Aja Sofija i Al-Aksa u službi i Erdoğanove prozirne politike

Odluka Recepa Tayyipa Erdoğana da simbol istočnog kršćanstva Aju Sofiju ponovno pretvori u džamiju ne smije se promatrati samo kao njegovu želju da ojača islam u Turskoj, nego i kao pokušaj poentiranja unutar islamskoga svijeta.

Erdoğan gubi polagano tlo pod nogama u Turskoj. Izgubio je vlast u Istanbulu i Ankari. Turska proživljava ekonomsku krizu zbog loših turističkih rezultata zadnjih godina, koji su posljedica njegove antizapadne i provokativne islamske politike, kao i sukoba s mnoštvom unutarnjih neprijatelja, od Kurda do sekularnih Turaka. Kriza će se ove godine zbog koronavirusa i još lošijih turističkih rezultata produbiti što bi moglo najesen izazvati velike nemire, pa čak i potpuni pad već narušene Erdoğanove političke moći.

Nezadovoljstvo naroda

Iako Erdoğan uvjerava Turke, poput imitirajući Vučića u osiromašenoj Srbiji, kako Turska nije nikada stajala ekonomski bolje, narod je sve siromašniji i nezadovoljniji. Devalvacija turske valute i izostanak turista iz zapadnih zemalja doveli su Turke u očajno stanje siromaštva. Pred Turskom su vrlo izazovna vremena. Nedavnim vrlo lukavim izazivanjem sukoba (vojni udar) sa svojim političkim ocem Gülenom stvorio je mogućnost za zatvaranje desetaka tisuća njegovih pristalica, među kojima mnoštvo vojnih časnika, policajaca i ljudi iz sudstva. Na taj je način na prvi pogled još više učvrstio svoju diktaturu, ali istovremeno stekao i vrlo opasne neprijatelje, ovaj puta i među konzervativnim muslimanima. Gülen, koji raspolaže ogromnim kapitalom, ima u Turskoj i svijetu puno više pristalica nego to na prvi pogled izgleda. Erdoğan to zna i zato pokušava poentirati kod običnog turskoga svijeta. Stavljanjem Aje Sofije ponovno u funkciju džamije, njegov je pokušaj da zaustavi nezadovoljstvo naroda zbog sve veće ekonomske bijede, ali i političkoga nezadovoljstva.

Pozicioniranje kod muslimana u svijetu

Istina, pretvaranjem Aje Sofije u džamiju ojačat će trenutno svoj ugled kod običnog muslimanskoga neprosvijećenog puka koji će taj čin doživjeti kao trijumf islama nad kršćanstvom i zapadnom politikom. Ali u tome se krije i velika opasnost. Zapadni političari bi mogli izgubiti strpljenje i krenuti na svoj način u obračun s čovjekom koji želi biti najvećim i najradikalnijim muslimanskim političarom u svijetu. Trenutno mu to ne polazi za rukom zbog sukoba s većinom arapskih država. Upravo zato u Erdoğanovu nerazboritom i vrlo drskom poigravanju Ajom Sofijom treba tražiti i pokušaj da se afirmira izvan Turske, u širim slojevima muslimana svijeta. Ugled u islamskom svijetu mu je u ovom trenutku potreban iz dva razloga: da primiri nezadovoljne Turke, ali istovremeno da se na taj način obračuna s mnoštvom protivnika unutar islamskoga svijeta, posebno onog arapskoga. Naime, Erdoğanove zamisli da postane vođom islamskoga svijeta su se u zadnje vrijeme zakomplicirale. Njegova sklonost Muslimanskom bratstvu koje pokušava već duže vremena preuzeti vodeću ulogu u arapskom svijetu, dovela ga je u sukob s većinom tamošnjih država. Jedina arapska država s kojom Erdoğan ima dobre odnose jest Katar koji i sam podržava ideologiju Muslimanskog bratstva. A upravo je ta ideologija ono što izaziva strah kod većine arapskih država, pa čak i kod Saudijske Arabije u kojoj vlada vrlo opasni politički islam.

Pod sjenkom Muslimanskog bratstva

Muslimansko bratstvo, koje je 1979. inspiriralo ubojstvo nekadašnjega egipatskoga predsjednika Anwara el-Sadata, uspjelo je nakon nedavnog Arapskoga proljeća pobijediti na izborima u Egiptu, i to zahvaljujući glasovima nepismenog sloja društva. Na taj način je iznevjereno očekivanje mladih i školovanijih Egipćana koji su se ponadali kako bi ih Arapsko proljeće moglo napokon osloboditi od vojne diktature i političkoga islama. Upravo je to razlog da u Egipat  nakon vojnog udara i skidanja s vlasti izabranog Muslimanskoga bratstva nije došlo do velikih prosvjeda. Mnogi su prihvatili radije ponovno vojnu diktaturu nego politički islam. Naime, Muslimansko bratstvo je namjeravalo uvesti šerijatski zakon u Egiptu, koji je nespojiv s bilo kakvim vidom demokracije. I da se to dogodilo, došlo bi do velikih sukoba s liberalnim Egipćanima, ali i s kršćanskom koptskom manjinom, koja bi na taj način bila i zakonski dovedena u neravnopravan položaj. Pa, ipak, vojni udar u Egiptu nije izveden zbog prava kršćana, koja su i onako pod pritiskom neprosvijećenog islama i u svim vojnim diktaturama u arapskom svijetu bila ugrožena, nego zbog straha pojedinih država, napose Saudijske Arabije od Muslimanskoga bratstva. Prijetila je opasnost da se ovi nakon stabiliziranja vlasti u Egiptu okrenu bogatim arapskim državama, prije svega Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Emiratima, te pokušaju tamošnje vlastodršce skinuti s vlasti kako bi se za svoje reforme dočepali njihova bogatstva. Da im je to pošlo za rukom, gotovo čitav arapski svijet bi utonuo u diktaturu političkoga islama. Upravo zbog toga su mnoge arapske države gledale sa simpatijama na vojni udar u Egiptu. Nije nikakva tajna da je upravo Saudijska Arabija pomogla vojni udar u Egiptu, te da danas s velikim financijskim sredstvima sudjeluje u izgradnji novog Kaira, grada za nekoliko milijuna ljudi, kako bi barem na trenutak ublažila nezadovoljstvo naroda zbog lošeg ekonomskoga stanja.

Poentiranje na Al-Aksi

Erdoğan kao veliki prijatelj Muslimanskog bratstva i svrgnutog egipatskog predsjednika Mursija zbog toga je u sukobu s egipatskom vojnom diktaturom i arapskim državama koje ju podržavaju. U tom kontekstu treba promatrati i njegovu izjavu u vezi s ponovnim pretvaranjem Aja Sofije u džamiju  kako je slijedeće na redu oslobađanje džamije Al-Akse od Židova. Tom izjavom steći će zasigurno određene simpatije kod palestinskog i arapskog stanovništva, ali i šire, jer je riječ o džamiji koju muslimani širom svijeta promatraju kao treću najvažniju muslimansku bogomolju, nakon onih u Meki i Medini. Malo je ortodoksnih muslimana širom svijeta koji ne bi podržali Erdoğana u vojnom pohodu oslobađanja Al-Akse. Pa, ipak, oni razumniji, pa i među Palestincima koji su na poseban način ponosni na Al-Aksu, znaju da je Erdoğanova izjava u službi skupljanja poena u islamskom svijetu, napose onom arapskom.

Poruka i muslimanima u BiH

Ono što bi trebalo zabrinjavati više od izjave o navodnom oslobađanja Al-Akse od Židova jest imenovanje imamom džamije u koju je pretvorene Aja Sofija čovjeka bosanskohercegovački korijena. Time šalje Erdoğan poruku i muslimanima u BiH. A ona odudara od njegove priče o zauzimanju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Jer, kolikogod on bio radikalni musliman, svjestan je toga da čitava BiH ne može nikada biti muslimanska (bošnjačka). Ostaje upitno ne krije li se iza toga ipak neka nova poruka Izetbegoviću i SDA, koji i onako ne kriju da stoje pod velikim utjecajem Erdoğana i njegova pogleda na previranja u svijetu islama. Uostalom, pomoć koja je izostala BiH, napose Bošnjacima, od strane velikoga broja arapskih, bogatih država leži u toj sprezi SDA s Erdoğanom. Zato ozbiljniji promatrač prilika u BiH ne bi smio biti iznenađen nekim budućim novim potezima Izetbegovića, pa i mogućim dogovorom s Dodikom i Čovićem. Možda se nešto od toga krije i u vrlo drskim izjavama Dodika u susretu s Vučićem kako treba mijenjati Kosovo za Republiku Srpsku. Još bi više u vezi s tim trebalo zabrinjavati saznanje da Vučić i Erdoğan imaju jako dobre odnose.

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo