NAZOR: Mostar su srušile srpske snage, ne HVO, a generali Armije BiH skrivali su ubijanja hrvatskih civila, uključujući djecu

RAVNATELJ DOKUMENTACIJSKOG CENTRA BAKIRU IZETBEGOVIĆU

Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijsko-memorijalnog centra Domovinskog rata odgovorio je Bakiru Izetbegoviću, predsjedniku SDA koji je osudio odlikovanje postrojbi HVO-aod strane hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

Odgovor pročitajte u nastavku:

U Slobodnoj Dalmaciji, 10. kolovoza 2020. (str. 2), pod naslovom „Izetbegović: Rukovanje Milanovića s Jelićem unizilo je njega i RH“, objavljen je dio intervjua koji je „lider“ Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović dao Radio Sarajevu i u kojem je, između ostaloga, rekao:

„General Delić nije imao nikakvu konkretnu odgovornost za zločine za koje je osuđen, čak niti saznanje da su se oni dogodili u nepristupačnim bosanskim enklavama, za razliku od Zlatana Mije Jelića i ostalih odgovornih za UZP koji je, prema presudi Haškog tribunala, u pokušaju uspostavljanja hrvatskog entiteta u BiH, porušio Mostar i Hercegovinu, kroz koncentracijske logore proveo gotovo sve muškarce Bošnjake i etnički očistio teritorij pod kontrolom HVO-a.“

Na stranu činjenica da je general ARBiH Rasim Delić osuđen za ratne zločine, a da generalu Jeliću tek treba dokazati navode iz optužnice, pa tako i neku „konkretnu odgovornost“, zanemarimo i činjenicu da svaka sudska presuda ne mora nužno biti pravedna (povijest, pa i Haški sud to potvrđuju), odnosno da presuda da je netko ratni zločinac ne mora ujedno značiti da on to uistinu jest, kako je upravo za generala Delića spomenuo predsjednik RH Zoran Milanović, no ostaje pitanje zašto Izetbegović netočno navodi da general Delić „nije znao za zločine nad Hrvatima“ (ne samo za one za koje je osuđen), a da su general Zlatan Mijo Jelić i ostali odgovorni za UZP, porušili Mostar i Hercegovinu“. Time Bakir Izetbegović nastavlja obmanjivati javnost netočnim podacima, kao što je to, npr., svojedobno učinio i na HTV-u u emisiji „Nedjeljom u 2“, gostujući kod za taj razgovor slabo pripremljenog voditelja Aleksandra Stankovića.

Izvori potvrđuju da je general Delić znao za zločine, te da ih je pokušao zataškati, odnosno krivotvoriti činjenice o počinjenim zločinima. Tako je, primjerice, u “Informaciji Ministarstvu inostranih poslova”, 23. listopada 1993., “komandant Štaba Vrhovne komande OS R BiH” general Rasim Delić o pokolju 30-ak Hrvata civila (među ubijenima je i jedno četverogodišnje dijete) u Grabovici kod Mostara 8./9. rujna 1993. zapisao: “Prema raspoloživim podacima iz ovog sela je pružen oružani otpor, a borbe su se vodile tokom cijele noći. Narednog dana došli smo do saznanja da je tom prilikom stradalo 11 civila hrvatske nacionalnosti, a 18 je organizovano, u cilju njihove zaštite, evakuirano za Jablanicu.

Zbog veće koncentracije jedinica u tom oružanom sukobu, nemamo preciznijih podataka o načinu stradanja lica.” Za pokolj u Uzdolu 14. rujna 1993., u kojem je ubijeno 29 civila (od toga troje djece) i 12 pripadnika HVO-a napisao je da su uz “bojovnike HVO-a stradali i civili sa naoružanjem koje su bojovnici uključili u sukob” te da je “toliki broj poginulih bio uslovljen i dejstvom artiljerije HVO-a”. U drugom izvješću muslimanskih snaga o napadu na Uzdol navedeno je da su “bojovnici HVO-a ispred sebe isturili žene s naoružanjem”, pa da su tako stradale… (“Izvještaj komande SB-a ‘Prozor’”, 20. 9. 1993.).

No, istina je drugačija: u selu Grabovica, koje je bilo pod kontrolom Armije RBiH i udaljeno od crte bojišta, nije bilo nikakvoga sukoba; branitelji Uzdola nisu tjerali civile i žene u sukob s napadačima iz Armije RBiH, mnoge od civila, uključujući i djecu, pripadnici Armije BiH ubili su iz blizine, a artiljerija HVO-a tukla je samo školu na kraju sela, iz koje su branitelji HVO-a pružali otpor, opkoljeni pripadnicima Armije RBiH. S obzirom na navedeno treba pogledati i izvješće generala Rasima Delića o zločinu nad Hrvatima na području sela Maljine/Bikoši, koje su pripadnici pripadnici ARBiH zarobili i strijeljali.

Takva neuvjerljiva i sramotna opravdanja za počinjene zločine nad Hrvatima u izvješćima generala Rasima Delića i drugih zapovjednika Armije RBiH, koja pokazuju razinu propagande dijela bošnjačko-muslimanskoga političkoga i vojnoga vodstva u BiH, demantira i pismo Sefera Halilovića, također ratnog čelnika („načelnika Štaba“) ARBiH, Aliji Izetbegoviću o operaciji „Neretva 93“, napisano u Sarajevu 1. svibnja 1995. godine.

U pismu je, između ostaloga, navedeno da je general Delić znao za zločine nad Hrvatima, primjerice, u Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Trusini …, te da je neke od odgovornih za zločine štitio, a neke čak i promaknuo, umjesto smjenio (cjelovit sadržaj pisma i drugih ovdje navedenih izvora objavljen je u knjizi: Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991.-1995. (pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine), Zagreb-Mostar, 2020.
I na kraju, upravo je spomenuti general Rasim Delić, kao vojni čelnik ARBiH, u veljači 1994. precizno sažeo suštinu rata ARBiH protiv HVO-a, tvrdnjom da je “HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”.

Naravno, „eliminisanje HVO-a“ značilo je i etničko čišćenje Hrvata s navedenih područja. Ta njegova samohvala, kako je primijetio kolega Davor Marijan, „ogoljuje do srži pobude i svrhu rata koji je ARBiH povela protiv HVO-a. Ona je ratovala za teritorij koji je najvećim dijelom i etnički očistila.“

Druga navedena Izetbegovićeva tvrdnja da su Hrvati porušili Mostar, u skladu je s nametnutom percepcijom da su Hrvati izazvali i započeli sukobe s Armijom RBiH, koju je bošnjačko-muslimanska strana uspjela nametnuti u medijima. Posebno se Hrvatima želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., pa tako i za razaranje Mostara, iako je činjenica da su Mostar znatno razorile JNA i srpske snage u proljeće i ljeto 1992. godine. O tome svjedoče fotografije iz1992. i knjiga Mostar ’92 – urbicid, grupe autora hrvatske i bošnjačko-muslimanske narodnosti, objavljena prije muslimansko-hrvatskog sukoba, u čijem je uvodu istaknuto: „Grad od 130.000 stanovnika, s prepoznatljivom arhitekturom (…) u ratu od travnja do lipnja (1992.) razoren je do neprepoznatljivosti i onima koji su to vrijeme proveli u podrumima. Urbicid – značenje kojega se može svesti na potpuno uništenje Mostara, ostavio je pustinju od materijala iz kojih je bio građen …“ (Mostar ’92 – urbicid, Mostar, 1992., str. 7).

U spomenutoj knjizi detaljno je opisano što su JNA i srpske snage tada razorile: “(…) Izvršen je urbicid nad Mostarom. (…) U kratkom vremenu granatiranjem s brda nestaju cijela naselja, ulice, gore domovi, ljudi bježe pred smrću. Ruše se svi mostovi izuzev Starog mosta. Od 14 džamija samo su dvije neoštećene. Gore crkve u Potocima i Franjevačka u Mostaru, gori Biskupski dvor, gori Samostan časnih sestara, mostarska katedrala se granatira. Dom kulture, muzej, arhiv i knjižnica su oštećeni. Uništen je cijeli niz mostarskih hotela, škola, studentskih domova i fakulteta. Gori gradska ljepotica hotel „Neretva“. Gore gradske kuće: banja, sud, općina, katastar. Upravne zgrade mnogih poduzeća više ne postoje, stotinu zapaljenih i uništenih poslovnih prostora zjape. Uništeni su ili znatno oštećeni pošta, sve glavne trafo-stanice, izvorište Studenac, mnogi primarni i sekundarni dijelovi gradske infrastrukturne mreže. (…) Rušenjem mostarskih mostova prekinute su sve infrastrukturne veze s gradom na lijevoj obali. (…) Pokušali su ubiti dio grada. (…) Kompletna naselja stare urbane strukture grada, mahale Carina, Luka, Donja mahala, Karađozbegova mahala (današnja Fejićeva ulica) sa lijeve obale Neretve, te naselja Podhum, Zahum, Balinovac, Cernica, teško i brutalno su razorena. Također novije urbane strukture individualnog stanovanja, naselja Cim, Ilići, Jasenica, Zalik, Bijelo Polje, Buna, Hodbina su pretrpjela isto tako velika razaranja i oštećenja. Prema okvirnim procjenama, od ukupno 17.500 objekata individualnog stanovanja, uništeno je ili oštećeno oko 6500” (Mostar ‘92 – urbicid, Borislav Puljić, Almas Bavčić, Jasmina Ćehajić, Meliha Terzić, Zagreb, 1992., str. 10-13).

Da je Mostar znatno razrušen u napadima JNA svjedoči i priopćenje dr. Ismeta Hadžiosmanovića, jednog od muslimanskih članova Kriznog štaba općine Mostar, u kojem javno objašnjava odluku toga štaba od 29. travnja 1992., prema kojoj je HVO, u najtežim trenucima za obranu Mostara, uz suglasnost muslimanskih predstavnika u Kriznom štabu, preuzeo obranu grada, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar (najvećim dijelom upravo su postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar – operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“). U priopćenju je istaknuto „da napadač čini sve da uništi ovaj grad, da uništi naše zajedništvo, da učini od grada avetinjski grad“ i da je Mostar „dnevno izložen velikim razaranjima, posebno artiljerijskim“.

Dakako, Mostar je granatiran i tijekom sukoba između Armije RBiH i HVO-a. O intenzitetu granatiranja s položaja HVO-a svjedoče izvješća snaga UNPROFOR-a od svibnja do kraja prosinca 1993., pa se lako može provjeriti koliko je topništvo HVO-a sudjelovalo u razaranju grada. Pritom se ne smije zanemariti ni činjenica da je Vojska Republike Srpske za račun ARBiH u sukobu protiv HVO-a nastavila razarati Mostar. Tako je, jedan od zapovjednika u 4. korpusu ARBiH, Esad Šejtanić, zapisao: „Srpska strana je pristala da 1 haubicu 122 mm sa kompletnom posadom i 200 projektila za istu rasporedi na naše položaje u rejonu planine Rošci, odakle je u toku izvođenja borbenih dejstava pružala artiljerijsku podršku shodno naređenju komandanta 4. korpusa. (…) Borbena dejstva su otpočela u ranim jutarnjim satima 20. septembra 1993. i krenula su planiranom dinamikom (…) Jedinice u gradskoj jezgri imale su početne uspjehe na pravcu prema naselju Balinovac, a uz strahovitu srpsku artiljerijsku podršku uspjeh je bio izgledan. (…)“ (Esad Šejtanić, Hercegovci na ognjenim vratima Bosne, Sarajevo, juna 2005., 181-183).

Na kraju, sukladno navedenom naslovu članka iz Slobodne Dalmacije, ostaje pitanje zašto opetovanim ponavljanjem neistina o događajima u ratu u BiH lider SDA „unizuje“ svoj ugled i odnose s Hrvatima, koji su u ratu 1990-ih branili i osobađali RBiH od velikosrpske agresije i bez kojih ona ne bi opstala u današnjim granicama. Činjenica je da dvostruka mjerila i krivotvorenje povijesti nisu temelj za trajni mir i zajednički život sva tri konstitutivna naroda u BiH.

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo