Nenad Piskač: Htjeli bi neproglašeno izvanredno pretvoriti u trajno „normalno“ stanje

Bezbolno pretvaranje izvanrednoga u normalno stanje

Među „brojne izazove nove vlade“ spada i bezbolno pretvaranje izvanrednoga u normalno stanje. Kako je do izvanrednoga stanja došlo pisao sam na portalu hkv.hr – nakon čega sam otišao na nebo. Uglavnom, izvanredno stanje uvedeno je mimo Ustava Republike Hrvatske. O izvanrednom stanju nije raspravljao Hrvatski sabor. Odluku o izvanrednom stanju donio je Kancelar i njegova uža zajednica u dosluhu s umreženom globalnom zajednicom. Uskoro je dobio izbore, preostala su mu samo tehnička pitanja. Ostali tuzemni čimbenici prihvatili su igru, glumeći pritom oporbu ili struku. I opravdavajući se „epidemiološkom situacijom“. A ona je tragikomična. Očito se njome može upravljati, kad treba virus se pojavi, kada pak to odgovara upravljačima krize, „mjere“ su blaže. I tako nas privikavaju na to da je izvanredno zapravo normalno, a cik-cak zapravo pravocrtno. I da smo kolektivno krivi za „širenje zaraze“.

Dobivši mandat od Predsjednika Republike s karakterom, mandatar se sad može prihvatiti posla. Pred njim je široko polje neostvarenih hrvatskih „komparativnih prednosti“, koje nije uzorao u protekle četiri godine. A ne će ih ni u iduće četiri godine sa starim Fergusonovim traktorima i zahrđalim socijalističkim plugovima marke Pupovac, Čaćić ili Kajtazi. Nijedno goruće pitanje države i nacije nije riješio, a ideološke je podjele podebljao. Upravo je zato, valjda, dobio povjerenje 17 posto svih birača, s ukupno 46 posto onih koji su se uopće pojavili na biralištu. S maskom ili bez nje. Mislim da je dobio više glasova od onih pod krinkom. Umjesto da se tuđmanovski oslonio „na vlastite snage i pomoć Božju“, mandatar se oslonio na one koji nisu htjeli slobodnu Hrvatsku i na obećanje pustih milijarda iz eurofondova koje samo čekaju da ih on realizira. Jer, navodno, nitko drugi nije kvalificiran za „omotnice“.

Sklepavši većinu od 76 zastupnika, oslanjajući se pritom na pokorenu Zajednicu, naoko jeftine manjinske zastupnike i još dva suspektna saborska mandata, Kancelar je poslao poruku s karakteristikom dimne zavjese o tomu da ima „tanku većinu“, ali zato stabilnu. Ne, nema on tanku većinu u Hrvatskom saboru. U donošenju strateški važnih svjetonazorskih pitanja on se može bez ikakva problema osloniti i na osvojene mandate Restart koalicije (41 mandat plus 76 jednako 117), djelomično i na druge iz različitih koalicija čiji su mandati izloženi na slobodnom tržištu Hrvatskoga sabora. Ima on oko 120 sigurnih ručica za najbolnije odluke, one koje ne odražavaju volju i težnju, potrebe i želje hrvatskoga naroda. Među te odluke spada i možebitno pretvaranje neproglašenoga izvanrednoga u normalno stanje, ali gotovo sigurno nametanje eura i guranje kune u ropotarnicu povijesti.

Šepavi komarac

Uz socijalnu nesigurnost, pravnu nesigurnost, radnu nesigurnost – u stanovništvo je ubrizgana i opća zdravstvena nesigurnost. Strah od smrti! Od respiratora. Od nedostatka „cjepiva“. Za razliku od socijalne, pravne i radne nesigurnosti, zdravstvena je nesigurnost prema svim pokazateljima „mačji kašalj“. Šepavi komarac. Naravno, ako se promatra sa stajališta stanja države i nacije.

Ako se, međutim, stvar promatra s motrišta globalne „epidemiološke situacije“, onda su Vili, Alemka, Krunoslav i osobito Davor – rješenje za sve naše nedaće. Kad uvedu logor na cijelom području međunarodno priznate Republike Hrvatske, ispunit će svoju zadaću prema gospodaru Kancelaru, a Kancelar pak prema globalnoj zajednici politepidemioloških istomišljenika. Jesmo li za takav scenarij glasovali? Nismo. Ali, koga briga, jednodnevni „festival demokracije“ prošao je. Idući je festival za četiri godine. Dotad bismo mogli prihvatiti pod normalno svakodnevno nošenje brnjice, ogrlice i uzice. Sve da ne bismo umrli od strašnoga nevidljivoga neprijatelja! On je jači čak i od tradicionalno mrskih neprijatelja naroda kao što su „refašizacija Hrvatske“ i „ustaše“, protiv kojih se mandatarovi koalicijski partneri uporno bore još od svibnja 1945., tada na čelu s drugom Titom, a danas s Kancelarom i onim „slučajnim“ predsjednikom koji je Tuđmanovu bistu u bivšoj „Titovoj“ vili izbacio odande. Titova se Partija borila protiv virusa „klerofašizma“ i ostalih agitpropovskih izama, za čisti zrak „Jugoslavije – tvrđave samoupravnoga socijalizma“. Hrvatska bi u iduće četiri godine mogla postati tvrđavom borbe protiv različitih virtualnih neprijatelja. I iskrvariti u toj pravednoj borbi s raznim neprijateljima..

I tradicionalni neprijatelji, fašisti i ustaše, i ovaj moderni biološki neprijatelj imaju neke zajedničke karakteristike. Primjerice, pojavljuju se i nestaju kad arbitrima države i nacije paše. Nadalje, spadaju u kategoriju nevidljivih neprijatelja. I borba protiv njih ima neke zajedničke karakteristike. Temelji se na „rekla – kazala“ kontradiktornim argumentima, na proizvodnji straha i panike, na restrikcijama ustavom zajamčenih sloboda i prava, na suspenziji demokratskih uzusa i na proizvodnji pristanka na neprestanu sizifovsku borbu protiv virtualnih i neiskorjenjivih opasnosti. Zajedničko je i to što se u borbi s nevidljivim neprijateljem ne treba držati zakona kao pijan plota. Pritom, realne opasnosti, kao što su narušena nacionalna sigurnost, nestabilna i nedostatna poljoprivredna i industrijska proizvodnja, uvozni ortakluk, depopulacija ozemlja i omorja, te demografski slom, postaju nebitnim sporednim stvarima. Državljanin je sveden na neidentificirana lika pod maskom, lika bez identiteta.

Pljačkaš sad, hoće – ne će, mora biti maskiran

Ima tu i komičnih situacija, kao što je zamišljeni slučaj pljačke banke. Pljačkaš sad, hoće – ne će, mora biti maskiran. Sumnjiv bi bio da u banku s revolverom uđe bez maske. Uvoznik češnjaka iz Kine na sastanku na kojemu će se odlučiti o visini poticaja za taj vanjskotrgovinski pothvat, također mora nositi masku. I saborski zastupnici kod proizvodnje rupa u zakonu morat će nositi masku. I tako redom. Drugim riječima, u idućem mandatu još ćemo teže prepoznavati režimske ljude, ljubitelje Judinih škuda i ostalo osoblje koje treba pomesti negoli što smo ih dosad mogli „locirati i identificirati“. Maska je obvezatna za sve. Distanca čovjeka od čovjeka, također. I kad ostvarimo sve „mjere“ u sto postotnom opsegu, nastavit će se iseljavanje, gubljenje suvereniteta zamjenom kune za euro… I kad šćućureni na dnu Europske unije pobijedimo sve pupovčevske fašiste, komunističke ustaše i globalističke viruse, totalitarizmu sklone snage izmislit će novoga i strašnoga neprijatelja. Za nagradu Hrvati će im dati, opet, demokratski legitimitet da ih izvuku iz navodne gabule.

I tako dok ih uopće bude.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo