Ivica Ursić: DAJTE IM VI JESTI

UVIJEK NEDJELJOM (Matej 14, 13 – 21) – 02. kolovoz 2020.

(Matej 14, 13-21)
Jesmo li mi slobodni ljudi?
Ili smo samo gladni?
„Gladan čovjek nije slobodan čovjek.“
(Adlai E. Stevenson)

U ožujku, dana 23, 2012. godine svijet je pohrlio u kina.

To je bio zakazani nadnevak premijere filma „The Hunger Games“ („Igre gladi“) čija promocija već tjednima prije toga izazivala glad kod filmoljubaca. Film je snimljen po romanu trilogiji spisateljice Suzanne Collins.

U ne tako dalekoj budućnosti, SAD su propale uslijed suše, gladi i rata, da bi ih zamijenila Panem (izvedenica od „panem et circenses“ – „kruha i igara“), zemlja koju čine Capitol i 12 distrikta.

Svake godine, lutrijom se biraju po dvoje predstavnika svakog distrikta, koji će sudjelovati u „Igrama gladi“. Dječaci i djevojčice, jer o njima se radi, praćeni u živo TV kamerama, bore se međusobno do smrti. Publika je obavezna gledati ovaj TV program u čitavoj zemlji.

Autorica kaže da joj je glavno nadahnuće došlo iz grčkog mita o Tezeju i Minotauru, a drugo, sa televizije, kada je vidjela ljude kako se natječu u nekoj igri i djecu koja ratuju. Tako je nastao roman i film moderna verzija „Rimskih gladijatorskih igara u kojoj amoralna vlada prisiljava ljude na borbu do smrti, a sve kako bi zabavila pučanstvo.“

Godinu dana kasnije (2013) prikazuje se nastavak „Catching Fire“ a 2014/15 i treći dio „Mockingjay 1 & 2“. Danas su ti filmovi skoro pa zaboravljeni jer je stvarnost u nekim pojedinostima postala surovija i gora od fikcije.

Ovaj sažetak najbolje oslikava činjenicu da se krug polako zatvara. Omča, čiji jedan kraj kreće od Kretskog labirinta, spaja se sa ne tako nevjerojatnim scenarijem, ne tako daleke budućnosti. I omča se sve više steže.

Omča od „kruha i igara“.

Steže se nama gladnima oko vrata. Ipak još ne do kraja, jer moramo progutati još malo kruha i odgledati ili odigrati još po koju igru.

Ovo je civilizacija koju će, između ostalog, sigurno snažno obilježiti pojam – gladi i igara. Svi igramo neke igre i svi na ovome svijetu gladuju. Baš svi.

Od onih koji uistinu nemaju što jesti, do onih koji su nezasitni po pitanju novca, moći i slave, pa do onih koji su gladni pravde, mira i istine, te konačno do onih koji sami sebe izgladnjuju kako bi izgubili koji kilogram od svoje neželjene težine.

Nepravedna raspodjela svjetskih dobara, užasna pohlepa i gola sebičnost, ozakonjena nepravda i sveprisutna korupcija i naravno razno razne dijete, stavljaju glad među bitne odrednice kulture naših dana.

Dok jedni gladuju, jer nemaju ni koru kruha, ni šaku riže, drugi su neprestano gladni novih uzbuđenja i senzacija. Dok jedni gladuju, jer su im oduzeti pravo na mir, pravdu i istinu, drugi su neprestano gladni sve većih i moćnijih pozicija.

Dva paralelna svijeta putuju tako jedan uz drugoga, i jednog i drugog mori glad, ali ono za čim gladuju nepomirljivo ih razdvaja i sve više udaljava jednog od drugog. A igre se igraju.
Glad koja mori preko 820 milijuna ljudi na zemlji može se riješiti povećanom proizvodnjom i pravovremenom opskrbom, uz malo dobre političke volje, naravno. Međutim problem ostalih vrsti gladi je problem kojeg je sama ova kultura stvorila. Ona ga generira, ona ga potiče. Kao i igre.

Zapadnjačka potrošačka kultura pomoću marketinške filozofije i oglašivačke industrije stvara u ljudima neprestanu glad za novim proizvodima, uslugama, senzacijama i igrama. Potrebno je hraniti i zabavljati vječno gladnu svjetsku oligarhiju, vladare ovoga svijeta, a to se najbolje čini poticanjem gladi kod puka. Zato se svakodnevno tom puku na „menu de dia“ serviraju „kruh i igre“.

Dobar stari jelovnik koji nije izašao iz mode od antike. Svaka ga civilizacija uredno priprema, osvježava i poslužuje. Kruh je puku potreban „da ne crkne“, a igre da se „jadu ne dosjeti“.

Tim prokušanim receptom naš svijet od Adama i Eve „rješava“ pitanje gladi.
A kako to Isus čini?

Kako Isus rješava pitanje gladi?

Kažete čini čudo. Umnaža pet kruhova i dvije ribe. I to je to.
Ma koliko god to bilo fascinantno, mislim da je odgovor prejednostavan.
Jedna Isusova rečenica ne da mi mira.
„Dajte im vi jesti.“

Isus nama daje soluciju, pruža nam inicijativu, međutim mi sliježemo ramenima. Proračunali smo sve i nama računica jasno kaže – ne može se. Ali mi smo u jednadžbu zaboravili uključiti Boga i zato čitav naš koncept jednostavno „ne drži vodu“. Pušta na sve strane i mi ostajemo i gladni i žedni.

Zašto to činimo?

Zašto rješenja svojih problema, osobnih, obiteljskih, nacionalnih tražimo u kaši koju nam kuhaju moćnici ovoga svijeta?

U kaši koja je apsolutno neprobavljiva?

Zato, jer nam je vjera slaba. Još gore, nestala je. Izgubili smo je.

Pouzdali smo se u ovaj svijet i u njegove „kulinarske“ sposobnosti.

A naša duša gladuje. Naša duša gladuje za Božjom Riječi. Gladna je Boga, Oca svoga. I što mi radimo? Mi rješavamo pitanje gladi svoje duše kao i sve ostale gladi. Kruhom i igrama.

Kada nam dođe „u pamet“ da smo samo običan „sastojak u velikoj kuharici“, kada nam konačno postane jasno da smo samo moderni gladijatori u „igri gladi“, kada shvatimo da smo „siti svega“ što nam ovaj svijet servira, možda uzviknemo kao psalmist.

Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.
(Psalam 145, 15-16)