U susret „Oluji“

Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo.

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine što su počinili njemački nacisti, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom.

Na koljena

Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru. U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam kako je bilo riječ o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život. Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre i koje su protjerali Titovi partizani.

Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke. Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autoceste kretali u pravcu Beograda. Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, središta zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi. Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi.

Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost. Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija.

Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Ne gajiti veliku nadu

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije 70-ak godina. U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s više od 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih huškačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu muslimana, morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba gajiti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista. Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama. Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

Još zadugo…

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako je riječ o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ako je riječ o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske. Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije.

Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji. Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije. Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom. Sapienti sat.

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo