Šiljo: Tehnolozi vlasti i njihove sirovine

Birači i ostali neka oproste, ali kada se procesi industrijske tehnologije primijene na političke predizborne, izborne i poslijeizborne procese, otkrivaju se nevjerojatne sličnosti i podudarnosti. Sve ispod „zlatnog“ vrha piramide pretvara se pri ustrojavanju vlasti, po fazama, u – trosku! To zovemo demokratskim oblikom vladavine.

Zagreb – Rudarsko-geološko-naftni fakultet, 15. srpnja 2020.

Što su sirovine, svi znamo: to su tvari iz prirode, osobito rud(ač)e, u kojima ima raznih sastojaka ili su to još neobrađeni materijali iz kojih se posebnim postupcima dobivaju čisti(ji) ili obrađeni(ji) materijali. No „tehnologija“ je riječ koju danas rijetko tko razumije. Svi misle da otprilike znaju što je to, a mnogi zapravo ne znaju. Dok je u bivšoj državi postojala i stotine tisuća ljudi zapošljavala odnosno za takve djelatnosti školovala industrijalizirana Slovenija, Hrvatska, BiH… mnogi su jako dobro znali što je „tehnologija“, i još bolje razlikovali tu riječ od „tehnike“ nego mi danas. U de-industrijaliziranoj Hrvatskoj, BiH… sve je to izblijedjelo, a pod globalnim utjecajem engleske riječi technology tehnika, tehnologija i „informatička tehnologija“ pobrkane su i gotovo stopljene u jedno.

Od „ustaše“ Klaića do „visoke peći“

Filolog Bratoljub Klaić (koji bijaše, zamislite, nešto radio, pa i bio na nekoj odgovornoj dužnosti u „ustaškoj“ NDH, a zbog toga mu nekim sretnim slučajem nije 1945. glava otišla s ramena, nego mu je dopušteno nastaviti baviti se jezikoslovljem i filologijom) u svom „Rječniku stranih riječi“ ovako opisuje tu riječ: „tehnologija grč. (isp. tehnika + logos – riječ, govor) nauka o načinima prerade sirovina u gotove produkte (tehnologija metala, kemijska tehnologija, tehnologija drveta, goriva, vode itd.)!“

Oni koji su svojedobno imali sreće ići, poput autora ovih današnjih redaka, u srednju školu metalskog smjera morali su do u detalje naučiti što je tehnologija (tako se zvao i jedan predmet). A osobito dugo proučavali su nešto što se zvala „visoka peć“. Slikovni prikaz s Wikipedije i kazalo po označenim brojevima dat će svima koji o „visokoj peći“ ništa ne znaju osnovnu predodžbu o tom čudu industrijske revolucije, bez kojeg je bila nezamisliva proizvodnja mnogih za život prijeko potrebnih proizvoda, od osovina za zaprežna vozila, bicikala, pušaka, topova, tenkova, automobila, brodova i letjelica, armaturnog željeza tračnica, lokomotiva, vagona pa do radijatora, dizala i svega ostaloga:

Wikipedija tumači tehnološki proces dobivanja željeza iz rudače, iz smjese u kojoj obično ima više svega drugoga nego željeza (cilj je izlučiti željezo u što čistijem stanju, a sve drugo, „trosku“, odbaciti ili iskoristiti za što drugo):

Visoka peć je vrsta peći koja služi u procesu dobivanja željeza iz oksidnih ruda željeza (hematita, Fe2O3 ili magnetita, Fe3O4). Koks, vapnenac i ruda ubacuju se kroz vrh peći. Vrući zrak uvodi se na dnu peći i pali koks, čime se održava visoka temperatura u peći. Reakcijom između zraka i koksa razvija se ugljikov monoksid koji reducira željezov oksid:

Fe2O3 + 3CO → 2Fe + 3CO2

Temperatura u peći je tolika da se rastaljeno željezo skuplja u bazi peći. Proizvodnja željeza u visokoj peći je kontinuirani proces. Sirovine se kontinuirano ubacuju kroz vrh peći, a sirovo željezo i troska se vade s dna.

Tko su i  čemu služe „tehnolozi“?

E sad, a tko su i što su „tehnolozi“? To su stručnjaci koji projektiraju naprave za složene procese kojima se dolazi do odgovarajućeg metala ili drugog materijala potrebnog za daljnju industrijsku obradu ili preradu. Oni, osobito, upravljaju takvim procesima, nadziru ih i interveniraju ako što krene ukrivo. Ovisno o tomu što im je zadaća proizvesti iz određenih sirovina, imamo tehnologe raznih metala, tehnologe nafte i prirodnog plina, tehnologe tkanine, plastike, vode itd. A imamo i tehnologe kojima je zadaća proizvesti složene spojeve i svašta drugo, lijekove ili cjepiva, na primjer. 

Vlast i politika, proizvodi i sirovine! 

Nakon što smo otkrili što je tehnologija i vidjeli da je složen proces dobivanja određenih, i to vrijednih tvari u manje-više čistom obliku, koje se mogu uporabiti za predadu u prerađivačkoj industriji, ili skupo prodati kao što se prodaje recimo neobrađeno zlato, a ponegdje recimo i pitka voda izlučena iz tla, otpadnih voda ili zraka, pogledati nam je u kakvoj su svezi tehnolozi s vlašću. U prenesenom smislu, „tehnolozi vlasti“ bili bi svi oni koji nadziru procese kojih je cilj proizvesti iz određene sirovine – vlast. Tko su pak „tehnolozi vlasti“ i kako se do njih dolazi? To su u pravilu političari ili oni kojima političari služe, dakle oni koji posredstvom političara upravljaju političarima, a time i samom vlašću. 

Kako se pak dolazi do vlasti, na vlast, u vlast ili uz vlast? U „visokim pećima“, u tvornicama ili pogonima? Ne! Do vlasti se u demokraciji dolazi isključivo na demokratskim izborima! Tko sudjeluje na izborima? – U pravilu sudjeluju stranke, ponekad doduše neke nezavisne liste ili pojedinci (npr. Mislav Kolakušić), ali teško da se igdje na svijetu dogodilo da vlast preuzme neka „nezavisna lista“, sama. Praktički posvuda imamo stranke kao subjekte, kao temeljne skupne elemente demokracije. A imamo i čelnike stranaka odnosno one koji iz sjene njima upravljaju. 

Ako izbore i ono što im prethodi usporedimo s tehnološkim procesom kakav je prikazan za „visoku peć“, tada ćemo s pravom reći da su tehnolozi vlasti svi oni koji upravljaju političkim „visokim pećima“ – svatko svojom – s ciljem da im ona u određenom vremenu proizvede ili istali ili izluči što više „kilograma“ žuđene vlasti kako bi kada se kada se količine izmjere i usporede znalo tko je polučio najviše. Taj postaje mandatar, sam ili udruživši svoju dobivenu tvar s tvarima još nekih, s najmanje onoliko „kilograma“ koliko mu je potrebno da ta suma prevagne nad sumom svih ostalih.

Moramo se zapitati što je sirovina iz koje se izlučuju kilogrami tvari koja je na demokratskoj tržnici jedina priznata kao vrijedna, a to su glasovi birača preračunati u osvojene mandate u parlamentu. Ta sirovina zapravo su sami birači. I ne samo oni. Ta su sirovina i svi oni kandidati koji ne postanu, odnosno dok eventualno ne postanu (kao zamjene) narodni zastupnici, vijećnici, deputati, delegati, kongresnici, senatori ili kako ih se već gdje naziva. 

Što bi dakle bili demokratski izbori protumačeni uz pomoć obrasca tehnološkog procesa? Oni bi bili odvajanje vrijednoga (recimo sirovog željeza dobivenog iz „visoke peći“) od nevrijednoga („troske“, njem. „šljake“, „zgure“, „taloga“, „otpadaka“) odnosno svega što nije ni najmanje vrijedno u smislu zastupničkog mandata kao jedinog istinskog kriterija vrijednosti u parlamentarnom odlučivanju.

Koja je uloga političkih tehnologa?

U početku su svi politički tehnolozi jednakovrijedni. No na kraju se pokaže da u nadmetanju – o tom je riječ i to je najvažnije! – ni tehnolozi koji su „izmuzli“ manje od apsolutne većine mandata nisu postigli ništa osobito. Kilogrami njihova sirovog željeza, u obliku izabranih zastupnika, služe uglavnom za popunjavanje saborskih klupa i „zanovijetanje“ onima koji imaju većinu. I oporba je praktički vrlo bliska onomu što bismo mogli nazvati slabovrijednom „troskom“. 

No tu priči o prosijavanju, probiranju odnosno odvajanju željenog proizvoda od nužnih otpadaka nije kraj. Na scenu stupaju tehnolozi vlasti, a obično je to, po piramidalnom načelu, samo jedan, onaj glavni, onaj na vrhu. Taj u ime saborske većine dobiva mandat, samostalno sastavlja vladu i radi ostale stvari, a kada se ukaže pred Saborom, njegova većina daje samo nominalnu (brojčanu) potporu „tehnološkom“ procesu izlučivanja članova vlade između mnogih i zatim vladanja u ime saborske većine. Time su u bitnomu svi zastupnici odvojeni od onoga bitnoga, od izvršne vlasti i realnih ovlasti. U neku ruku, učinjeni su i oni troskom. Onako kao što je u visokoj peći pod upravom tehnologa vrijedno željezo izlučeno iz rudače (tj. mase kandidata i birača), dok je sve drugo odvojeno i gurnuto manje ili više u stranu – onako kao što se u visokoj peći od vrijednog željeza odvaja malovrijedna troska. S tom razlikom da je u demokraciji nužna nazočnost reprezentativne troske, koja izvršnoj vlasti kao željezu daje u zastupničkom tijelu legitimitet i potvrđuje njezine odluke. Ponajviše radi toga.

Ukratko i kazano tehnološko-politološki: birači su već samim činom izbora pretvorili sebe u trosku, zatim su kao troska odbačeni oni koji nisu izabrani, pa oni koji su izabrani ali su ostali u manjini, a onda i oni koji su postali većina. Ta većina ima ulogu dizanja ruku i obraneonoga što vlada predloži, dok manjina ima ulogu nemoćnog kritiziranja, bezizglednog popravljanja ili uzaludnog dopunjavanja onoga što Vlada predloži.

Pa ipak, ni tu nije kraj! Članovi vlade formalno su iz narodne rudače izlučeni u ono što možemo slikovito nazvati osovinama države. Već time i oni su, uglavnom, građa ili predmeti tog demokratsko-tehnološkog procesa, ali nisu tehnolozi. Tko će od onih koji će ovih dana biti od predsjednika Vlade predložen, a zatim u Saboru i izabran smjeti ustvrditi da je on „tehnolog vlasti“. Nitko ili gotovo nitko! Jedini koji će imati pravo takvim se nazvati – i tako se ponašati – bit će mandatar, a zatim i izabrani predsjednik vlade osobno. 

No ako je i on predsjednikom vlade postao po volji, dobrostivosti i pod kontrolom nekog nevidljivog tehnologa, u tom slučaju i on biva naposljetku pretvoren u trosku. Netko drugi u tom je slučaju stvarna „moć i(li) vlast“. A vidjeli smo da je vlast u što čistijem obliku prvi, osnovni, završni i glavni cilj svakog „tehnologa vlasti“. Jednako kao što su što čistije zlato, željezo, aluminij, voda, sol, celuloza ili alkohol takvi ciljevi tehnologa koji se bavi procesima njihova izlučivanja iz rudače odnosno sirovine.

Što  zaključiti o odnosu demokracije i tehnologije?

Prvo se mora zaključiti da su „tehnolozi vlasti“ svi meštri koji imaju za cilj od sirovine (naroda, birača, kandidata, zastupnika, ministara…) dobiti u svoju vlastitu posudu ili pregaču „čisto zlato vlasti“. Oni su utoliko i svojevrsni al-kemičari. Proces demokratskih izbora zapravo je vrlo sličan procesu u „visokoj peći“, a najuspješniji su tehnolozi vlasti oni koji skupa sa svojim asistentima i suradnicima uspiju domoći se najvećeg komada vrijedne tvari izlučene voljom većine aktivnih birača odnosno zastupnika i stranačkih tijela.

Nadalje se mora zaključiti da je društvo demokratskije što je u „tehnološkom procesu“ odlučivanja proizvedeno i odbačeno manje troske. Kada narod odlučuje na referendumu, u tom trenutku nitko još nije troska. Kada na izborima izabere zastupnike, već je postao troskom. Itd. 

I obrnuto, najmanje su demokratska (po volji naroda) sva ona društva u kojima je sva vlast na određenom području u rukama jednog čovjeka ili male skupine njih. Kao školski povijesni primjeri obično se navode faraoni, despoti, imperatori, carevi, sultani, diktatori, satrapi, gubernatori, velmože, age i slični tipovi, ili tetrarsi, trijumviri, direktoriji, politbiroi, predsjedništva…

U formalno demokratskim sustavima najviše nas intrigira „tehnologija osvajanja vlasti“, koja je uvodna disciplina i osnovna sirovina za „tehnologiju vlasti“. I možemo tu istraživati i otkrivati najnevjerojatnije stvari. Ali jedna će ostati neupitna: Osvajanje vlasti u demokraciji uvijek je rezultat određene tehnologije primijenjene na raspoložive sirovine. Birači i ostali neka oproste, ali kada se procesi industrijske tehnologije primijene na političke predizborne, izborne i poslijeizborne procese, otkrivaju se nevjerojatne sličnosti i podudarnosti. Sve ispod „zlatnog“ vrha piramide pretvara se pri ustrojavanju vlasti, po fazama, u – trosku! To zovemo demokratskim oblikom vladavine. 

I nije Šiljo taj koji je tolikima iz hira udijelio status „sirovine“ (Rohmateriala, Rohstoffa), nego je to učinila logika („tehnologija logike“) koja je proistekla iz uspoređivanja industrijske tehnologije s „tehnologijom“ osvajanja vlasti. A zatim i s tehnologijom vladanja. No za ovu će se morati potražiti neke druge, još prikladnije analogije. 

Šiljo/Hrvatsko nebo