D. Dijanović: Novi referendum za promjenu izbornoga sustava zadnja je nada u promjene

 Degeneracije hrvatske političke strukture

O problemima koji opterećuju hrvatsku političku scenu te uzrokuju političke i društvene anomalije i patologije pisali smo mnogo puta na stranicama Hrvatskoga tjednika. O tome da je pravosuđe rak rana hrvatske države, više nitko ozbiljan ne dvoji. Da je javna uprava glomazna i neracionalna, suvišno je i govoriti. Klijentelizam je u Hrvatskoj postao dominantan način političkoga i poslovnoga djelovanja. Veze i vezice, netransparentnost, korupcija i kriminal uništavaju supstancu hrvatskoga društva i države i generiraju društvene nepravde koje ljude tjeraju u inozemstvo.

Višepartijski sustav

Svi ovi problemi pupčano su povezani s degeneracijama hrvatske političke strukture. Hrvatska, na žalost, početkom devedesetih nije dobila višestranački, nego višepartijski sustav. Gotovo sve stranke funkcioniraju kao male kopije nekadašnje Komunističke partije. Pri tom ne mislimo samo na transfer kadrova iz bivšega sustava nego i na naslijeđene mentalitetske obrasce. Stranke de facto funkcioniraju kao privatni feudi. Bilo kakve frakcije slabo se toleriraju. Veliki vođe u strankama predstavljaju polubožanstva, a stranački podanici opslužuju vodstvo dok god im ovo osigurava unosne sinekure. Demokratski deficiti očiti su u hrvatskome višepartijskom sustavu. Postoje li mogućnosti za transformaciju hrvatskoga političkog sustava koji sa svojim netransparentnostima i kronizmima generiraju brojne strukturne probleme?

‘Ako se želi promijeniti priroda određene demokracije, izborni je sustav vjerojatno najprikladniji i najučinkovitiji instrument da se to postigne’ – mišljenje je poznatoga nizozemskog profesora političkih znanosti i stručnjaka za izborne sustave Arenda Lijpharta. Za promjenu prirode hrvatske političke strukture potrebna je promjena izbornoga sustava. Danas važeći izborni sustav – razmjerni izborni sustav s deset izbornih jedinica (+ dijaspora + nacionalne manjine) od kojih svaka nosi 14 mandata – zasigurno ne predstavlja sredstvo demokratizacije, nego sredstvo manipulacije. Izborni sustav skrojen je prema preferencijama dviju najvećih stranaka – HDZ-a i SDP-a – što se ponajbolje očitovalo kad su svojedobno politički meštri ovih dviju stranaka 2014. i 2018. združenim snagama djelovali protiv inicijative Udruge U ime obitelji za promjenom izbornoga sustava. Iz pozicije velikih stranaka i njihovih interesa posve je razumljivo protivljenje promjeni izbornoga sustava. No za hrvatsku budućnost ta je promjena conditio sine qua non svekolikoga opstanka. Sadašnji izborni sustav omogućuje gaženje volje birača i najbezočnije političke trgovine. Klasičan primjer bilo je postupanje HNS-a nakon prošlih izbora. Mandate su dobili u koaliciji sa SDP-om, a kasnije su podupirali HDZ-ovu Vladu.

Manjinski zastupnici

Poseban je, pak, slučaj pitanje zastupnika manjina. Nije uopće sporno da manjinama treba dati glas u nacionalnome parlamentu. To može biti tako da budu članovi Senata (takvo rješenje podrazumijeva dvodomni parlament, gdje će u Senatu participirati predstavnici najrazličitijih ‘interesnih’ grupacija (tako će se bolje izraziti i regionalne specifičnosti), a u donjem će domu djelovati izabrani zastupnici) ili na način da budu članovi jednodomnog parlamenta, ali bez prava glasa pri sastavljanju Vlade i glasovanju o proračunu. U svim normalnim državama manjinski zastupnici zastupaju specifične manjinske interese i ne određuju tko će sastaviti vladu. Ako pripadnici neke nacionalne manjine žele mogućnost sudjelovanja u sastavljanju vlade, tada se moraju birati na općim listama. Sadašnji model kakav imamo u Hrvatskoj ne postoji niti u jednoj drugoj europskoj državi. I unatoč tomu, dežurni difamatori Hrvatsku prozivaju za fašizam iako baš niti u jednoj europskoj državi manjine nemaju takva prava koja omogućuju vrlo unosni etnobiznis.

Hrvatskoj je nasušno potrebna demokratizacija izbornoga sustava. Potrebno je uvesti veći broj preferencijskih glasova i ujednačiti vrijednosti glasa birača u izbornim jedinicama. Kako bi se hrvatsko iseljeništvo i dijaspora – kao drugo plućno krilo Hrvatske – bolje integrirali u hrvatske razvojne okvire, nužno je uvesti mogućnost glasovanja elektroničkim i dopisnim putem. Koji bi izborni sustav bio najbolji za Republiku Hrvatsku? O tomu se, dakako, dade raspravljati. U jednome ranijem osvrtu na ovu problematiku već sam iznio svoje mišljenje s kojim se netko može i ne mora složiti. Mišljenja sam kako bi cijela Hrvatska trebala biti jedna izborna jedinica. O čemu se radi? ‘O tome da se ukine dosadašnja podjela Republike Hrvatske na deset izbornih jedinica (koja pridonosi fragmentaciji države i stimulira centripetalne tendencije) i da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica (kao što je to već bio slučaj na izborima za Europski parlament) uz smanjenje tzv. prohibitivne klauzule (izborni prag) s 5 posto na 1 posto (koliko je prag u Nizozemskoj i Izraelu). Jedino takav model jedne izborne jedinice, odnosno čistoga razmjernog sustava s niskim izbornim pragom, osigurava podudarnost, tj. razmjernost između broja dobivenih glasova i ostvarenih mandata. Smanjenje izbornoga praga omogućit će i manjim strankama ulazak u Sabor, a u stanju medijskoga mraka i cenzure Sabor je faktički jedino mjesto koje novim strankama osigurava medijsku zastupljenost. Dosadašnji model koji je visokim izbornim pragom favorizirao velike stranke, a manjim strankama onemogućavao ulazak u realni politički život, duboko je nedemokratičan i nepravedan te otvoreno gazi po volji nemaloga broja birača čiji glasovi doslovce odlaze u vjetar. Formiranjem jedne izborne jedinice glas svakoga hrvatskog državljanina dobio bi istu vrijednost i istu težinu, što do sada nije bio slučaj’. (Direktno, 15. listopada 2017.). O visini izbornoga praga možemo raspravljati. Neki smatraju kako bi trebao iznositi 3 posto. Najsnažniji prigovor takvu rješenju odnosi se na dodatnu fragmentaciju stranačkoga sustava i otežano sastavljanje Vlade. No i danas imamo slično stanje gdje glasovi zastupnika s gotovo nikakvim legitimitetom odlučuju o sastavljanju vlade koja uživa vrlo tanku potporu u Saboru. Pravedna distribucija mandata, sukladno ostvarenome broju glasova, predstavljala bi iskorak u smislu političke i stranačke demokratizacije.

Treća sreća?

Do sada smo imali već dva pokušaja raspisivanja referenduma za promjenu izbornoga sustava. Oba su pokušaja bila neuspješna, a posljednji je bio miniran od strane prošle Vlade. Posao su tada odradili Lovre Kuščević i Josipa Rimac. Rimac je danas stanovnica Remetinca, a i protiv Kuščevića se vode procesi. Ove dvije političke persone možda su i najbolji ogledni primjerci deformiranoga političkog sustava. Nikakvo čudo što su baš oni odrađivali posao koji je išao kontra reforme izbornoga sustava. Možemo li očekivati fenomen ‘treće sreće’? Nema nikakve dvojbe da treba nastaviti s pritiscima u smislu reforme izbornoga sustava i demokratizacije ukupnoga političkog sustava. Referendum predstavlja najizravniji oblik participacije birača u političkim procesima. Političari se vole formalno pozivati na demokraciju, no ponekad im taj najizravniji oblik demokracije nije baš po volji. Naravno, nije im po volji onda kada se kosi s njihovim partikularnim interesima. Tada su spremni i na suspenziju demokracije kako bi osigurali i perpetuirali svoje interesne pozicije. Preduvjet za uspješnost nove inicijative koja bi išla za provedbom referenduma o izbornome zakonu dobra je i kvalitetna priprema i organizacija. Potrebno je u organizaciju referenduma uključiti što veći broj oporbenih stranaka. Potrebno je konzultirati što veći broj ustavnopravnih stručnjaka. I, što je najvažnije, potrebno je provesti široku raspravu o tomu u kojemu smjeru treba ići reforma izbornog sustava. Za demokratizaciju političkoga sustava potrebna je temeljita promjena izbornoga sustava, a ne tek partikularna rješenja. Otpori će biti veliki, no korak po korak potrebno je stvarati pritisak koji će s vremenom rezultirati nužnim promjenama.

Sadašnji politički sustav tjera ljude iz Hrvatske i za sobom ostavlja spaljenu zemlju. Od njega koristi imaju samo petrificirane političke strukture. Dugoročno i te će se strukture naći u problemu jer je fiskalna baza, koja financira političare i njihovu progenituru, sve manja. Zamjena stanovništva ne će im pomoći jer je cijena integracije migranata daleko veća, a migracije donose i velike sigurnosne probleme koji su pogubni po ekonomiju. Hrvatskoj su potrebne temeljite reforme pravosuđa, javne uprave i izbornoga sustava koje će eliminirati današnji sve nakaradniji klijentelistički model političkoga i društvenoga djelovanja. Potrebna nam je mala, jeftina i racionalna država koja će osiguravati uvjete za stimulativno poduzetničko okruženje i koja će ljude poticati da ostanu u Hrvatskoj. Hrvatska ima sve preduvjete da bude uređena i prosperitetna država, ali je ona, na žalost, posljednjih dvadesetak godina postala zarobljena država kojom se partikularne, često kriminalne skupine, koriste kao objektom hajdučije i parazitizma. Bez čišćenja Augijevih štala hrvatskoga političkog sustava – za što je prvi korak promjena izbornoga sustava – Hrvatska jednostavno ne može naprijed.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo