Tekst koji mogu ignorirati samo oni kojima je RSK na srcu

Prošlih dana na nekoliko hrvatskih portala pojavio se tekst suradnika Projekta Velebit (i drugih portala i tiskanih medija) Željka Dogana pod naslovom “Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi”.

Tekst je originalno objavljen pred 6 godina, ali njegov sadržaj nije dovoljno zaintrigirao mainstream medije, iako je trebao, jer se radi o svjedočenju potpukovnika KOS-a Slobodana Lazarevića, čovjeka koji je vršio centralnu ulogu visokog dužnosnika za vezu tzv. Republike Srpske Krajine za cijelo vrijeme njena postojanja i raspolagao s ključnim informacijama koje je kao svjedok optužbe iznosio na Haaškom tribunalu, gdje je između ostaloga bio i svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Sadržaj ovog Doganovog teksta baziran je baš na tom svjedočenju, specifično 29. listopada 2002. godine, a čiji je transkript objavljen na 130 stranica zapisnika sa suđenja toga dana.

U potvrdu onoga što je objavio Željko Dogan, ne bez razloga s naglaskom da ga “trebaju pročitati svi Hrvati ali i Srbi”, a i za one koji su dovoljno zainteresirani saznati sve pojedinosti ovoga ključnog dokumenta, u povezici donosimo kompletan sadržaj zapisnika, sa svim detaljima Lazarevićeva svjedočenja tog 29. listopada 2002. godine:

https://projektvelebit.com/tekst-koji-mogu-ignorirati-samo-oni-kojima-je-rsk-na-srcu/

Svjedočenje agenta KOS-a o ‘Oluji’ koje trebaju pročitati svi Hrvati, ali i Srbi

Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo svjedočenja (svakako pročitajte transkript zapisnika sa Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvređivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se zaključak da je Hrvatska vojska morala intervenirati onako kako je intervenirala i da je jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.

Autor: Željko Dogan

Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na sudu u

Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih krajinskih vođa  prikazujući ih onakvim kakvi zapravo jesu.

Na suđenju u Haagu Slobodan Milošević ponašao se domaćinski pa čak i bahato, ponižavajući svjedoke i obraćajući im se s visoka. Sve dok se u sudnici nije pojavio Slobodan Lazarević.

Znajući tko je stao na mjesto za svjedoke Milošević se iza neprobojnog stakla prvi put ozbiljno uznemirio, izgubio kontrolu i, na čuđenje svih, otvoreno mu zaprijetio: ”Tvoja žena se zove Zorica. Budeš li se petljao sa mnom, ja ću se pozabaviti s tvojom obitelji. Ti znaš da ima još ljudi u regiji koji su meni odani.”

Bila je to očito smrtonosna prijetnja Lazareviću da pazi što priča i morbidno podsjećanje na ono što se dogodilo Zoranu Đinđiću. No, nakon što je 4 godine svakodnevno gledao užasne zločine i posljedice Miloševićeve politike na okupiranom dijelu Hrvatske, Lazarević se nije pokolebao.

Prvi put je na suđenju Milošević izgledao toliko ponižen i utučen snagom nepobitnih dokaza i količinom informacija iznutra da nakon Lazarevićeva svjedočenja nije izlazio iz svoje zatvorske sobe tjedan dana, žaleći se na iscrpljenost.

Tko je Slobodan Lazarević i što je to njegovom svjedočenju pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na suđenju Miloševiću i u obrani generala Gotovine dalo toliku važnost i težinu?

Radi se o potpukovniku kontraobavještajne službe JNA koji je za cijelo vrijeme trajanja tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) radio kao visoki oficir za vezu jugoslavenske vojno obavještane službe i bio predstavnik vojne i političke vlasti ‘Krajine’ na međunarodnim mirovnim pregovorima s Hrvatskom.

U prosincu 1991. odlazi na okupirano područje Hrvatske gdje kao kao pripadnik 8. Operacijske grupe JNA kojoj je zapovjednik bio Mile Mrkšić, radi u 21.korpusu tzv. vojske RSK kao oficir za vezu s raznim međunarodnim organizacijama na terenu poput UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa, ECMM i stranim novinarima.

Takva pozicija, bliski odnosi i svakodnevni službeni kontakti s vodećim ličnostima iz vrha vojno-obavještajnog aparata JNA, Srbije, ‘Krajine’ i tzv. Republike Srpske (RS) u BiH, omogućili su mu da bude izravni sudionik i svjedok najvažnijh događaja iz tog vremena. Posebice dobro informiran o svemu što se događalo na okupiranom dijelu Hrvatske od početka velikosrpske agresije do nestanka ‘Krajine’ u Oluji.

Tzv. Krajina – leglo zločina

Pravni stručnjaci i svjetski mediji bili su jedinstveni u ocjeni da je nakon uhićenja i privođenja pred Haaški sud Slobodana Miloševića, svjedočenje Slobodana Lazarevića pred tim sudom bilo najznačajniji momenat za međunarodnu pravdu. Da se doista radi o itekako važnom svjedoku potvrdilo je i pisanje BBC Newsa (20.02. 2003.) u kojem se ističe kako je Lazarević pružio ‘najokrivljuće svjedočenje koje je Haaški sud ikada čuo’, a po priznanju (Hrvatskoj nesklonog) londonskog ‘The Economista’ on je bio ‘real insider’- upućeni član zatvorenog kruga koji je točno znao kako je zamršeni srpski zapovjedni lanac od Beograda na dolje za vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH funkcionirao.

Na suđenju Miloševiću u Haagu Lazarević je na sažet i pregledan način razotkrio kako je tzv. Krajina, čvrsto kontrolirana i dirigirana iz Beograda, bila područje zločina, kriminala i pljačke kojoj je jedina svrha bila nasiljem proširiti granice Velike Srbije. Iz njegovog svjedočenja potkrijepljenog vjerodostojnim dokumentima, fotografijama i dokazima kristalno jasno se uočio kriminalni karakter te terorističke paradržave koju su velikosrbi iz Beograda stvorili, nadgledali i čvrsto kontrolirali u svim njenim segmentima.

Na upit suca Maya da objasni odnos i razlike između JNA, vojske RSK i vojske RS u BiH Lazarević je odgovorio da se tu ne može govoriti o tri različite vojske nego jednoj i samo jednoj vojsci – JNA ili srpskoj vojsci.

Dalje  je pojasnio da su imena kao vojska RSK ili vojska RS u BiH potpuno nevažni pojmovi u stvarnom smislu jer je sve oružje, oprema, oficirski kadar i financije dolazili iz Beograda, odnosno Srbije. Vojska RSK i RS vršile su zajedničkim snagama vojne operacije na području Hrvatske i BiH.

Lazarević je za primjer naveo opsadu Bihaća koji su istovremeno napadala dva korpusa vojske RS i tri korpusa vojske RSK. Sve vojne akcije tzv. vojski RSK i RS planirao je i koordinirao Generalštab JNA u Beogradu. Zapovjedni lanac te odnose i strukturu Lazarević je objasnio ovako: Zapovjednik Generalštaba JNA u Beogradu bio je general Momčilo Perišić, a onda se zapovjedništvo KOS-a granalo u dvije grane. Na lijevoj je bila unutarnja sigurnost ili sjeverni sektor s pukovnicima Petrom Surlom i Mladenom Karanom.

Na desnoj, vanjska sigurnost KOS-a kojoj je na čelu bio pukovnik Nikola Zimonja. Idući prema dolje bilo je vojno zapovjedništvo u Kninu s generalom Čeleketkićem i Milom Mrkšićem izravno povezanim s 21-im korpusom RSK predvođen puk. Čedom Bulatom, kojem je oficir za vezu bio on (Slobodan Lazarević).

Mile Mrkšić: ‘Pobij ta govna!’

Pukovnik Bulat je svako jutro nakon sastanka s svojim osobljem morao slati izvješće izravno u Generalštab JNA u Beograd generalu Momčilu Perišiću i prije poduzimanja bilo kakvih vojnih akcija morao se konzultirati s njime i čekati njegovo odobrenje (str. 12321.).

Na pitanje suca Maya da mu opiše tko je bio Mile Mrkšić, Lazarević je rekao da je on bio zapovjednik 8. Operacijske grupe JNA koji je kasnije, 1995., postao zapovjednik vojske RSK. Prisjećajući se razgovora s Mrkšićem u vezi vukovarske bolnice Lazarević je posvjedočio da mu je Mrkšić priznao kako je on zapovjedio Šljivančaninu da pobije ranjenike i bolesnike riječima: ”Pobij ta govna!” (str. 12318.)

Onda je sudac May zamolio Lazarevića da objasni zapovjedni lanac i strukturu Službe državne bezbjednosti Srbije (SDBS). On je to ovako opisao: Na čelu SDBS u Beogradu bio je Jovica Stanišić, a njegovi izravni pomoćnici bili su Frenki Simatović, pukovnik Ulemek (Legija) i pukovnik Božović, koji su naizmjenice radili u zapovjednom stožeru na okupiranom dijelu Hrvatske, na Petrovoj gori.

Ispod njih je bio Tošo Pajić, šef policije tzv. RSK koji je bio na izravnoj telefonskoj vezi sa Stanišićem u Beogradu kojeg je uvjek oslovljavao s ‘tata’, a Miloševića s ‘gazda’. Na izravnoj vezi s Beogradom bio je i Miloš Pajić, ministar unutarnjih poslova’RSK’. U zapovjednom stožeru MUP-a Srbije, ‘Pauk’, na Petrovoj Gori, 21. Korpus predstavljao je gen. major Mile Novaković, a Arkanove tigrove puk. Pejović i kap. Šarac. I svi su oni isto tako bili izravno povezani s Jovicom Stanišićem u Beogradu (str. 12363)

Upitan kako se Vanceov plan o totalnoj demilitarizaciji i demobilizaciji svih jedinica ‘vojske RSK’ odrazio na stanje u ‘Krajini’ Lazarević je odgovorio da taj plan nije imao nikakvog efekta budući da nije stavio nikakvo ograničenje na veličinu policijskih snaga. Vojska RSK je preko noći zamjenila sivomaslinaste vojne odore s onim policijskim, plave boje i u roku od 10 sati sva vojna vozila prebojala u plavo, tako da se u stvari ništa nije promjenilo. Osim boje odora, boje vozila i dobijanja iskaznica policije RSK. ”Svi smo mi i dalje bili pripadnici jedinica JNA i KOS-a i podložni njihovom lancu zapovjedanja”.

Po mišljenje u Beograd

Na pitanje suca Maya koliki je bio približan broj oficira JNA na službi u vojsci ‘Krajine’ Lazarević je odgovorio: ”Punih sto posto” .

Objasnio je da su svi oficiri vojske ‘Krajine’ bili u stvari aktivne starješine JNA koji su se smjenjivali svakih 6 mjeseci jer su uglavnom stanovali u Beogradu, Nišu, Kruševu, Dragojlovu i dalje dolje na jugu Srbije. Za službu u vojsci ‘Krajine’ dobivali su ekstra plaću, a onima koji su bili voljni ostajali duže od 6 mjeseci bili su zagarantirani ključevi od stana po povratku u Beograd ili bilo od kud da su došli (str. 12340.).

Na pitanje da li je Hrvatska na neki drugi način osim vojnom akcijom mogla vratiti natrag svoja područja, Lazarević, koji je četiri puta kao predstavnik ‘krajinskih vlasti’ sudjelovao na u međunarodnim mirovnim pregovorima s hrvatskom delegacijom u Austriji, Švicarskoj i Norveškoj, odgovorio je da to nije bilo moguće. Objasnio je kako se uoči svih mirovnih pregovora išlo u Beograd po mišljenje. Tu bi dobili novac, (on čak i lažnu putovnicu u kojoj je pisalo da je rođen u Kninu, umjesto u Beogradu) i striktne instrukcije koje su uvijek bile – ‘ne pristajte ni na što”.

Toliko o tvrdnjama srbijanskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu da ‘Srbija nije nadzirala, usmjeravala ni upravljala paravojnim jedinicama koje su činile teške zločine’!?

U svijetlu tog procesa i srbijanske protutužbe’za genocid hrvatske vojske nad Srbima u Oluji’, svjedočenje Slobodana Lazarevića, potpukovnika kontraobasvještajne službe JNA koji je sve vrijeme proveo na službi u tzv. Krajini, izuzetno je važno za Hrvatsku. Za razliku od  Josipovića, Milanovića, Jovića, Puhovskih i sličnih koji nisu izravno sudjelovali u ratu već su sve ratne događaje promatrali nezainteresirano i izdaleka.

U usporedbi s njihovim salonskim rekla-kazala izjavama koje srbijanski pravni tim navodi kao argumente za svoju protutužbu, svjedočenje Slobodana Lazarevića, koji je bio izravni sudionik i vjerodostojan svjedok svega što se događalo na okupiranom području Hrvatske, prava je pravna bomba.

Da bi do kraja razobličio lukavo izokretanje istine u ‘srpsku istinu’ srbijanskog pravnog tima u Haagu, sve što bi hrvatski pravni tim možda trebao učiniti je sucima dati na uvid transkript Lazarevićeva svjedočenja i prikazati srpski dokumentarni film ‘Jedinica’.

Opovrgnuta optužnica

Naime, Lazarević je pred Haaškim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u više navrata vrlo efektno opovrgnuo montiranu optužnicu tužiteljstva tog suda i njihovog glavnog suradnika Save Štrpca da su Tuđman i hrvatska vojska u Oluji ‘protjerali 250 tisuća Srba iz Krajine’. U sučeljavanju s ‘predsjednikom RSK’ Milanom Martićem, Lazarević je nepobitno dokazao upravo suprotno. To jest da je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. A tekst te zapovijedi njegovog ‘Vrhovnog savjeta za obranu’ bio je objavljen u vodećem beogradskom listu Politika.

Činjenica da je braniteljski tim na suđenju hrvatskim generalima, Gotovini i Markaču, odlučio za prvog svjedoka obrane uzeti upravo Slobodana Lazarevića jasno ukazuje o koliko se dragocjenom svjedoku radi. Interesantno, čim se on pojavio kao svjedok obrane u postupku protiv generala Gotovine, Haaški sud je nestao s radara zanimanja svjetskih medija. Srpski i vodeći mediji ‘međunarodne zajednice’ o svjedočenju Slobodana Lazarevića u procesu protiv hrvatskih generala šutili su kao zaliveni kako ne bi pokazali istinu o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i potpunom kolapsu politički motivirane optužnice protiv generala Gotovine.

Ali ova zavjera šutnje nije mogla sakriti da je Lazarević pred Haaškim sudom (2. 6. 2009.) do u detalje dokazao da je istina upravo suprotno od onog što su ‘haaški’ tužitelji u optužnici protiv hrvatskih generala tvrdili. I izjavio da ako ikog treba optužiti za iseljenje hrvatski Srba onda je to jedino bivše vodstvo tzv. Krajine i tadašnja vlast u Beogradu.

Kao razlog naveo je da su ‘krajinske vlasti’ uoči Oluje namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širili strah od dolaska ustaša, koji je planski pokrenut iz Beograda:

”Vlasti RSK željeli su da se civili boje Hrvata i poticali su ih da odu. Za širenje straha i panike bilo je zaduženo ministarstvo informisanja u Kninu a po naredbi krajinskih vlasti provodili su ga čak i svećenici pravoslavne crkve”.

Pripreme za zbijeg počele su širenjem glasina da su Tuđman i Milošević već sve dogovorili, a neki ljudi su dobili zadatak širiti glasine među vojnicima i civilima da će ”ustaše da kolju decu”.

Svi civili bili naoružani

Na upit Gotovinina branitelja zašto su se s vojskom povlačili i civili Lazarević je odgovorio: ”U Krajini nije bilo muškaraca civila jer su svi bili naoružani. Nitko od nas nije mogao reći da nismo učinili nešto što je bio prekršaj zakona Republike Hrvatske. Prema tome svi smo imali razloga otići iz Hrvatske. Ljudi su otišli iz straha bojeći se osvete za zločine nad Hrvatima.”

Oni koji su se opirali iseljenju bili su prisiljeni to učiniti pod prijetnjom oružja ‘krajinske vojske i policije’.

Bilo bi dakle vrlo interesantno saznati tko je i na čiji nagovor naknadno, za vrijeme Račanove vlade, iz hrvatske tužbe izbacio upravo taj ključni navod kojim se za organizirano i prisilno etničko čišćenje hrvatskih Srba s prostora tzv. Krajine teretila Srbija. Kako bi se, u Mesićevom uredu nevješto friziranim transkriptom, otvorio prostor ‘haškim’ tužiteljima i Savi Štrpcu da na temelju tog ‘dokaza’ osude Tuđmana i stigmatiziraju hrvatsku državu.

Lazarević je dalje pred sudom potvrdio da je dva dana prije Oluje od jednog europskog promatrača (Berta Jensena, iz Danske) dobio detaljan plan i vrijeme početka napada hrvatske vojske, no vlast u Beogradu oglušila se na njegova upozorenja jer je već imala svoj scenarij masovnog iseljenja hrvatskih Srba i njihovog naseljavanja u BiH i Kosovo.

Prema Lazarevićevim riječima, vodstvo u Beogradu masovnim egzodusom lokalnih hrvatskih Srba ”željelo je steći jeftine političke poene”.

Taj lukavo pripremljeni zbijeg trebao je u očima svijeta prikazati Srbe kao žrtve i amnestirati Srbiju pred međunarodnom javnošću od četverogodišnjeg genocidnog ubijanja, razaranja i etničkog čišćenja Hrvata na okupiranim teritorijama.

Da je sve unaprijed isplanirano u Beogradu Lazarević je rekao da je shvatio nakon što je nazočio u Kninu razgovoru svog nadređenog, zapovjednika 21-og korpusa, Čedomira Bulata, s generalom Perišićem u Beogradu.

”Mi smo opkoljeni, sami, što da radimo” vikao je Bulat. ”Izdržite” uslijedio je odgovor i prekid veze. ”Bilo je bolno i očigledno da nas je Beograd izdao i napustio. Da smo sami”. Nakon telefonskih poziva najvišim vojnim, sigurnosnim i političkim dužnosnicima u Beogradu ”svi smo znali da smo žrtvovani” kazao je Lazarević.

”Odjednom su se ponašali kao potpuni stranci. Ponavljali su jednu te istu riječ- izdržite. Svi smo znali da je riječ o bitci koju ne možemo dobiti i da nema drugog izbora nego predati se”. Iako okruženi sa svih strana nisu imali nikakvu šansu, Milošević je naredio da izvrše kontranapad i tako možda izginu svi do jednoga. Po Lazarevićevim riječima, Miloševićeva ideja je bila je da zbog njihove ‘izdržljivosti’ i žrtve u borbi do kraja, hrvatska vojska od Topuskog napravi krajinsku Srebrenicu kako bi Beograd svijetu mogaoporučiti – ”Nitko ovdje nije cvijeće. Svi smo mi isti.” No, plan nije uspio.

Lazarević je dalje opisao kako im je, nakon predaje u Topuskom, Hrvatska vojska dopustila povlačenje preko cijele Slavonije do Šida u Srbiji, odakle su ih Srpske vlasti, blokirajući sve izlaze s autoputa proslijedile ravno na Kosovo.

Kazna za predaju

Pripovjedajući o mukama koje su nakon egzodusa prošli mnogi hrvatski Srbi u Arkanovom centru za obuku u Erdutu ”kao kaznu što su se predali”, rekao je: ‘To je ličilo na koncentracijski logor, nije bilo slobode kretanja, okolo je bila bodljikava žica i naoružani stražari. Ljudi su bili tjerani da s jednog kraja logora na drugi nose kamenje svoje težine i nisu smjeli da ga ispuste. Bili su vezani za bandere u dvorištu i svatko tko prođe pored njih mogao ih je udariti”.

Tako maltretirani i ponižavani ”trenirani su za nastavak rata protiv Hrvata”, a svakog koji je pokušao pobjeći arkanovci bi upucali u leđa.

Čovjek osjeti mučninu u trbuhu čitajući detaljne opise S. Lazarevića o podmetanjima, mučenjima i hladnokrvnim likvidacijama preostalog hrvatskog življa na okupiranom području, ali i karakternih Srba koji su pokazivali bilo kakvu samilost prema tim bespomoćnim ljudima ili prigovorili takvom ponašanju.

Budući da se ‘krajina’ temeljila na uvjerenju da Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima, sustavno su ubijani i protjerivani preostali Hrvati. Tko god od hrvatskih Srba nije tako mislio ili se nije slagao s time bio je prebijan ili likvidiran. Lazarević je kao primjer naveo gradonačelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića, kojeg je likvidirala tzv. antiteroristička jedinica jer se zalagao za pregovore i protivio likvidaciji Hrvata.

Takve antiterorističke jedinice koje su se sastojale od 40-45 mladih ljudi s teškim kriminalnim dosjeom imali su svi korpusi ‘vojske RSK’, a izvršavali su prljave zadatke koje drugi ‘obrazovani oficiri i vojnici ne bi izvršavali’. Tu se radilo o izazivanju nemira, izgreda i ubijanju iz čista mira Hrvata i muslimana pa čak i nepodobnih Srba.

Zapovjednik takve ‘antiterorističke’ jedinice pri 21. korpusu bio je Siniša Martić zvan Paraga. Sve takve jedinice oformio je Pero Ajdanović, zadužen za ‘unutrašnju sigurnost’ (!?). Kasnije, kada se Ajdanović vratio u Beograd, naslijedio ga je također pukovnik kontraobavještajne službe JNA, Mladen Karan.

Za bolje razumijevanje izvrnute istine koju trenutno demonstrira srbijanski pravni tim u Haagu, vrlo je indikativan dijalog (str. 12325.) kojeg je vodio sudac May s Slobodanom Lazarevićem o načinu na koji je likvidiran gosp. Obradović i kako je objašnjena njegova smrt u javnosti. Lazarević je rekao da je Obradović ubijen iz zasjede samo stotinjak metara daleko od zapovjedništva 21. Korpusa u kojem je on radio.

Istragu o njegovom ubojstvu vodili su 21. Korpus, lokalna policija i policija UN-a. Istražitelji 21. korpusa, među kojima je bio i Lazarević, pronašli su da su Obradovića ubili pripadnici antiterorističke jedinice vojske ‘Krajine’ i čak se nakon toga hvalili kako su time izvršili ‘patriotsko djelo’ jer je Obradović bio poznat po tome što se zalagao za miran suživot s Hrvatima. Službeno priopćenje za javnost je bilo da su se hrvatski teroristi po noći uspjeli prebaciti preko granice na Kupi, doći u blizinu Topuskog i ubiti gradonačelnika Obradovića.

Budući da je bio oficir za vezu 21. Korpusa s međunarodnim organizacijama, Lazarević kaže kako je zbog ubojstva gradonačelnika Obradovića ‘od strane hrvatskih terorista’ uručio protestno pismo generalu UN-a Musi Bamayi iako je znao da je sadržaj pisma potpuno lažan.

Bezakonje

Zaslijepljenost velikosrpskom idejom i mržnjom, zločin i kriminal doveli su nasilje u ‘Krajini’ do nezamislive razine. Okupirana područja bila su pustošena gangsterskim klanovima ratnih kriminalaca. Vladalo je bezakonje. Nitko nije bio siguran i nitko nije mogao zaštiti nikoga. ”Svaki se problem i poravnanje starih računa rješavalo oružjem u međusobnim obračunima”, posvjedočio je Lazarević.

Čitajući nevjerojatno uzbudljivo Lazarevićevo svjedočenja (svakako pročitajte transkript zapisnika sa Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju) o stanju masovne patnje, industrije smrti, pljačke, kriminala i obezvređivanja ljudskosti u najprimitivnijoj formi, sam od sebe nameće se zaključak da je Hrvatska vojska morala intervenirati onako kako je intervenirala i da je jedino vojno-redarstvenom akcijom mogla riješiti ovu nezamislivu tragediju i sramotu u samom srcu Hrvatske.

Vrijeme je da vodeći hrvatski mediji preuzmu moralnu odgovornost i objavom Lazarevićevih svjedočenja na sudu u Haagu daju nepristranu i jasnu sliku karaktera tzv. RSK, Miloševića, Martića, Štrpca i ostalih krajinskih vođa  prikazujući ih onakvim kakvi zapravo jesu.

Lazarevićevo svjedočenje u Haagu trebali si pročitati svi Hrvati, a poglavito oni koji se bave politikom.

Trebali bi ga pročitati svi Srbi, a poglavito Milorad Pupovac ( ako on već nije izgubljen slučaj?) i pokazati zrnce razuma i elmentarnog ljudskog i političkog poštenja i ne obilježavati Oluju s Aleksandrom Vučićem i uz slogan “Zločin koji traje”, nego proslaviti Oluju kao završnu operaciju Hrvatske vojske i policije kojim je oslobođena Hrvatska, a i time i svi njeni građani.

Projekt Velebit/https://projektvelebit.com//Hrvatsko nebo