Srbi i kako – više! – s njima?

Zapravo – teško! Sve dok u Beogradu stoluju aktualni predsjednik i patrijarh. Ljudi bespovratno zagledani u (mračnu) prošlost, uvjereni kako se i porazi iz devedesetih, po staroj srpskoj navadi, mogu (re)promovirati u pobjede.

Jasno da nije moglo proći bez njega – patrijarha srpskog Irineja. Pravo je, zapravo, čudo što se nije oglasio još i prije obilježavanja 25. obljetnice Oluje, nego, evo, tek sada, ovotjednim intervjuom u Politici. I, dakako, nije iznevjerio očekivanja čitatelja toga beogradskog dnevnika. Bio je, dakle, to Irinej kakvog znamo. „Neka svatko čini svoje, neka slave oni ako misle da imaju što, ali molim i apeliram na hrvatsko državno i crkveno čelništvo, kao i političke i duhovne vođe našeg naroda, da čine sve što mogu da se iskorijeni mržnja i zavlada mir između dva naroda“, poručuje patrijarh, ne propustivši oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju hrvatskih snaga nazvati takozvanom.

Guslanje patrijarha Pavla

A, u biti, ovo je njegovo mirotvorstvo – takozvano. Irinej s, valjda, pozicije moralne vertikale prvog duhovnika jedne demokratske dokraja europeizirane države, dijeli ateste Hrvatskoj, otkrivajući u Zagrebu postojanje „prvih znakova da je moguća takva njihova politika“. Biva, ona koja iskorjenjuje mržnju. No kada inzistira na korijenima, patrijarh je na tankom ledu. Jer, njegov je prethodnik, patrijarh Pavle ranih devedesetih učinio sve da se mržnja raspiri i da se mir onda čeka godinama. O čemu najbolje svjedoči njegovo pismo lordu Peteru Caringtonu napisano potkraj 1991., na početku kojega eksplicitno kaže kako su Srbi u prošlosti bili prisiljeni živjeti zajedno s Hrvatima, a, evo, sada je to vrijeme prošlo. „Dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji“, nije imao dvojbi Pavle te udvarao u stare tambure, ili točnije – gusle:

„Po drugi put u ovome stoljeću srpski je narod suočen s genocidom i izgonom s teritorije na kojoj je stoljećima živio. Prvi se put to dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom, preko 700 000 Srba zaklano je i ubijeno. S ponovnim proglašenjem neovisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenoga predsjednika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodnom neprekinutom tisućugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.“ Tako je pisao Pavle, dometnuvši kako su mu sunarodnjaci „iste vere i krvi“ sučeljeni s kobnim izborom: ili će se, veli, oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni iseliti se iz te „nove Nezavisne Države Hrvatske“.

Patrijarhu je, ma koliko inzistirao na (toj) dvojbi, ova prva varijanta, ipak, bila bliža. Pa nije pobunjenim Srbima, balvan-revolucionarima oružje donio Božić Bata… A i vidio je Pavle kako po Beogradu cvijećem kite tenkove koji idu prema Hrvatskoj. Je li ih (i) blagosiljao? Vjerojatno…

Goebbels u mantiji

Referirajući se na 700 000 jasenovačkih žrtava i Tuđmanovo „izričito priznanje“ (pred)ratni se srpski patrijarh samo promovirao u Goebbelsa u mantiji, računajući kako će tisuću puta ponovljena laž postati istina. Upalilo je, misli, u slučaju Jasenovac, pa zašto onda i ne inzistirati na „novom Paveliću“ u Zagrebu… Ali, patrijarh snuje, a Bog određuje. Osam godina nakon rečenoga denuncijantskog uratka, Pavle je došao na noge poglavaru nove Hrvatske, a izvješćujući s njegova posjeta hrvatskoj metropoli i predsjedniku Tuđmanu, srpske novine su pisale: „Njegova svetost Srbima je preporučila da časno ispunjavaju svoje građanske dužnosti i postupaju savjesno po državnim zakonima Republike Hrvatske”.

Posuo se, dakle, patrijarh pepelom. Kasno, kazali bi Srbi, beše to… Ali, ipak, se dogodilo. Treba, međutim, podsjetiti tko je na mržnji inzistirao a tko ju je – u korijenu! – pokušavao spriječiti. U Petrinji, na blagdan Sv. Lovre 10. kolovoza ’91. kardinal Franjo Kuharić u svojoj je propovijedi, koju će ponoviti i pet dana poslije u svetištu Majke Božje Bistričke, kazao: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću niti dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću uzeti ni igle iz njegova! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede“!

A sve je to kardinal Kuharić ponovio i 24. kolovoza 1995. u oslobođenoj Hrvatskoj, u propovijedi u Hrastovici kod Petrinje, poručivši još i kako je čovjekoljublje i rodoljublje. „Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko“.

Nisu ove riječi, međutim, doprle do Irineja – ni tada niti poslije. U kolovozu 2015. prigodom obilježavanja 400. godišnjice manastira Krka, srpski je patrijarh gradirao zlo, kazavši kako su Hrvati i Srbi jedni drugima činili zlo, ali Hrvati – više. Štoviše, kazao je, kako su Srbe, svojim nedjelima, Hrvati natjerali da čine „sporadična zvjerstva“. No i danas je, baš u rečenome intervjuu Politici, bjelodano kako patrijarh vidi samo trun u tuđem oku. A balvan u svom, pa ni (svoju) balvan revoluciju – nikako! Neprestano i neobjektivno praveći paralelu između Srbije i Hrvatske, zalaže se, primjerice, da Srbi na Baniji, na Kordunu, u Lici dobiju struju, jer jedino tamo, veli, u cijeloj Europi postoje mnoga sela bez električne energije.

Ugasite mrak!

A onda kao svijetli primjer navodi (svoju) i (Vučićevu) Srbiju: „Mi se, ovdje u Srbiji, zalažemo i potičemo naše vlasti, da ispune sve razumne potrebe hrvatske manjine“. No položaj hrvatske manjine je – katastrofalan! Jer Irinej vjerojatno misli kako su njihova prava – nerazumna. A Hrvati u Srbiji traže da imaju ono što imaju Srbi u Hrvatskoj, a to je zajamčen mandat u parlamentu, što je, uostalom, definirano međudržavnim sporazumom Hrvatske i Srbije. Štoviše, Srbi imaju tri zagarantirana mandata u Saboru – kao, primjerice, i višestruko brojnija hrvatska dijaspora (s ili, svejedno, bez navodnika) – te i potpredsjednika Hrvatske vlade Borisa Miloševića, u Beogradu anatemiranog nakon što je sudjelovao na proslavi Oluje.

Kada to bude moguće u Srbiji, moći će se govoriti kako je netko tamo daleko konačno upalio svjetlo.

O današnjoj Hrvatskoj, uostalom, mnogo više od srpskih sela bez struje kojih se, eto, sjetio patrijarh, govori ono na što je u Kninu na Dan pobjede podsjetio hrvatski premijer Andrej Plenković, citirajući prvog hrvatskog predsjednika: „Pobjednik koji ne zna praštati, sije klice budućih zala i razdora. To hrvatski narod ne želi“. Dodavši i kako žali zbog svakog nespriječenog zločina prema Srbima.

A struja će doći u sela iz prošloga rata, inače, upamćena po glasovitim bradatim balvan-revolucionarima. I to puno prije negoli u Vučićevoj i Irinejevoj Srbiji netko ugasi – mrak!

Josip Vričko/Nedjelja.ba/ https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo