Kako su Vlasi u Hrvatskoj postali Srbi ili pretvoreni u Srbe?

Srbijanski televizijski voditelj i novinar Milomir Marić izjavio je nedavno u televizijskoj emisiji Ćirilica kako Hrvati nemaju više Srba u Hrvatskoj da ih mrze, pa su došli na red Srbi u Beogradu. Na ovakvu izjavu moglo bi se odgovoriti na razne načine, među ostalim i ovako – nema Srba u Hrvatskoj, ali imaju potpredsjednika hrvatske Vlade, više dužnosnika po ministarstvima i tri zastupnika u Hrvatskome saboru. Mogli bismo uzvratiti pitanjem – što je s Hrvatima u Srbiji, napose Vojvodini, koliko oni imaju dužnosnika, zastupnika u srbijanskome parlamentu itd. Ali ne ćemo tim smjerom. Pokušat ćemo odgovoriti na pitanje tko su Srbi u Hrvatskoj tragom disertacije Andreja Čebotareva Vlasi Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeću (njegov nas mentor uvjerava kako ne postoji kao suvisao tekst, što je na kraju njezinim pronalaskom opovrgnuto) kojoj je u svrhu javne objave prof. em. Mirko Valentić napisao predgovor i pogovor. S poznatim hrvatskim povjesničarom, jednim od najboljih poznavatelja problematike Vojne krajine, razgovarali smo o pitanju starohrvatskih, starosrpskih i starobalkanskih Vlaha, posljedično Srba u Hrvatskoj.

Profesore Valentić kada dolaze starobalkanski Vlasi u Hrvatsku?

Nakon pada Beograda pod tursku vlast (1521.) prve vlaško-akindžijske bujice stižu u Hrvatsku preko velikih kraških polja Hercegovačkoga sandžaka do Livna, a odatle livanjskim, glamočkim te kroz Grahovo polje, slijedi spuštanje starobalkanskih Vlaha s Turcima preko Grahova, Strmice, zatim od nedavno legendarnom rijekom Butižnicom na kninsku ploču. Ovdje zauzeše srednjovjekovnu hrvatsku prijestolnicu Knin, 1522. godine. Od Knina razlijevaju se dalje u dva osnovna smjera. Jedan prema Zadru, odnosno Obrovcu i Ravnim kotarima, dok je drugi smjer vodio turske osvajače kroz poznata Lička vrata u planinsko područje Ličkoga polja, na sjevernoj padini Velebita. Samo nekoliko godina kasnije padaju Krbava (1527.) i Lika (1528).

Kakvu su crkvenu organizaciju imali Vlasi prije nego što su ušli na hrvatski kraljevski prostor?

Gledano iz perspektive povijesti starobalkanskih Vlaha i njihova udjela u povijesti Bizantinskoga i Osmanskoga Carstva, potrebno je istaknuti i postojanje zasebne crkvene organizacije Vlaha na Balkanu u okviru novoosnovane zasebne Vlaške episkopije u Vranju za sve Vlahe na Balkanu, a pod jurisdikcijom Bugarske arhiepiskopije u Ohridu. Znatno kasnije, tragom naraslih crkvenih i pastoralnih potreba, osnovane su još dvije nove eparhije za vlaški starobalkanski narod. Jedna u Lerini, koja je pokrivala potrebe Vlaha u Grčkoj, i druga u Prilepu, za potrebe starovlaškoga naroda u Makedoniji.

Kakav je bio odnos srpskih vladara prema Vlasima?

Veliki broj srpskih vladarskih povelja također svjedoče o Vlasima kao potpuno različitom etničkom elementu u okvirima zajedničke srpske države. Među značajnima, a istovremeno i zasebnim vlaškim etničkim grupacijama, spominju se još i Vlasi u Starome Vlahu, kraj između Drine i Lima, ili pak na Vlahiji u Bosni. Među drugim značajnim Vlasima Balkana spominju se i Balše, vladari Zete u drugoj polovici XIV. stoljeća.

Jesmo li u Hrvatskoj imali Vlahe?

U Hrvatskoj su Vlasi tijekom 14. st. poznati i pod imenom Morlaci i Čići, koje susrećemo u Istri. Dio Vlaha, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ovisio je o kralju zbog čega se zovu ‘kraljevski Vlasi’. Hrvatski povjesničar Ivan Lučić (Lucius) u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri seks, objavljenoj u Amsterdamu 1666., na više mjesta govori o starohrvatskim Vlasima. Oni se u Dalmaciji pojavljuju pod imenom Morlaci kao stari naziv za stanovnike dalmatinskoga zaleđa i dijela jadranske obale. Tu je zapravo riječ o složenici od Maur (crn) i (V)lah, ili u pučkoj komunikaciji: crnogunjci. Tako ih je zvao i znatno kasnije, u drugoj polovici 18. stoljeća, opat Alberto Fortis (Padova, 1741.- Bologna, 1803) te drugi pisci starije povijesti.

Gdje su u svemu tomu Hrvati?

U procesu, pak, velikih selidba naroda, koji pristižu najvećim dijelom s istoka, a među kojima važan udio imaju Slaveni – zajedno s Hrvatima – mijenja se još jednom, ponovo iz temelja, stara etnička slika velikoga Rimskog Carstva, koje je tijekom nekoliko stoljeća pokrivalo gotovo sve zemlje današnje Europe. Novi slavenski narodi, na ruševinama Zapadnoga Rimskog Carstva i u granicama Istočnoga Carstva (Bizanta), oblikuju nove države i podižu nove etničke limese, koji su sačuvani manje-više sve do danas.

U okvirima jednoga i drugoga carstva – rimskoga i bizantinskoga – ponavljaju se stari procesi „romanizacije“, koju je na našim prostorima inicirao Rim, vojnim pohodom Oktavijana protiv Ilira, 35. godine prije Krista. Taj će proces sada, u vrijeme novih selidaba naroda tijekom VII. stoljeća, u potpuno izmijenjenim prilikama i s potpuno drugim ciljevima, započeti provoditi doseljeni Hrvati nad preživjelim narodima razorenoga Rimskoga Imperija, tj. nad starim narodom Ilira, baš kao Srbi, Bugari i Rumunji na Balkanu nad ostatcima tamošnjih Ilira, tj. balkanskih Vlaha.

Ako dobro pratim, zatečene Ilire, odnosno starohrvatske Vlahe, kroatiziraju…

Doseljeni Hrvati tijekom VII. i VIII. stoljeće postaju zaseban politički i vojnički narod. Započinju, poput Rimljana nekada, s veoma složenim procesom kristijanizacije i kroatizacije zatečenoga romaniziranog rimskoga naroda koji se sklonio ili u visoke planine Dinarida ili u gradove Dalmacije. Rezultat je nove integracije, tj. etničkih prožimanja, mahom na planinskim arealima, gdje se sklonio veći dio romaniziranoga naroda, dok je druga zona u koju se sklanjao zatečeni romanizirani narod bio antički grad na istočnoj jadranskoj obali. Novu integracijsku pojavu – u nas i na Balkanu – moguće pratiti preko prirodne i spontane komunikacije između doseljenih Hrvata i doseljenih Srba, kao novih gospodara zatečenih romaniziranih naroda propaloga Rimskog Imperija.

Odakle dolazi ime Vlah?

Hrvati i Srbi, nazivali su zatečene romanizirane narode – poput Germana – zajedničkim imenom “Vlah” ili “Vlasi”.

Među Hrvatima i Germanima postojao je zajednički običaj da se svaki nepoznati narod nazove jednom riječju: „Valah“, ili za većinu njih „Vlasi“. Tim su se običajem koristili i Hrvati i Srbi, prema njima nepoznatom rimskom narodu. Nazvali su ih jednostavno – „Vlasi“. Tako su na jednoj i drugoj strani, u novome integracijskom procesu pod vrhovništvom Hrvata i Srba, Bugara i Rumunja nastali na Balkanu i izvan njega starohrvatski Vlasi, a na drugoj strani starosrpski Vlasi.

Koja je razlika između tih dviju etničkih skupina?

Razlike između jednih i drugih Vlaha izgrađene su kristijanizacijom dviju odvojenih Crkava – Katoličke i Pravoslavne. Vlasi u Hrvatskome Kraljevstvu ne uspijevaju izgraditi svoje zasebne crkvene institucije, još manje su uspjeli utemeljiti svoje vlaške biskupije. Kao starohrvatski Vlasi bili su okupljeni, zajedno s Hrvatima, u jedinstvenoj katoličkoj crkvi.

Na kojem su prostoru živjeli starohrvatski Vlasi?

Duž cijeloga velebitskog grebena, zatim od Zrmanje do Promine i Svilaje, između Dinare i Mosora te između Biokova i Imotskoga, zatim preko Neretve te prema zemljama današnje Crne Gore.

Kakva je bila percepcija o Vlasima?

Višestoljetni prijezir i poruga, zatim potpuno ignoriranje vlaških vrjednota i njihova planinskog sužanjstva, započinje već dolaskom na europski jugoistok novih naroda (Avara i Slavena), na razmeđi IV. i V. stoljeća. Time je autohtonim balkanskim Vlasima – starim Ilirima – prvi put nametnuta višestoljetna planinska izolacija, s dugim vremenskim lukom koji će „mačem“ presjeći tek turski osvajač, gotovo osam stoljeća kasnije, dajući starobalkanskim Vlasima nove slobode u okvirima njihovih balkansko-vlaških katuna, tj. planinskih nastamba.

No vratimo se Vlasima koji su došli u Hrvatsku s „turskim kopitom“, u sastavu turskih osvajača.

U unutrašnjem ustroju turske vojske, a u trenutku kada u njezin sastav ulaze Vlasi, razvidno je da Vlasi služe kao akindžije i martolozi. Ovaj red turske vojske definiran je kao „jurišna konjica“ koja ima zadatak brzoga upada u neprijateljsku zonu kako bi kod neprijatelja postigao potpunu zbunjenost i kaos.

Druga zadaća akindžija bila je špijunska djelatnost. Prema turskoj strategiji ratovanja, prvi su u napad kretali vlaške akindžije, ali ne kao udarna vojska nego kao vojska koja ima za cilj da svojom vikom i usklicima kao što je najčešće bio usklik: ‘Alahu ekber’, zatim ubijanjima svega što se pred njima nađe, zastraši neprijateljsku vojsku. Tek iza ovako osmišljenoga vojnog scenarija nastupa regularna sultanova vojska. Vlasi na kraju čine i najopasniji dio turske vojske s poluvojnom organizacijom. U povijesti turskih ratova poznati su kao ‘Vlasi martolozi’. Njihov je prvorazredni zadatak hvatanje, vezanje i odvođenje zarobljenika na velika sajmišta roblja.

Kada dolazi do masovnijega naseljavanja starobalkanskih Vlaha na prostor Hrvatske?

Masovni prijelaz Vlaha u zapadni dio Slavonske krajine traje od 1597. do 1606. godine, tj. u vrijeme Dugoga tursko-austrijskog rata 1594.-1606. Naseljavaju se na pustu zemlju oko manjih krajiških utvrda. Nazočnost novoga i naoružanoga stanovništva, djelovala je ohrabrujuće na austrijsku plaćeničku vojsku u manjim krajiškim utvrdama i velikim utvrdama poput Koprivničke, Križevačke i Ivanićke. Nema dvojba da su novodoseljeni i naoružani Vlasi djelovali ohrabrujuće na rijetko preživjelo starosjedilačko stanovništvo. Oživjeli predjeli Krajine na zapadu Slavonije, s plaćenom carskom vojskom u graničnim utvrdama, zastrašili su isturene turske straže. Zato se one povlače s onu stranu rijeke Ilove i prije sklopljenoga mira 1606. godine. Drugim riječima, dolazak Vlaha djelovao je već na početku 17. st. vrlo povoljno na položaj Krajine.

Međutim, vlaške selidbe, koje se nastavljaju i poslije 1606. godine, uzdrmat će unutarnje odnose u Krajini, i ne će se smiriti sve do prvoga temeljnog zakona za sve krajine (stare i nove), donesenoga 1754. godine, kada su ukinuti svi „statuti“ i različita prava krajišnika u pojedinim dijelovima Hrvatske i Slavonske krajine. Sva zaštitna pisma i svi pojedini “Statuti Valachorum” austrijskih nadvojvoda i kraljeva bila su zapravo „čekovi“ bez pokrića.

Kako su ‘nestali’ doseljeni Vlasi u Hrvatsku, koji očito nisu pripadali srpskome korpusu?

U zatiranju arhivskih dokaza prema kojima je bilo razvidno da doseljeni Vlasi u Hrvatskoj ne pripadaju srpskome korpusu, najdalje je otišao srpski povjesničar Aleksa Ivić u svojoj knjizi Seoba Srba u Hrvatsku i Slavoniju, tiskanoj 1909. godine. Radeći na arhivskoj građi bečkih arhiva o velikim etničkim mijenama stanovništva u Hrvatskoj, u vrijeme ratova s Turcima i naseljavanju Vlaha u Hrvatsku, Ivić je izvršio najveća krivotvorenja u našoj povijesti: u svakome arhivskom dokumentu gdje je pisalo ime Vlah, ovaj je srpski povjesničar u prijepisu toga dokumenta, spremajući se na objavljivanje tih dokumenata, precrtavao vlaško ime i dopisivao srpsko! Svoju zbirku dokumenata, na ovaj način priređenu, objavio je pod već spomenutim naslovom Seobe Srba u Hrvatsku i Slavoniju. O Vlasima ni riječi! Njegova zbirka dokumenata iz bečkih arhiva služila je velikosrpskim ciljevima kao ‘arhivski dokazi’ kako u Hrvatsku, tijekom turskih ratova XVI. i XVII. stoljeća, ne doseljavaju Vlasi nego Srbi!

Napravio bih malu digresiju – što se događa s Vlasima u BiH?

Istražujući 90-ih godina etnogenezu bosanskih i hrvatskih Srba te pitanje srpske nacionalne ideologije, naišao sam na rad Milana Vasića, poznatoga bosanskog turkologa. U sarajevskome povijesnom časopisu Prilozima za historiju, M. Vasić je još 1980. godine došao do sljedećega zaključka: cijela Bosanska krajina te zapadna i sjeverna Bosna bila je do 1528. (pad Jajca i Banje Luke pod tursku vlast) isključivo katolička, naseljena Hrvatima i katolicima. Tek tada – zaključuje M. Vasić – ulaze i u ovaj dio Bosne, zahvaljujući, dakako, Turcima, Vlasi, narod pravoslavne vjere. S doseljenim Vlasima, i islamizacijom na drugoj strani, potpuno je izmijenjen predturski etnički, religijski i kulturni reljef Bosne.

Do kada se u Hrvatskoj zadržalo etničko ime – Vlasi?

Sa svojim etničkim imenom ‘Vlah’ doživjet će čak konac XIX. stoljeća, da bi tek tada, ponajviše zbog snažnoga utjecaja Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, prihvatili politički nametnuto srpsko ime i postali Srbi, zaboravljajući svoje stoljetno planinsko sužanjstvo u Srbiji, poruge i mržnju s kojom su ih stoljećima dočekivali Srbi, u okvirima svoje države, dakako prije poraza od Turaka i gubitka bilo kakve samostalnosti srednjovjekovne srpske države.

Na kraju recite kako ocjenjujete doktorski rad Andreja Čebotareva?

Velika je istraživačka zasluga A. Čebotareva što je konačno svojom disertacijom ‘izvukao’ zapostavljene Vlahe iz povijesnoga zaborava. Na toj crti njegova je zasluga nemjerljiva. Posebna je vrijednost Disertacije u autorovu pregledu teorija o etnogenezi Vlaha. Čebotarev je veoma složenom fenomenu etnogeneze, posebice kada je riječ o Vlasima, pristupio kombinacijom kronologije s paralelnim pregledom teorija o etnogenezi. Ako pažljivije razmotrimo njegovu strukturu etnogeneze Vlaha, s kojom se uhvatio u koštac, postaje razvidno kako je svojim lingvističkim obrazovanjem mogao dati poseban prinos lingvističkoj sastavnici povijesti Vlaha u nas. Govoreći o etnogenezi Vlaha, potpuno je opravdano zaključio kako bi samo njihova etnogeneza zahtijevala posebnu disertaciju. Ova kao i neke druge autorove spoznaje koje nam je ostavio zapisane, stvorile su kod mene pretpostavku da se doista bavio mišlju zatražiti od Fakulteta promjenu naslova svoje disertacije u kojoj bi etnogeneza Vlaha dobila središnje istraživačko mjesto. Kao odvažan istraživač, bio je ipak protivnik mistifikacije etnogeneze Vlaha. Međutim, daleko teži problem bio je odnos dijela srpskih povjesničara prema činjenici da su im Vlasi bili predci ili bar jedna od bitnih komponenti u njihovoj etnogenezi.

Marko Curać/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo