Nenad Piskač: Konstruktivni prorežimizam u službi PP koalicije

Sluge režima

U nas se sluge režima odavno cijene. Njihova cijena raste što im je gazda više udaljen od volje i težnja hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu. Osnovni je posao sluge režima uvjeriti nekadašnje „široke slojeve radnoga naroda“, a danas „javnost“, da režim radi za dobrobit svih svojih podanika: „radnika, seljaka i poštene inteligencije“, da u svakom trenutku dobro radi i onda kad radi u korist hrvatske štete, da je nedodirljiv jer je jedan, jedini i jedinstven, da su svi ostali crni mrak kriv za nacionalne promašaje režima, a osobito oni koji se demokratskim sredstvima otvoreno suprotstavljaju režimu i prokazuju njegove „subjektivne i objektivne slabosti“. Sluga režima, dakle, po definiciji ne može biti demokrat i nacionalist. On je zapravo „konzervativac“ u smislu da društvena i politička gibanja nastoji ubaciti u hermetički zatvorenu konzervu, kako bi režim ostao sam sebi svrha i smisao bez ikakve demokratske alternative.

Braniti poredak i po cijenu gubitka ljudskoga dostojanstva

Lik i djelo istaknutih režimaca gdjegdje su i javno ovjekovječeni spomen pločama, spomenicima, portretima po narudžbi, čak i onda kad je riječ o dokazanim slugama totalitarnoga jugoslavenskoga komunizma. S druge strane lik i djelo demokrata i nacionalista neprestano su na udaru slugu režima. Postoje čak i cijeli pokreti koji ih zatiru, kao što je u svjetskim razmjerima bez presedana jugokomunistički pokret detuđmanizacije Hrvatske. I kad bismo dokraja tjerali mak na konac došli bismo do spoznaje o tome kako je riječ o vječnom sudaru dobra i zla.

Suženi pogled klasičnoga režimca treba, naime, postati kolektivni i „transparentni“ standard. To je „ideal“ kojemu se teži. Sluga ne bi bio dobar sluga ako se ne bi neprestano dokazivao režimu, tj. ako ne bi neprestano prokazivao „negativne društvene tendencije“ i nudio rješenja o tome kako u ime promjena ništa ne promijeniti. Otud dolaze i funkcije i režimci zaduženi za „društvena pitanja“. Ondje gdje služinčad režima ne uspije uspostaviti kolektivno stanje svijesti po mjeri režima, tamo se – nema druge! – nalazi „unutarnji neprijatelj“ i „neprijatelj naroda“. Zadatak je sluge, to jest „društvenopolitičkoga radnika“ na terenu, „identificirati, locirati, uhititi i privesti“ stvarne, potencijalne i izmišljene neprijatelje. Zadatak je – snagom osobne prorežimski izgrađene svijesti ili na signal s režimskoga daljinskoga upravljača – odmah stupiti u akciju. Akcija se sastoji u tome da prorežimac uvjeri ili natjera nestašnoga plesača ili skupinu plesati po režimskim notama, privesti ih režimskoj pameti, zavesti javnost u slijepu ulicu, ako treba javno poniziti ciljanu metu i uputiti joj „drugarsku kritiku“. To se danas zove „PR“, a nekad agitacija i propaganda, u partijskom jeziku skraćeno na – agitprop.

Konstruktivni prorežimizam nikad ne spava, kao što nije spavao ni agitprop. Čim netko zine mimo dopuštenja režima ili suprotivo režimu, mora pronaći konstrukciju uz pomoć koje će pokopati režimu nepodobnu ideju, suspektno mišljenje, nepokorenu osobu ili, nedajbože, stranku. Na primjer, režimcima i prorežimcima nije problematična činjenica da je Plenković u gotovo jednostranačku vladu pozvao Pupovca, kako bi on mogao glumiti europskoga „kancelara“ (inkluzivnoga, ali samo prema nekima), a Pupovac srbijanskoga gubernatora. Prorežimskome oku smetat će nešto drugo, a ne uzrok problema, selektivni Plenković sa suvremenim Svetozarom Pribićevićem. Smetat će im oni koji, na bilo kojoj razini, ukazuju da SDSS u hrvatskoj vladi nije odraz volje i težnje hrvatskoga naroda ni aktivnih birača, kamoli neaktivnih. Primjerice, prorežimska meta je prošloga tjedna bila oporbena zastupnica Karolina Vidović-Krišto, koja je javno iznijela svoje mišljenje o najnovijoj postizbornoj makinaciji i prijevari demokratske volje većine.

Suzbijanje negativnih tendencija

Po naravi stvari u demokratskome društvu prorežimski trudbenik svoju pozornost mora usmjeriti prema bilo kakvom oporbenom obliku. U prvoj fazi „negativnu tendenciju“ treba prešutjeti. Ako preživi izgon iz javnoga prostora, tada se prorežimac u „negativnu tendenciju“ treba infiltrirati. U trećoj fazi „negativnu tendenciju“ treba iznutra rastaviti na sastavne dijelove, tako da cjelina više ne može funkcionirati, često puta ni opstati. Glede prve tri faze „udbodesnica“ u posljednjih tridesetak godina postigla je zavidne rezultate, ali je i pročitana. Preživi li „negativna tendencija“ sve tri početne faze prorežimskoga tretmana, pristupa se četvrtoj – konstruktivnom prorežimizmu. I tu mašti ni „kreativnosti“ nema kraja, napadačke konstrukcije se množe i dobivaju svoje javne odjeke. Prorežimski konstruktivizam održavanja statusa quo sastavni je dio režimske proizvodnje pristanka na to da žedni budu prevedeni preko vode tako da ostanu žedni. A prorežimac za to ne okrivljuje režimske snage, koje imaju vlast i moć, nego one koji ih nemaju!

Upravo zato režimlija u pravilu ne raspravlja o biti problema, niti o uzrocima. Njega zanimaju posljedice, i to samo one koje ne odgovaraju režimu, one koje treba „suzbiti“. Suzbijanje negativnih tendencija ozbiljan je i dobro plaćeni posao, bilo da se radi o obrtu, mediju, agenciji ili privatnoj sivoj ekonomiji. Prorežimac u prorežimskoj službi nikad se ne zamara suvišnim moralnim pitanjima, jer politika je, zna on, iznad morala. Ako je režimska, ona je neupitna, ma što učinila. K tomu osobni benefit ne treba uopće zanemariti kao značajno poticajno sredstvo za neumoran domarski rad na održavanju „doma“ kao sustava režima. Štoviše, prorežimski sustav vrjednota drži kako su nemoralni oni koji stvari dovode u pitanje, koji se služe zdravim umjesto ideološki brušenim razumom, koji argumentirano raspravljajući buše šarene balone režima. Nije režimskome slugi problem što je, primjera radi, obilježavanje Oluje i pobjede nad agresorom obezvrijeđeno politikom neoproštene pobjede i što se taj proces nastavlja. Problem je što se netko usudi kritički progovoriti o tomu da se Oluja ne može staviti u isti rang sa sporadičnim kriminalnim djelima, a što režim utjelovljen u hrvatsko srpskoj PP koaliciji pokušava progurati pod „novo normalno“, premda je riječ o najnovijem koraku od sedam milja politike neoproštene hrvatske pobjede.

Na čemu se temelji PP koalicija i njezini želučeki?

Ovaj tjedan oporbeni zastupnik Željko Sačić usudio se dva puta „skrenuti s pravoga puta“. Zato je zaslužio prorežimski javni tretman. U čemu je problem? Ukazao je na svu problematičnost vezanu uz proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. I još se povrh toga založio za provedbu europskih rezolucija o totalitarnim režimima kad je, mimo političke korektnosti etablirane služinčadi, zatražio da se iz Hrvatskoga sabora ukloni portret Josipa Manolića. Evo lustracije na djelu!

Sačić: Zašto se u Hrvatskoj ne provodi rezolucija Europskog parlamentu o izjednačavanju nacizma i komunizma?

Naime, kaj. Režimski popularni Manolić bio je vjeran i dosljedan, a osobito revolucionarno efikasan sluga totalitarnoga jugoslavenskoga komunizma. Ta je činjenica, mjerena europskim vrijednostima, važnija od činjenice da je bio predsjednikom Hrvatskoga sabora i vlade početkom devedesetih godina.

Umjesto logične potpore Sačićevu prijedlogu konstruktivni prorežimizam mora štititi sluganizam bivših slugu, a to u konkretnom slučaju znači da mora napasti zastupnika Sačića, kako bi se ustaljeni poredak s Manolićem u pozadini održao u bilo kom obliku. I tu sad počinje područje zamornoga i zabrinjavajuće šupljega konstruktivnoga prorežimizma na kojega ne vrijedi trošiti vrijeme u osvit 25. obljetnice Oluje nad čijom društvenom prihvatljivošću u duhu podjele krivnje bdije PP koalicija. Plenković i Pupovac. Sigurnosni im je osigurač stanoviti Milošević – on, kaže, ima „želudac“ doći na proslavu politici neoproštene pobjede mrske Oluje. Zauzvrat Medved daje svoj izdržljivi „želudac“ i prigiba koljena pred poraženim snagama. To je hrvatsko-srpski harakiri. Milošević je, naime, u izvršnoj vlasti zadužen za pravovjerje i higijenu „društvenih pitanja i ljudskih prava“ u Hrvata, a Medved je zadužen ojađenom narodu otpjevati konstrukcijski – „amen“. Sve ostale prljave poslove po dubini i širini političkoga prostora pomest će metlom konstruktivnoga prorežimizma, prorežimske snage: Režimci, režimoljubci, režimoslavi, režimobranitelji, režimbaje, režimbrajkani, režimdrugovi, režimčedeki, režimpajdaši i pajdašice.

Naime, opet, kaj. Kao i revolucija nekad, tako i njegova mentalna posljedica – konstruktivni prorežimizam – ne smije stati, budući da negativna tendencija „hrvatskoga nacionalizma“ nikad ne spava. To je ključna kohezijska snaga na kojoj počiva PP koalicija i njihovi čučekovi želučeki.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo