Citirat ću Radončića: „Džaferović je budaletina“

Nije se (baš) teško složiti s ovim povremenim bh. ministrom sigurnosti. Ipak, ne znači to da je zbog ovoga njegova (vrlo plastičnog) opisa Šefik Džaferović manje opasan. Jer ne bi inače ovoliko trajao.

Zapravo bi možda, nakon što je jedan od dvojice bošnjačkih članova troglavog bh. rukovodstva p(r)ozvao predsjednika Hrvatske da zaboravi doprinos Hrvatskog vijeća obrane u Oluji, najbolje bilo kazati kao što i jest – sluteći reakciju tzv. službenog Sarajeva – Zoran Milanović: Fućka mi se!

Međutim, persona Šefika Džaferovića, na prvi pogled najbezličnija osobnost bošnjačke politike, zavrjeđuje da se, ipak, preko svega ne prelazi – olako. Nedavno je, naime, Milorad Dodik, pozivajući se na dokumente koji su mu kao članu državnog vrha bili na raspolaganju, svjedočio kako je taj njegov trenutačni cimer iz Titine 16 izdavao bh. dokumente (i) teroristima s Interpolovih tjeralica. Što je, u biti, stara priča, ali to nipošto ne znači kako je treba zaboraviti. Poglavito u okolnostima kada se taj osumnjičeni teroristički jatak u otvorenom nagovaranju Milanovića da se predomisli glede odlikovanja postrojbama HVO BiH referira na „necivilizacijski čin“ službenog Zagreba.

Cikotić s civilizacijskih visina

S valjda bošnjačkih civilizacijskih visina… i to baš u kontekstu kada je temeljna stranka u Bošnjaka netom u Vijeće ministara BiH instalirala Selmu Cikotića, čija je uloga u etničkom čišćenju Bugojna i osobito tragičnoj sudbini 23 hrvatska zatočenika, u najmanju ruku, kontroverzna. Kao i, dakako, odluka tužiteljice Slavice Terzić da dokaze o ulozi toga ratnog zapovjednika Operativne grupe Zapad, naprosto ignorira.

Unatoč čak i tomu što prepiska između Cikotića i njegova nadređenog, zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH generala Envera Hadžihasanovića iz rujna 1993. sugerira kako je aktualni ministar sigurnosti, svojom procjenom kako se među 470 zarobljenih bojovnika HVO-a njih 23 izdvajaju “po težini zločina“, zapravo izrekao (smrtnu) presudu.

I baš u tjednu kada je Cikotić sjeo u ministarsku fotelju, u Rostovu su, po nalogu Tužiteljstva BiH, počela iskapanja posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava. Slijedom čega bi naredni korak mora biti ponovno otvaranje „slučaja Bugojno“. Ali – Bosna je ovo… pa je, evo, moguće pozivati se na civilizacijske, štoviše europske stečevine iz pozicije političkog pokrovitelja „sumnjivog lica“.

No dobro. Cikotić je nevin sve dok mu se ne dokaže ono što je makar nama pravnim laicima lako dokazivo. Ali, kako onda presumpcija nevinosti ne vrijedi za Zlatana Miju Jelića, ratnog zapovjednika Specijalne policije MUP-a Hrvatske republike Herceg Bosne? Makar toga bi se kriterija profesionalno trebao držati (zenički) pravnik Džaferović. General Jelić je, naime, optužen, ne, dakle, i osuđen. Baš kao i fakta da se u BiH sudi po dva zakona – Hrvatima i Srbima po zakonu iz 2003., koji je potvrđen 2005., a Bošnjacima po zakonu iz ex-SFRJ.

Croatofobno ozračje

Zna, također, taj zenički (pravni) odlikaš i kako je Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu potvrdio osnovni postulat po kojemu se svakom optuženiku ili osumnjičeniku mora suditi po onom zakonu koji je vrijedio kada je (navodno) djelo počinjeno. Uz vrlo važnu opasku – predsjednik Hrvatske nije odlikovao Jelića, nego njegovu postrojbu. Ali, inzistirati na tomu bilo bi isto što i pravdati se (bošnjačkom) dijelu Predsjedništva BiH. Za što nema nikakve potrebe, u okolnostima kada nikakva logika nema šanse.

Iz dva razloga. Prvi je naveo Milanović tumačeći svoju odluku: „Branili su i oslobađali hrvatsku državu i kao predsjednik nisam imao dvojbi oko dodjele odlikovanja.“ A drugi je to što objektivno nije realno očekivati da bilo koji prvak temeljne stranke u Bošnjaka razumije koliki je značaj Oluje za (sve) Hrvate. Kad, uostalom, ne žele prihvatiti niti notornu činjenicu kako bi Bihać bio još u okruženju da nije bilo oslobodilačkih hrvatskih postrojbi. U croatofobnom ozračju, kojem smo svjedočili u slučaju sarajevske mise zadušnice i općenito komemoriranja nevinih Bleiburških žrtava, to je naprosto iluzorno. I još svašta treba očekivati…

Vratimo se, međutim, Džaferović. Srpski je član Predsjedništva BiH, analizirajući (po)ratni put toga istaknutog bošnjačkog dužnosnika podsjetio i na 23. kolovoza 1994., kada je, navodno, taj tadašnji načelnik zeničkog Centra za sigurnost svjedočio mudžahedinskoj likvidaciji Srba ritualnim odsijecanjem glava. Načelnik nije poduzeo ništa u vezi s tim prestrašnim zločinom. A dokumenti što su bili dostupni medijima dokazuju kako su neki od pripadnika zloglasnog odreda El mudžahid s Interpolove tjeralice od ’94. bili bosanskohercegovački državljani. Dodik je na ovu epizodu Džaferovićeva ratnog životopisa upozoravao i 2017., kada se ovaj dokopao čelne pozicije u državnom Parlamentu. Uzalud, vidjeli smo.

Što će braći – papiri?!

Svoje pravo lice, zapravo kontinuitet svoga djelovanja, Džaferović je pokazao i u „slučaju Pakistan“, potkraj travnja ove godine. Nakon što je tadašnji ministar sigurnosti Fahrudin Radončić javno – i nimalo diplomatski – prozvao pakistanskog veleposlanika u BiH Muhammada Khalida Raoa zbog njegova ignoriranja činjenicu da nekoliko tisuća njegovih zemljaka ilegalno (bez ikakvih papira) boravi u BiH, (ratni) ekspert za dokumente i ministrica vanjskih poslova Bisera Turković primili su, svaki ponaosob,  pakistanskog diplomata i ispričali mu se zbog Radončićeva gesta?!

Nedugo poslije, ministar sigurnosti podnio je ostavku. Na što je esdeaovski politbiro, s Bakirom Izetbegovićem na čelu, na njegovo mjesto kooptirao Cikotića. Što je treći put da Izetbegovići, što Alija što sin mu, nagrađuju bugojanskog egzekutora. Još ’94. Izetbegović I. okitio ga je Zlatnim ljiljanom, 2006. imenovan je ministrom obrane i, evo, sada se vratio na „mjesto zločina“ u Vijeće ministara samo u drugo ministarstvo. To je, eto, taj bošnjački kako civilizacijski, tako i europski put.

A tko je u ovom naduravanju s pakistanskim veleposlanikom bio u pravu, najzornije ilustrira ovotjedna izjava austrijskog ministra unutarnjih poslova Karla Nehmara, koji je pozvao da se osmisle programi za povratak ilegalnih migranata iz Bosne i Hercegovine u zemlje podrijetla. U intervjuu za agenciju APA, taj ministar tvrdi kako je tih ilegalaca u našoj zemlji devet-deset tisuća. Toliko je tvrdio i Radončić i tražio isto – vratiti ih otkud su došli. Na što je dvojac Džaferović & Turković stao na pakistansku stranu. Neka braće… pa makar i bez papira!

Ovih je dana, istina, taj pakistanofil tvrdio kako ex-ministar sigurnosti nije imao (nikakav) plan glede migranata. Nije mu, dakako, Radončić ostao dužan. Kada su ga na televiziji N1 podsjetili na ovaj predsjednikov stav, odgovorio je: „Ma, Džaferović je budaletina!“

Nije se (baš) teško složiti s ovim povremenim bh. ministrom sigurnosti. Ipak, ne znači to da je zbog ovoga njegova (vrlo plastičnog) opisa Šefik Džaferović manje opasan. Jer ne bi inače ovoliko trajao.

Josip Vricko/Nedjelja ba/ https://www.nedjelja/Hrvatsko nebo