Dr. Josip STJEPANDIĆ, predsjednik HAZUDD-a: OVO JE ISTINA

Dr. Josip STJEPANDIĆ, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD) uz čije posredovanje je novinar njemačkoga FAZ-a napravio intervju s glazbenikom Markom Perkovićem Thompsonom

“Martens je prekršio dogovor i objavio prljavi, nečasni i nezakoniti pamflet protiv M. P. Thompsona, a onda kukavički mene optužio za to”

Pod 0) U Martensa kao da je u posljednji trenutak ušao neki skojevski vrag i preokrenuo tijek njegovih misli za 180 stupnjeva.  Na moje zaprepaštenje, odgovorio mi je da su za sve krivi „moji“ Hrvati. Takvih nema, očigledno misli na pripadnike Skojevske internacionale ili Titojugenda, s kojima je u kontaktu,  koji su Hrvati samo onda kad treba zauzeti neko radno mjesto u hrvatskoj kvoti, a inače su militantni Jugoslaveni ili velikosrbi

….

Pod 1)  Martens je nakon intervjua u Čavoglavama oduševljeno rekao: „Nadam se da će nakon ovoga intervjua vaša percepcija u Njemačkoj biti mnogo bolja!“ To je ponovio nakon mjesec dana u jednome zagrebačkom društvu.  Sa zadovoljstvom je prihvatio i Thompsonov poziv da sa suprugom bude gost njegova koncerta. Naglo je promijenio stav i sugerirao da mu koncerte u Njemačkoj treba zabraniti

…..

pod 2) Martens se nije držao dogovora: prvo je objavio autorski tekst s prepričanim intervjuom bez najjačih Thompsonovih izjava kako bi izveo zaključak da Thompson u Njemačkoj zapravo nije poželjan. Tako je ispalo da sam izručio Thompsona na nož neprijatelju, ali u konačnici nije tako i ne će biti

…..

Pod 3) Intervju je od 26. veljače, kad ga je Marko dobio nakon dugoga čekanja i autorizirao,  do 11. srpnja čekao je da se Martens pokrene. Izlaženje je bilo predviđeno za prvi tjedan ožujka, ali se on nije pomicao. Slučaj s Manuelom Neuerom očigledno je ubrzao neke stvari

….

pod 4) Martens se služi ne samo nečasnim nego i nezakonitim radnjama. Za svoje članke u FAZ-u kao i članak u Jutarnjem listu koristio se mojim intelektualnim vlasništvom – prijevodom intervjua i fotografije – za što nije imao dopuštenje. Ponaša se kao da mu je punac bio oficir u vojsci propale države. Tako će uskoro – i FAZ i Jutarnji list, dobiti poštu od mojih odvjetnika

….

pod 5) Dana 27. 8. 2019.  molio me da provjerim ima li kakav službeni trag o “Ordenu Krune kralja Zvonimira” (3. Klasse), koji je dobio njegov djed kao oficir Wehrmachta. Martensov punac mu je bio oficir jugoslavenske vojske

………

    Ima rijetkih dana, možda jednom u pet godina, kada netko s kim imam posla kao racionalnom osobom nenadano počne pokazivati neko posve drugo lice, počne se ponašati posve iracionalno, protiv temeljnih pravila pristojnosti, tjera neku svoju pravdu, hoće zaratiti s mnogima, ne da se dozvati niti razmisliti o šteti koju čini sebi i drugima.

Onaj tko se nađe usred takvoga incidenta te ne može pobjeći, ima dvije mogućnosti: ili sjesti pa se isplakati, ili se izgredniku nasmijati u lice.

Kako život teče, a ja sam duboko u 60. rundi, već sam se dobro uvježbao u ovoj drugoj inačici.

   U trenutku dok ovo pišem (subota), prošao je točno jedan tjedan otkako se ne samo prema meni nego i prema jednoj meni vrlo dragoj osobi Michael Martens, dopisnik najuglednijih njemačkih novina Frankfurt Allgemeine Zeitung (FAZ), ponaša kao da je skojevski vrag ušao u njega.

  Da je o Marku Perkoviću Thompsonu objavio klevetnički pamflet u kraćoj (tiskano izdanje, nedjelja, 19.7.) i duljoj inačici (mrežno izdanje, ponedjeljak, 20.7.), samo je jedna strana medalje, toliko ružna, da bi se morao skriti u mišju rupu. Nakon silnih prosvjeda, koji su doprli i do njega, a u kojima sam imao poneki sitniji udjel, gospodin Martens potom je nasrnuo na mene.

Tako da mu se moram javno nasmijati u lice. Grohotom!

Te ga javno upitati: „Dragi gospodine Martens, što je to ušlo u Vas da Vas je tako razgoropadilo?“

    Michael Martens moju je reakciju na svoj sramotni članak mogao predvidjeti. Takvoga me upoznao prije točno dvije godine te postupno počeo cijeniti. Već u prvome okršaju po mailu naučio je da mi ne može parirati jer se prepiremo o njegovu tekstu, a ja sam autor, urednik, recenzent mnogo zahtjevnijih tekstova nego što je on ikad čitao. Žao mi je da je tu lekciju nekako zaboravio ili potisnuo tako da će je morati ponoviti.

 Ja, pak, njegovu žestoku reakciju na naš prosvjed zbog klevetničkoga članka nisam mogao predvidjeti, a i da jesam, ona je potpuno neutemeljena te šteti svima, a ponajviše Martensu samome.

 Kako je krenula moja komunikacija s Martensom

    Prije dvije godine Hrvati širom svijeta slavili su svoje svjetske nogometne viceprvake. Iako sam tog ponedjeljka bio na poslu, moje srce bilo je medu mnoštvom u Zagrebu te sam slavio. Ondje je bio i gospodin Martens te je poput mnogih kolega sutradan objavio ružnu priču koju im je netko gadno podmetnuo: Zašto Vatreni slave s „bardom mržnje“? Povrh toga, referendumske inicijative za promjenu izbornoga zakona nazvao je – rasističkima.

 Na uglavnom negativne komentare u njemačkim novinama, koje su dijelom bili pisali i novinari srpskoga podrijetla, reagiralo je mnogo Hrvata, pa i ja.

   FAZ je previše ugledan da bi se utopio u nekakvu masu prosjeka. Upravo u jednoj takvoj situaciji, kad smrad hajke nezaustavljivo izbija iz zraka, očekivao sam da profesionalni novinar priupita i drugu stranu. Po temeljnim pravilima struke.

To sam Martensu u poduljem mailu podastro, na što mi je on odgovorio bezobraznim protupitanjem poznajem li pjesmu „Jasenovac i Gradiška Stara“ te počeo citirati. Nisam ju poznavao, niti htio naučiti, upravo što mi je do ušiju došao jedan odvratni stih.

Na to sam mu uzvratio nižući mnoge njegove propuste. Ali nije mi bila nakana tada, a niti u drugim slučajevima, izvrijeđati ili ga čak poniziti.

   Nakon tog ribanja, jednostavno sam mu ponudio suradnju: posredovanje kod intervjua s Thompsonom te korisne informacije za njegov dopisnički rad, koje on iz svojih dotadašnjih izvora nije mogao dobiti.

   Da budem iskren i posve precizan: fenomen Thompson zaintrigirao me prije više godina. S protokom vremena došao sam do čvrstoga zaključka: Thompsonu se nema što bitno staviti na teret. Ako bi on pak imao kakvih moralnih propusta, onda oni leže tako daleko u prošlosti, da su za sadašnju ocjenu njegove osobe te mogućega negativnog utjecaja na mlade potpuno nevažni. Moju motivaciju za razgovor, a i za moje posredovanje, Martensu sam otvoreno iznio, Thompsonu sam poželio mogućnost da iznese svoje stavove kako bi njemačka javnost mogla stvoriti svoj sud, a ne na temelju podmetanja ili čak hajke.

  Gospodin Martens moju je pruženu ruku prihvatio. Pristao je napraviti intervju s Thompsonom u Čavoglavama, ali se od početka ogradio da će za to vremena imati tek u 2019. godini, kad se iz Atene preseli u Beč te dovrši i objavi svoju novu knjigu o Ivi Andriću. Kao dopisnik, on pokriva osam zemalja te sam odmah doznao da mu Hrvatska nije prioritet.

Po tome, moglo je samo biti bolje.

Naša je suradnja ubrzo započela. Već u jednome od prvih mailova Martens me zamolio za neke informacije o Andriću, što je od mene promptno dobio.

U načelu, ili sam ja Martensu slao poveznice na važne objave ili je on mene pitao za neke informacije. Tako sam imao čast više puta pružiti pitanja za intervjue s državnicima ili ministrima (Vučić, Plenković, itd), dati svoju kratku ocjenu trenutačne političke situacije, preporučiti ili ne neko konkretno djelo koje mu je bilo ponuđeno poput mišljenja o Slavku Goldsteinu i njegovoj knjizi 1941 – godina koja se ponavlja, za čiji je njemački prijevod trebao recenziju. Mislim da će i manje pronicljiv čitatelj sam zaključiti što sam mu preporučio. Recenziju u FAZ-u nisam pronašao.

Najmanje četiri puta bio sam zamoljen postaviti i obrazložiti svoju prognozu izbora. Svaki puta sam promašio, manje ili više.

Isto tako, Martens me upozorio na knjigu Alexandera Korba „U sjeni svjetskog rata: masovni teror ustaša protiv Srba, Zidova i Roma u Hrvatskoj 1941.-‚45., jer važi za standardno djelo u njemačkome Ministarstvu vanjskih poslova, koju sam smjesta nabavio te počeo čitati i pomalo recenzirati.

U međuvremenu mi se javljao, npr. iz Skopja 5.10.18., te se pohvalio da su se njegovi hrvatski prijatelji čudili kako je uspio doći do Thompsona.

Bio je na skupu pučana, kada i Angela Merkel, na kojemu se pjevala Lijepa li si

   Često sam hvalio njegove članke, pogotovo o Srbiji, Kosovu i Makedoniji, a nekoliko puta kritizirao, poput panegirika Slavenki Drakulić, punoga objeda prema hrvatskim domoljubima.

    U povodu smrti Johanna Georga Reißmüllera, bivšega izdavača FAZ-a, koji je Hrvatskoj pružio veliku potporu u njezinu najtežem razdoblju, imali smo intenzivnu komunikaciju. G. Martens mogao je zaključiti da je Hrvatski tjednik bio medu rijetkim tiskovinama, koje su tome velikome čovjeku odale posljednju počast.

   U to doba došao je od strane Efraima Zuroffa poziv za zabranu knjige o Jasenovcu autora Josipa Pečarića i Stjepana Razuma “Razotkrivena jasenovačka laž”, o čemu sam g. Martensa odmah informirao. Jasenovac će postati česta tema naše komunikacije. Na žalost, iako će marljivo skupljati informacije o njemu, Martens se do sada nije mogao odlučiti da o toj temi napiše i jednu riječ.

   Na dan komemoracije za J.G. Reißmüllera, Martensu se u članku potkrala sitna pogrješka, koju je nakon moje obavijesti smjesta dao ispraviti u mrežnome izdanju. Takve su se stvari ponavljale više puta. U šali sam mu više puta napisao da sam ja njegova „kontrola kvalitete“, kojom se on vrlo rado koristio, ali samo nakon objave članka.

   Na samu Veliku subotu bivam počašćen primanjem u klub pokusnih čitatelja Martensove biografije Ive Andrića. Tekst od 35 kartica čitam u jednome dahu i već na Uskrs navečer čestitam g. Martensu tvrdnjom da ako je ostatak takav da će to biti knjiga koju će se često citirati, pogotovo poglavlje 9. Samo nekoliko pogrješaka. Izražavam olakšanje da je izostala poruga za hrvatske janjičare poput Andrića. Raspravljamo o planovima za izdavanje knjige u Srbiji i Hrvatskoj.

   U nedjelju, 28. travnja, Martens postaje zvijezda nakon što je objavio članak pod naslovom „Srbija ne spada u EU“. Mnogi se prijatelji javljaju te pitaju tko je Martens. On uzvraća s nekoliko misli o stilskim pitanjima.

Martens dolazi u Zagreb te, između ostaloga i na moj nagovor, posjećuje J. Pečarića.

Na predizbornom skupu europskih pučana pjeva se Thompsonova „Lijepa li si“. Martens mi priopćuje da je bio protiv, ali to nije spomenuo u članku.

U mailu od 18.5. pita me kakav je to smiješni portal index.hr te od mene dobija opširan odgovor.

 Dana 27. svibnja dobija od meine informaciju da je Upravni sud Republike Slovenije poništio zabranu koncerta Marka Perkovića Thompsona u Mariboru.

Usput mu poručujem:

Vas će se puno citirati u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Hrvatskoj, to je posve razvidno.

 Dana 10. srpnja obavješćujem ga da je Plenković torpedirao Thompsonov koncert na Krbavskome polju, jedva nakon što su prošli izbori za EP.

   U subotu 6. srpnja 2019. najavljujem posjet Beču. Martens uzvraća da će za Thompsona rezervirati jednu cijelu stranicu. Od toga trenutka taj pojam „jedna stranica“ ili „format Angela Merkel“ provlači se tijekom cijele prepiske.

 Naš prvi susret događa se u Beču u blizini njegova stana, u subotu 20.7., na proputovanju. Donosim mu nekoliko knjiga. Živahan razgovor u kojemu sam mu iznio mnogo pojedinosti  o Titovoj Jugoslaviji. S posebnim zanimanjem prati moje dogodovštine iz jugovojske u koju sam morao pristupiti kao mladi doktor znanosti. Pripovijedam mu da sam imao veliku sreću da je bilo toliko mnogo Albanaca vojnika, tako da KOS-u očigledno nisam bio zanimljiv, iako sam na temelju usporenih pisama mogao zaključiti da me temeljito prate. Od svega je najviše zapamtio tu prispodobu kako sam zahvaljujući progonu Albanaca ostao nedirnut.

   Dolazim na temu obavještajnih služba te ga upozoravam kako u ruke dobijam svakojaki materijal, u čiju vjerodostojnost primatelj ne može biti siguran. Naglašavam kako se on sam mora pobrinuti za verifikaciju svake informacije koju dobije od mene. Kao dobre primjere navodim slučajeve Darija Kordića te Marka Perkovića Thompsona  koje su ukopali Hrvati, tj obavještajne službe.

 Put u Čavoglave

  To je bilo prvi put da smo uopće konkretno razgovarali o Thompsonu. Kratko iznosim svoja iskustva i naglašavam da, ako hoće provjeravati jesu li tzv. inkriminirajuće snimke za Thompsona autentične, mora zaposliti forenzičare.

Izvješćujem ga koliko je truda i posrednika bilo potrebno da se Marko Perković Thompson uopće nagovori na intervju.

Dogovaramo da termin za intervju bude nakon ljetne stanke.

   Dok sam bio na putu, poslao mi je uvrjedljiv mail koji je Martens dobio od g. Karla Kutniaka te sam između redaka razumio da on misli kako je Kutniak u dosluhu sa mnom. Nije, jer ga uopće ne poznajem. Naprotiv, u svakoj prigodi prije i kasnije molio sam naše hrvatske prijatelje da budu umjereni u kritikama.

Dana 22. 7.  dobijam njegov službeni upit Marku Perkoviću Thompsonu za intervju u Čavoglavama. Kratko pismo prevodim istoga dana te šaljem natrag.

    Onda me 25. 7. pitao mogu li mu što reći o „Srpkinji koja je u 2. svjetskom ratu spasila 10.000 djece“. Uzvratio sam mu člankom Igora Vukića o filmu Dane Budisavljević. Poslije ću doznati da je poticaj da se bavi tom temom dobio od jedne od „vještice iz Rija“, koju poodmakla starost u Švedskoj ne odvraća od podlosti i podmetanja. S poodmaklim godinama vještica postaje stara vještica!

 Naravno, pitao me za pomoć pri objavljivanju njegove knjige u Hrvatskoj pa sam ga posredstvom naše vicekonzulice uputio na Ministarstvo kulture, gospođi Dubravki Đurić-Nemec.

Dana 21. 8. izlazi knjiga Im Brand der Welten. Počinjem čitati, a dan kasnije HT prvi put spominje knjigu, kao prvi medij u Hrvatskoj.

Dana 27. 8. 2019. dobivam zamolbu da provjerim ima li kakav službeni trag o “Ordenu Krune kralja Zvonimira” (3. Klasse), koji je dobio njegov djed kao oficir Wehrmachta.

   Dana 29. 8. počinjemo planiranje putovanja u Čavoglave, a 13. 9. dolazi pozivnica od Thompsona: „Dobio sam informaciju, a i poziv da bi rado kroz jedan intervju razgovarali sa mnom vezano za razne društveno-glazbene događaje koji okružuju mene i moju publiku u hrvatskom javnom prostoru.  Rado ću i sa zadovoljstvom razgovarati za Vaše novine i slobodno s gospodinom Stjepandićem dogovorite detalje.

Meni 5. 10.  odgovara i stojim Vam na raspolaganju.

Radujem se našem susretu.

Marko Perković“

    Bila su dogovorena jednostavna, ali stroga pravila: sva su pitanja bila dopuštena, a Thompson je tražio autorizaciju kompletnoga intervjua prije objavljivanja.

Ja sam sa svoje strane tražio od obiju strana da ne sudjelujem u oblikovanju sadržaja intervjua, nego samo kao posrednik i prevoditelj.

Razgovor je bio vođen u Čavoglavama, u subotu 5. 10. ‚19. u vrtu kuće M. Perkovića. Usput smo posjetili novu crkvu te se fotografirali ispred kipa bl. Stepinca. Planirano je bilo da ostanemo najviše tri sata, a ostali smo skoro 12 sati, od 10.30 do 22 sata. Gospodin Martens je dva puta ustajao te se opraštao da bi se ipak bio predomislio. U međuvremenu su bili pristigli tamburaši s kojima je Thompson snimio jednu pjesmu, ali su oni napustili društvo sredinom popodneva.  Popodne smo u društvu pršutara Ante Reljanovića skoknuli do Otavica te posjetili mauzolej i rodnu kuću Ivana Meštrovića. Vrlo ugodan dan tijekom kojega je Martens više puta iznio svoje zadovoljstvo dojmovima.

   O najvažnijoj točki, samome razgovoru, Martens mi je pripovijedao da je provjerio cijelu pismohranu FAZ-a, a da je dva pitanja zatražio od hrvatskih novinara, koji su navodno htjeli doći s njim na intervju. Nisu to Hrvati, nego Jugoslaveni ili velikosrbi.

   Razgovor je protekao prilično mirno i harmonično, iako je Martens imao više provokativnih pitanja. Na najmanje tri mjesta ja bih da sam bio na mjestu Marka Perkovića Thompsona kazao da mogu odgovoriti,  ali da mu odgovor ne će mnogo pomoći jer za takve teme treba povjesničara.

   S druge strane, računao sam da će nakon takvoga rešetanja i sam Martens uvidjeti da u optužbama protiv Thompsona nema nikakvoga temelja. To je i Martens nakon intervjua, dok smo još bili utroje, iznio: „Nadam se da će nakon ovog intervjua Vaša percepcija u Njemačkoj biti mnogo bolja.“ Tu će izjavu ponoviti mjesec dana kasnije na jednoj večeri u Zagrebu u društvu dvojice prijatelja.

   Martens je imao pristup svuda, Thompson ga je uveo u svoju dnevnu sobu, ondje je bilo desetak prijatelja. Lijepo muško društvo u koje se Martens mnogo bolje uklapao od mene jer je on s njima pio, dok ja nisam okusio niti kapi alkohola.

 Deset mjeseci čekanja na objavu

Pri odlasku Thompson je Martensa pozvao da posjeti jedan koncert sa suprugom, na što je ovaj pristao. Dok sam ga vozio u svojemu automobilu natrag u Split, razgovarali smo. Martens je bio vidljivo impresioniran onime što je doživio u Čavoglavama, tako da je u mome automobilu zaboravio neke osobne stvari.

  Nakon intervjua, naša se komunikacija okretala ponajprije oko njegove knjige te Nobelove nagrade za Petera Handkea, što je Martens odlučno kritizirao. Tako se 21.10. hvali brojem recenzija te tvrdi da se nitko nije javio od skojevske internacionale. Uzvraćam da je takvima 450 stranica pretvrd zalogaj.

  Opet traži moj logički savjet za film na kojemu stoji „Istina o Srebrenici“, a zapravo je o Žepi. Na temelju nekoliko opažanja dolazim do zaključka da je to gruba manipulacija, u kojoj se Ratko Mladić pokazuje kao pomirljiv zapovjednik. Slutim da mu je netko to htio podmetnuti.

   Dok ja čekam da konačno dobijem intervju, prolaze tjedni za mene intenzivnoga rada. Razveselilo me da je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović Odličjem kneza Branimira posthumno odlikovala Johanna Georga Reißmüllera. Tu i tamo pitam za intervju, a on se izgovara obvezama. Nudim mu čak i prijevod ako dobijem vrpcu. Konačno 29. 11. piše:

„Jedva da mogu dočekati taj dan kad ću na Twitteru objaviti sliku s Thompsonom te najaviti intervju.“

Onda na scenu stupa Hrvatski tjednik, 30.11., poziv na božićni domjenak HT-a u Zagrebu, hotel Dubrovnik, a 2. prosinca Hrvatski tjednik kao prvi politički medij objavljuje moju recenziju knjige Im Brand der Welten iz mojega pera. Prije toga jednu je recenziju objavio samo akademik Nemec u Vijencu.

Dana 10. 12. pita me imam li informacija o skandaloznome postupanju hrvatske policije prema nigerijskim sportašima. Nakon kratke provjere dajem informaciju da su to migranti koji su se prikazali sportašima (bez reketa došli na turnir) da bi dobili vizu.

    Dana 14. 12. konačno mi dolazi intervju u obliku teksta. Moj prijevod s njemačkoga na hrvatski gotov je za četiri dana jer mi Martens nije stavio na raspolaganje hrvatski transkript. Marko nije zadovoljan jer je Martens dosta toga krivo razumio te traži vremena za autorizaciju, koju dovršava 24. veljače, a ja za dva dana završavam prijevod novoga dokumenta.

   Tako je intervju od 26. veljače do 11. srpnja čekao da se Martens pokrene. Izlaženje je bilo predviđeno za prvi tjedan ožujka, ali se on nije pomicao, a onda je izbila kriza s COVID-19, koja do danas traje.

Usprkos tome, u međuvremenu je moja prosudba bila zatražena – kako za izbore u HDZ-u tako i za parlamentarne izbore.

Afera s Manuelom Neuerom očigledno je ubrzala neke stvari.

Gospodin Martens pristao je da Marko krati tekst na 30.000 znakova (print izdanje), odnosno 40.000 znakova (web izdanje), što smo dva-tri dana i uspjeli. Svaki je korak precizno dokumentiran u mailovima – onako kako se to radi u inženjerskom poslu. Zainteresiranoj javnosti slobodno priopćavam da manuskript imam u ukupno 32 inačice plus jedan dokument s referencama za web izdanje. Iz naše prepiske slijedi nedvosmisleno da smo pripremali po jednu inačicu za print izdanje velikoga formata „Angela Merkel“ te jednu dulju za mrežno izdanje.

 Ne će Martens zabraniti M. P. Thompsona u Njemačkoj

   Kao što je Hrvatski tjednik objavio u prošlome broju, gospodin Martens se na žalost nije držao dogovora, pa je umjesto intervjua u print izdanju objavio svoj podulji autorski tekst u kojemu je pomalo prepričao dijelove intervjua s ponekim citatom, ali bez najjačih izjava. Tako je na koncu došao do zaključka da Thompson u Njemačkoj zapravo nije poželjan, što cijeli slijed događaja postavlja naglavce. Tako funkcionira cenzura u FAZ. Kao da je neka nevidljiva ruka u posljednji trenutak tijek njegovih misli okrenula za 180 stupnjeva.

  U ponedjeljak je u mrežnome izdanju istina izašao intervju, ali ispred njega „uvod“ od otprilike 30 stranica, koji je zapravo prepričani intervju. Koji će čitatelj uopće čitati intervju, kad je uvod toliko dug?

  Zaprepašten ovim nečuvenim postupkom te mnogim pogrješkama, kojima zapravo vrvi cijeli članak, pokušao sam najprije kontaktirati  s Martensom, koji mi je poslao poruku da su za sve krivi „moji“ Hrvati. Ja takve ne poznajem, jer je u posredovanju sudjelovao samo kolega Pavić iz Hrvatskoga svjetskog kongresa. Martens je očigledno mislio na pripadnike Skojevske internacionale ili Titojugenda, koji su Hrvati samo onda kad treba zauzeti neko radno mjesto u hrvatskoj kvoti, a inače su militantni Jugoslaveni ili velikosrbi.

    Potom sam se obratio gospodinu Kohleru, suizdavaču FAZ, koji mi je, istina, odmah odgovorio, ali zamolio da pričekam te da se uzdržim od kritike. To sam dva dana (utorak i srijeda) učinio, međutim u četvrtak je izašao intervju s Martensom u Večernjem listu, u kojem je on Thompsonu dao za pravo da je prevaren, a za prijevaru je optužio – mene.

   Vrlo nerazuman potez jer je naša komunikacija, osim posljednjega tjedna, išla gotovo isključivo mailom, pa tako ima mnogo, mnogo dokaza da je Martens do posljednjega dana govorio o intervjuu upravo onako kako je bilo dogovoreno.

  Na žalost, svome nečasnome postupanju postavio je krunu autorskome člankom u Jutarnjem listu, koji je formalno posvetio Thompsonu, a zapravo bljuje svoj otrov na mene.

Kao što na početku napisah: neki je vrag ušao u Martensa, ponaša se krajnje neprofesionalno, te sramoti sebe i svoju uglednu kuću.

   Kao i na početku naše komunikacije, mogu potvrditi da su njegove tvrdnje nekonzistentne i proturječne. Ako me drži tako nečasnim čovjekom, kako me prikazuje, zašto je u razdoblju od dvije godine do posljednjeg dana tražio i dobivao moje usluge za koje bi inače trebao ili pozamašne honorare ili jako mnogo vremena? Mene svojim uvrjedama svakako ne će posebno impresionirati niti ušutkati. Time najbolje pokazuje kakav je čovjek. Da stvar bude grotesknija, kao znak moga zlog karaktera dokumentira u Jutarnjem listu time što pišem za Hrvatski tjednik. Međutim, ja sam u Hrvatskome tjedniku objavio vrlo afirmativnu recenziju njegove knjige (a što ću kad je toliko dobra?), dok je Jutarnji list, za koji se sada hvata, kao i njegov sijamski blizanac Večernji, tu knjigu jednostavno ignorirao!

  Pritom se Martens služi ne samo nečasnim, nego i nezakonitim radnjama. On se, naime, za svoje članke u FAZ-u kao i članak u Jutarnjem listu koristio mojim intelektualnim vlasništvom: prijevodom intervjua i fotografijama, za što nije imao dopuštenje. Ponaša se gospodin Martens kao da mu je punac bio oficir u vojsci propale države. Tako će uskoro, kako FAZ tako i Jutarnji list, dobiti poštu od mojih odvjetnika.

  Proteklih dana dobio sam raznorazne reakcije: mnoge od njih bile su negativne u smislu da sam Thompsona izručio na nož neprijateljima. Situacija istina nije onako povoljna, kakvu sam ja htio imati nakon objave intervjua, ali nije ni tako loša, kao da ništa nismo poduzeli. U mrežnom izdanju trajno ostaje podulji tekst od 60 stranica, s autorskim prilogom g. Martensa te intervjuom u punoj duljini. Ako bi Thompson došao u situaciju da neki službenik odlučuje o nečemu, ovaj će biti dužan pogledati sve raspoložive dokumente. Ovaj podulji intervju daje odgovor na sva sporna pitanja.

 Što se mene tiče, mogu reći da sam posljednjih godina Marka zavolio kao mlađega brata te sam ga branio i zastupao gdje je on to čuo i nije čuo. Tako kanim postupati i u budućnosti. Meni je čast i ponos raditi za Hrvatsku, a Thompson je uz akademika Pečarića te biskupa Košića, najbolji primjer prahrvata, svojevrsnoga etalona za mjerenje hrvatske izvrsnosti. Onaj tko tako podlo napada njega, manje misli na njega osobno, nego na ponosnog hrvatskog branitelja. Zbog toga je vrijedan svakoga zauzimanja. Probleme koji pri tom nastaju, ja promatram čisto inženjerski: problem je tu da ga se riješi. Ili kako je kazao bl. Stepinac:

“Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu.”

bl. Alojzije Stepinac

Vezano

Deutsche Welle o Thompsonu i intervjuu s njim za Frankfurter Allgemeine Zeitung

Dr. Josip Stjepandić/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo