvijek ima na umu kako komunizam nije ništa manje zlo od nacizma ili fašizma, ili, kako je to svojedobno rekla Hannah Arendt: 

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist”.

Jugoslavija je tijekom razdoblja hladnog rata bila područje od posebnog interesa za Zapad pa je bila u neku ruku pošteđena toga da se o njezinom režimu piše i govori istinu. Ukupan broj žrtava za istočnu Europu (koji navodi Crna knjiga komunizma) od 1 milijun sasvim sigurno i pouzdano je netočan, odnosno, bitno umanjen i on niti približno ne odražava pravo stanje stvari. Danas je već potpuno očito da broj žrtava komunističke represije samo na području Jugoslavije u poratnom razdoblju iznosi 500-600 tisuća. Točnu bilancu nažalost još uvijek nije moguće napraviti, ponajprije zbog žestokih otpora i opstrukcije koji dolaze iz političkih krugova – sljedbenika i baštinika komunističke ideološke matrice.

Komu je to u Hrvatskoj interes skrivati istinu o Josipu Brozu, Milovanu Đilasu, Petru Stamboliću, Aleksandru Rankoviću, Jefti Šašiću, Jovanu Vukotiću, Simi Dubajiću, Jovi Kapičiću, o zloglasnim eskadronima smrti OZN-e i KNOJ-a? U ime koje ideologije, kakvog „nacionalnog interesa“ i koje i kakve „povijesne istine“ se to čini?

Slovenski istraživači danas više pišu i govore o stradanjima Hrvata nego mi u Hrvatskoj. Na dostojan pokop čekaju tisuće posmrtnih ostataka pohranjenih u sanducima na mjestu zločina – u jamama i rudarskim oknima. A još ih je više pod zemljom. I o tomu naša vlast šuti.

Može li se tek tako zanemariti masovna stratišta u Bleiburgu, Macelju, Kočevskom rogu, Gračanima, Teznom, Mariboru, na Križnom putu i drugdje? Tko sebi uzima za pravo negirati Jazovku i stotine drugih jama u koje su bacane polumrtve ili žive žrtve? Ako se sve može podvesti pod borbu protiv fašizma, znači li to da su deseci tisuća civila (žena, djece, staraca i nedužnih muškaraca) bili fašisti?

Može li se ičim opravdati monstruozni zločin u Hudoj jami (Barbarin rov) gdje su žrtve žive zazidane i prepuštene groznoj polaganoj agoniji i smrti? Pletenice djevojčica koje su pronađene na mjestu ovoga masovnog zločina bez premca , u svakomu tko ima ičega ljudskog u sebi moraju probuditi sućut – osim kod onih koji nisu ljudi i nemaju savjesti.

Mržnja je bila i ostala glavni pokretač komunističke revolucionarne prakse o čemu svjedoče i izjave nekih od najznačajnijih vojnih i političkih dužnosnika iz jugoslavenske komunističke nomenklature. U svemu pa i u tomu oni su vjerno slijedili Staljina – jednoga od najvećih zločinaca u povijesti ljudskog roda.

Zaslužuje li taj i takav režim osudu? Zaslužuje li hrvatski narod poslije svega kroz što je prolazio u posljednjih 75 godina istinu i javnu osudu komunističkog zla – ideologije koja je svojim krvavim tragovima obilježila ljudsku povijest kao ni jedna druga prije i poslije nje? 

Nacističko-sovjetska vojna parada, 22. rujna 1939., Brest Litovsk, Poljska: 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo