Ž. Dogan: Temeljne činjenice o Oluji utopljene u moru viših interesa

Ono kroz što je hrvatski narod prošao od svog oslobođenja do danas može se uzeti kao izvrstan primjer kako se maligna velikosrpska ideja i promidžba lukavo prilagođavaju novom vremenu i okolnostima i kako ‘nevidljivi’ centri globalne moći kažnjavaju male i neposlušne narode kada se protiv njihove volje izbore za vlastitu slobodu. (Ž.Dogan)

Temeljne činjenice o Oluji utopljene u moru velikosrpskih laži i ‘viših interesa’ globalista.

U prigodi obilježavanja Dana pobijede i domovinske zahvalnosti, moramo se još jednom podsjetiti da se nikada ne smijemo umoriti od argumentiranog ponavljanja neporecive istine da je Oluja u svim elementima ratovanja bila pravedna, neizbježna i briljantno izvedena vojnoredarstvena akcija oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija. Ne samo zato što proslava tog povijesnog 5. kolovoza, 1995. simbolično označava kraj gotovo petogodišnjeg krvoločnog velikosrpskog orgijanje po Hrvatskoj i do nogu potučene Miloševićeve genocidne ideje o Velikoj Srbiji do Knina, već i zato što se iz zloćudnih velikosrpskih krugova Beograda i mračnih loža globalnih centara moći ne prestaju širiti valovi osvetničkog blaćenja Oluje i osude postignuća hrvatske slobode.

Tendenciozno izokretanje činjenica

Ono kroz što je hrvatski narod prošao od svog oslobođenja do danas može se uzeti kao izvrstan primjer kako se maligna velikosrpska ideja i promidžba lukavo prilagođavaju novom vremenu i okolnostima i kako ‘nevidljivi’ centri globalne moći kažnjavaju male i neposlušne narode kada se protiv njihove volje izbore za vlastitu slobodu.

Nebrojne diplomatsko-obavještajne spletke, paklena antihrvatska medijska podmetanja, fabricirane optužbe i podmukli bojkot novonastale hrvatske države imale su i imaju za cilj kažnjavanje Tuđmanovih ‘zločinaca’ čiji je jedini ‘zločin’ bio taj što su se u nametnutom ratu branili od agresije i okupacije. Odnosno taj što su smatrali da je legitimno pravo hrvatskog naroda imati vlastitu državu i vladati sam sobom.

Zašto se dakle Oluja, unatoč činjenici da je izvedena po najvišim standardima ratovanja i bila opravdan odgovor na zločinački teror, etničko čišćenje Hrvata i okupaciju hrvatskog teritorija, kasnije na Haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, pokušala pošto-poto osuditi kao ‘udruženi zločinački poduhvat napada na regiju Krajina i etničkog čišćenja srpskog stanovništva’ (!?)I da ironija i apsurd budu veći, upravo onog ‘etničkog čišćenja’ za koje postoji obilje dokumenata i dokaza da su ga unaprijed uvježbavali i izvršili čelnici ‘vlade’ terorističke paradržave Krajine po instrukcijama svojih šefova iz Beograda i uz pomoć UNPROFOR-a.

Tendenciozno izokretanje te činjenice naopako u tekstu haaške optužbe, klasičan je primjer namjere da se izvrši zločin nad istinom i disciplinira neposlušne Hrvate.

Zašto je do toga došlo?

Zašto je do toga došlo? Prije svega jer su centri globalne moći, posebice iz Londona, od početka raspada Jugoslavije favorizirali Slobodana Miloševića, stalno pokušavali staviti znak jednakosti između njega i predsjednika Tuđmana, kako bi prikrili svoju ulogu u ‘balkanskim građanskim ratovima’.

S druge strane, da bi izbjegao dugoročno katastrofalne posljedice njihovog nametanja takvog ‘mirovnog dogovora’ s pobunjenim velikosrpskim teroristima kakve danas razdiru BiH, Tuđman je znao da se problem okupiranih hrvatskih teritorija mora riješiti energičnom vojnom akcijom. Očekivano, pokretanju takve akcije žestoko su se usprotivili velikosrbi u Beogradu i centri globalne moći koji su ‘Krajinom’, kao utegom oko nogu, planirali onemogućiti Hrvatskoj bijeg iz njihove ‘nove’ zapadnobalkanske tamnice naroda.

‘Zaustavite opasnog čovjeka Balkana’ grmio je tadašnji ‘mirovni posrednik’ lord Owen, a londonski Time, pariški Le Monde i drugi utjecajni mediji ‘međunarodne zajednice’ priključili su se Beogradu u orkestriranom alarmiranju svjetske javnosti o tome kako Tuđman vojnim pohodom na Krajinu želi ostvariti svoj san o velikoj Hrvatskoj.

I kada već nisu uspjeli odgovoriti ‘tvrdoglavog nacionalistu’ da odustane od vojnoredarstvene akcije, namjera im je bila izazvati što krvaviju osvetu nad pobunjenim srpskim teroristima i civilnim stanovništvom.Time bi se pred međunarodnim sudom u Haagu moglo izjednačiti i optužiti Miloševića i Tuđmana, za ‘nepotrebni građanski rat u Jugoslaviji kojeg su vodili nacionalisti’, ravnomjerno rasporediti krivica i odgovornost između Srba i Hrvata, kazniti ih istom kaznom i ponovo natjerati da pod zajedničkim regionalno balkanskim krovom dijele istu sudbinu i budućnost.

Naravno, u takvom raspletu situacije, gdje bi hrvatska vojska od Topuskog napravila Srebrenicu uz masovno protjerivanje civilnog stanovništva, ne bi bio problem Tuđmana i hrvatske branitelje razapeti pred svjetskom javnošću kao ‘povampirene ustaše’ a na haškom tribunalu ‘novonastalu NDH’ stigmatizirati kao državu nastalu na zločinu nad Srbima. Ostalo bi bilo – povijest.

Ali, kao i svaki put do tada ( što ih je posebice izluđivalo) Tuđman je prozreo njihove zakulisane namjere, zapovjedio da se u Oluji broj žrtava među pobunjenim teroristima i civilima svede na najmanji mogući broj, otvorio im tri koridora za povlačenje i opetovano pozivao one koji nisu počinili zločine da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.

Dakle, i u trenucima kad im se pružila izvrsna prigoda za osvetu i naplatu računa za Vukovar, Ovčaru, Voćin, Škabrnju i mnoga druga okrutna stratišta Hrvata, hrvatski vojno-politički vrh na čelu s Tuđmanom, prema zarobljenim teroristima i izbjeglim civilima, ponašao se dostojanstveno i za ratne uvijete neobično humano.

Organizirani odlazak pobunjenih Srba

Unatoč svemu tome, unaprijed uvježban i besprijekorno izveden jednodnevni bijeg pobunjenih srpskih terorista i civila, pred nadolazećom hrvatskom vojskom i nepodnošljivo mrskom hrvatskom slobodom, svijetu se preko Beograda i nekih moćnim zapadnih medija stalno nastoji prikazati kao ‘najveće etničko čišćenje nakon 2. svj. rata’ i ‘neviđena ljudska tragedija’.

Pri tome potpuno zanemarujući činjenicu kako to navodno ‘najveće etničko čišćenje nakon 2. svjetskog rata’, nije bilo ništa drugo do organizirana evakuacija civilnog stanovništva koju je, prije dolaska hrvatske vojske, zapovjedio i uz pomoć UNPROFOR-a uredno sproveo Vrhovni savjet obrane tkz. Republike srpske krajine.

O tome svjedoči i odluka koju je taj vrhovni organ donio uoči Oluje uz obrazloženje da se ‘zbog preventivnih i bezbednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva kako bi srpski borci koji drže linije obrane bili rasterećeni brige za svoje porodice'(citat).

Tekst zapovijedi o ‘nužnosti evakuacije sveg stanovništva nesposobnog za borbu’ Martićevog ‘Vrhovnog savjeta za obranu’ objavljen je u vodećem beogradskom listu Politika nekoliko dana prije početka Oluje. S tom odlukom se očito nije složio bivši predsjednik tkz. Krajine, Milan Babić, koji je za iseljenje lokalnih Srba sa okupiranih područja Hrvatske otvoreno optužio svog nasljednika, Milana Martića.

Niz svjedoka sa suprotne strane

Babić je zadnjeg dana Oluje u beogradskim novinama ogorčeno izjavio: ‘Bio sam zapanjen kada sam saznao da su glavni štab srpske vojske Krajine i predsjednik Martić naredili opću evakuaciju i povlačenje. Ne mogu vjerovati da je netko želio poticanjem egzodusa naroda iz Krajine natjerati Jugoslaviju da se uključi u rat.’ Tu Babićevu izjavu, prenio je isti dan Reuters i mnoge druge svjetske agencije.

Moglo bi se navoditi još puno izjava i svjedočenja visokih ‘krajinskih’ dužnosnika, poput generala vojske ‘RSK’ Milisava Sekulića, koji je u svojoj knjizi ‘Knin je pao u Beogradu’ jasno i do u tančine opisao način na koji su ‘krajinske vlasti’, po naređenju iz Beograda, izvršile unaprijed pripremljenu i organiziranu evakuaciju stanovništva ‘Krajine’.

I dobro upućena negdašnja glasnogovornica haškog tužiteljstva, Florence Hartmann, u razgovoru za BBC, 12. ožujka, 2008. potvrdila je da su rukovodstvo u Beogradu i Slobodan Milošević naredili hrvatskim Srbima povlačenje iz Hrvatske : ‘Činjenica je da postoji dokument, pismena zapovijed kojom se iz Beograda srpskim vlastima u Krajini naređuje da se povuku’. Naglasivši kako ‘to svaki izbijegli Srbin može potvrditi’.

Da su sve optužbe protiv Tuđmana i hrvatskih generala zbog navodnog etničkog čišćenja Srba iz ‘Krajine’ čista podvala bez ikakvog utemeljenja posvjedočio je na sudu u Haagu tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj i izravni sudionik tog događaja, Petar Galbraith, rekavši: ‘To nije moglo biti etničko čišćenje jer kada je hrvatska vojska stigla, tamo stanovništva više nije bilo’.

No, najšokantnije svjedočenje na haškom tribunalu svakako je bilo ono svjedoka pokajnika, potpukovnika kontraobavještajne službe JNA, Slobodana Lazarevića, za kojeg je i tradicionalno nesklon Hrvatskoj i Hrvatima, utjecajni londonski ‘Economist’ priznao da je pravi kapitalac (‘real insider’) . Lazarević je naime bio jedan od najviših dužnosnika tkz. Republike srpske krajine koji je za cijelo vrijeme njenog trajanja vršio funkciju ‘oficira za vezu s vrhom vojno-obavještajnog aparata JNA i Srbije te raznim međunarodnim organizacijama’. Ta pozicija omogućila mu je da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijih događaja. Njegova otkrića, potkrijepljena neoborivim dokazima, do kraja su razotkrila i srušila sve lažne konstrukcije na temelju kojih je podignuta montirana optužnica protiv Tuđmana i hrvatskih generala.

Svjedočeći pred Haaškim sudom 2. lipnja 2009. Lazarević je neporecivo dokazao kako je istina upravo suprotno od onog što su ‘haški’ tužitelji tvrdili. Objašnjavajući tijek događanja on je dokumentirano obrazložio da ako ikoga treba optužiti za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedino bivše vodstvo tkz. Krajine na čelu s Martićem i Miloševićev režim u Beogradu. Kao razlog naveo je da su ‘krajinske vlasti’ uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širili strah od dolaska ‘ustaša’ koji je planski pokrenut iz Beograda. Citat: ‘Vlasti RSK željeli su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informiranja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve. Pripreme za evakuaciju počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ustaše klati djecu.’

Na upit zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ‘U Krajini nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima. Oni koji su se protivili iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja krajinske vojske i policije’.

Time je do kraja ogolio činjenicu da je suđenje Gotovini farsa jer je cijela struktura optužbe protiv njega krivo postavljena.

Zajednički zločinački poduhvat tajno-javnih svjedoka

Nakon neslavnog kolapsa pokušaja da se preko zlonamjerno žrtvovanih hrvatskih generala Oluja osudi kao ‘udruženi zločinački poduhvat napada na regiju Krajina i protjerivanja krajinskih Srba’ postalo je potpuno jasno kako su u cijelom tom lukavo smišljenom haškom igrokazu optuženi predsjednik Tuđman, hrvatski generali i država, bili samo žrtveni janjci i moneta za potkusurivanje u ‘novoj’ međunarodno-srpskoj igri bez granica, na području -‘Naše regije’.

Carla del Ponte, Savo Štrbac, Graham Blewitt, Stipe Mesić i svi drugi konstruktori i tajno-javni svjedoci ove zlonamjerno sklepane optužnice ostali su nakon objave oslobađajuće presude hrvatskim generalima bijesni i zabrinuti da se jednog dana ne razotkriju sve njihove zakulisane igre i pozadina. Bijesni i razočarani ostali su i ‘bivši’ ratni huškači a danas vodeći velikosrpski političari u Beogradu koji i dalje neumorno optužuju Hrvatsku da je izvršila ‘najveće etničko čišćenje nakon 2. svjetskog rata’.

Sve te njihove papagajske priče o ‘nasilnom protjerivanju 250 tisuća do pola miliona Srba’ u Oluji nisu dakle ništa drugo do cinična podvala i obična glupost kada se zna tko im je naredio da se povuku i da su se sami povukli. To je relevantno, a ne iracionalne velikosrpske konstrukcije i laži.

No, žalosno je da i današnji vodeći hrvatski političari, isto kao i ‘bivši’ umjesto da tu ključnu činjenicu snažno predočavaju javnosti i stranim dužnosnicima oni o tome šute pa ostavljaju dojam da je Hrvatska kriva kao i Srbija.

Time se otvara prostor velikosrbima u Beogradu i Hrvatskoj da to ubuduće koriste kao odskočnu dasku za traženje daljnjih ustupaka i specijalnih povlastica vraćajući hrvatsko-srpske odnose u bivše stanje s lako predvidljivim i već viđenim, tragičnim posljedicama za jedan i drugi narod.

Željko Dogan/hkv.hr/https://www.hkv.hr/iHrvatsko nebo