Damir Pešorda: GUSLE U MAGLI

Znam, nije u redu krasti čovjeku naslov, i to pokojnom! Ali što mogu kad vidim maglu i čujem gusle iz nje!? Baš gusle u magli, da mi je netko govorio ne bih vjerovao. Da je pokojni Predrag Lucić još malo poživio svjedočio bi tomu kako se njegova vizija obistinjuje i kako iz guste magle glas guslara slavi bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda. Guslari gotovo do jučer poznati po ekstenzivnoj epskoj obradi kletog Milorada kao crnog dušmanina i prijetvornog Andreja od Bruselja kao silnog zatornika hrvatske bogoljubno-čovjekoljubne katoličke uljudbe – danas složno deseterče: Drug je Andrej hrvatskoga roda/ al’ je majka srpskoga naroda… Negdašnji ljutotravistupničariismijavaju ”rigidne desničare”, hvale Andrejevo državništvo i Pupovčev novi patriotizam. Ako je po njima suditi, dočim se Hrvatska riješi smušenjaka Škore – nezaustavljivo će krenuti putem svekolikog napretka i blagostanja.

Guslari, imena da im ne spominjem, počašćeni mrvicama s gospodarova stola, u svojoj tvrdoj tikvi snuju lude planove, udaraju zamašne temelje budućih gradnji, a ne znaju ili se prave da ne znaju kako na prvom zavoju lete iz vlaka budućnosti. Kao što će, recimo, otpasti i general Tomo Medved, kao što su ranije otpali Vaso, Krstičević i drugi. Doduše, najbistriji među njima još je uoči izbora učinio taktički uzmak, dopustio da bude najuren s jednoga portala gdje je svojski upirao u naprednjačka kola te se, evo, već danas pretvorio u razumnog kritičara Plenković-Pupovčeva projekta velike obnove bratstva i jedinstva. Ali riječ je majstoru tog driblinga koji već desetljećima uspješno izvodi isti trik i koji zapravo ne spada u ovo društvo guslara u magli, nego je, barem u odnosu na njih, viša klasa. Ostali će se nakon što dobiju verbalne batine ponovo vratiti ljutotravomzanovijetanju.

No, ostavimo desnicu da vidimo što radi ljevica. Igor Mandić Večernjem listu dao intervju. Naslov je intervjua:”Htio sam se upisati u Partiju i napredovati, ali nisu me htjeli jer sam bio malograđanski sin.” Sad  mi je jasno zašto gotovo sve što je napisao sliči jednoj beskonačnoj molbi za prijam u Partiju. Mandić k’o Mandić, gotovo ništa od onoga što kaže ne drži vodu. Htjedoh napisati razornu analizu njegova intervjua, ali od toga me odvratio komentar jednoga čitatelja ispod teksta: ”Žao mi je ovog čovjeka, i u dubokoj starosti ostao je nemudar, tašt i prizeman.” Nema se tomu što dodati. Ni oduzeti.

Umro je profesor Josip Kregar, u našoj javnosti poznatiji kao povremeni političar i stručnjak za transparentnost, korupciju i te stvari. O kreditu štedionice Posmrtne pomoći ”Zlatica” ovom prigodom nećemo. Svi ga neumjereno hvale i za njim žale. Sućut obitelji izrazili su i predsjednik Milanović i premijer Plenković. Tjedan dana ranije kada je umro Milovan Šibl, nitko se iz vlasti nije udostojio brzojav sućuti poslati, a kamoli da bi koga na sprovod poslali, pa ni najneznatnijeg hadezeovca trećeredca. Da pokojni Tuđman ustane i pokuša obnoviti članstvo u HDZ-u, Jandroković i Božinović bi mu pokazali izlazna vrata. No, možda bolje sreće bude Ivić Pašalić koji se, kako čitam u medijima, po tko zna po koji put pokušava vratiti u HDZ-e.

I tako. U očekivanju europskih milijardi medeni mjesec između Milorada i Andreja još traje, unatoč koroni turistička se sezona zahuktala, domoljubi zašutjeli, patrioti raskokodakali, a guslari u magli veličaju junake pomirbe. Trenutak je to bremenit značenjima, no ne volim kvariti zabavu, remetiti idilu, pa ću dati riječ pjesniku koji u svojim stihovima nije uspio nadići granicu zajebancije, ali ju je u boljim trenutcima uspio dotaknuti, onog istog od kojega sam i naslov posudio: ”Razbistren u svojoj magli,/ Prosvijetljen u svojem mraku,/ Hrvat novoj zvijezdi nagli,/ S dvaest sedam njih u braku.” Rekoh već, Lucić nije neki pjesnik, ali ni trenutak nam nije neki. Kako ono bješe: Historija ima tendenciju da se ponavlja: prvi puta kao tragedija, drugi puta kao farsa…

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo