Šiljo: Mandat za ponižavanje Hrvata?

I njih i sve ostale mora se već danas odgovorno upozoriti da kapetan hrvatskog broda mijenja predizborni kurs, da gazi predizborna obećanja i prezire očekivanja onih koji su ga izabrali, da svjesno i planski ponižava hrvatski narod te da time brod s čitavom posadom i putnicima vodi u opasne vode. I da bi se zaslugom takva kursa i ponašanja brod „Croatia“ u dogledno vrijeme mogao pretvoriti u brod „Bounty“.

Zagreb – Trg Petra Krešimira IV, 16. srpnja 2020.

U ovih petnaest poslijeizbornih dana šef u Saboru većinske stranke i mandatar za sastavljanje nove vlade povukao je brojne poteze, donio brojne odluke i dao brojna objašnjenja. Njegovi apologeti branili su i opravdavali sve što je dosad činio. U svemu su nalazili neki „viši smisao“ i „duboku državničku mudrost“, ti veliki samozvani „stratezi“ domaće i europske politike i umišljeni „znalci“ europskih i međunarodnih odnosa.

No iz dana u dan nakupljalo se je sve više toga što je izazivalo sve veći revolt onih koji ni uz najbolju volju, ni uz vjeru na kojoj bi im pozavidjeli i apostoli, ni uz samoprijegor dostojan Alije Sirotanovića nisu spomenute poteze i odluke više uspijevali ni razumjeti, a kamoli odobravati i braniti. U prvom redu one političke, zatim međustranačke, a onda i kadrovske.

Današnji dan na neki je način potvrdio i zapečatio dosadašnji Plenkovićev kurs. U ozbiljnoj politici i publicistici ne treba se baviti difamiranjem ljudi niti čeprkanjem po njihovim slabostima iz prošlosti ili nedoraslostima u sadašnjosti. No sve ima svoje granice. Borimo se za „europske standarde“, zar ne? Kada je stoga riječ o najvišim dužnosnicima, koji moraju priložiti i objaviti i svoje biografije, podastrti izjave o nekažnjavanju, o imovini i ostalomu, javnost se mora zapitati koje to i kakve osobe i po kojim i kakvim kriterijima namjerava samouvjereni mandatar predložiti Hrvatskom saboru za članove nove vlade.

Bez ulaženja dakle u prekopavanja s ciljem nalaženja kompromitirajućih podataka s njihovih napisanih ili prešućenih životnih putanja, temeljno je pravo svakoga zapitati se udovoljavaju li predloženi kandidati određene uvjete i kriterije. I kakav to Plenković kadrovski mozaik vodstva zakonodavne i izvršne vlasti (za sada to, a bit će toga još o-ho-ho!) pred očima hrvatske javnosti upravo slaže ili preslaguje. 

(Ne zanima nas odgovor na pitanje čini li to pod pritiscima  ili ucjenama stranačkih i  interesnih grupacija, to je njegova i njihova ’interna stvar’, neka im bude na čast i diku! Nacionalna je pak stvar konačni rezultat svega toga o čemu ne znamo i ne moramo znati ništa.)

Nakon Plenkovićeva odnosno HDZ-ova oslanjanja na osam manjinaca i na dvije frakcije odnosno svega dva zastupnika iz redova raspaloga HNS-a te posljedičnog određivanja SDSS-ovca Miloševića (nomen est omen?) za potpredsjednika vlade u nastajanju, mediji su danas  otkrili da je najizgledniji kandidat za dužnost ministra obrane Mario Banožić, dosadašnji ministar državne imovine, koji je na toj dužnosti naslijedio još jednog neslavno „odlepršalog“ člana vlade, Gorana Marića, poznatog strogog moralista i „principijelnog“ tipa kojeg je ministarske glave došla, eto, ružna fama o stjecanju vlasništva na nekoj skupoj nekretnini na Jadranu.

Još će se vidjeti hoće li „ministar Banožić“ opet biti „ministar Banožić“. No već i ozbiljno razmatranje takve zamisli pokazuje razmjere kriterijske katastrofe. Taj čovjek, iako se u Osijeku okitio doktorom ekonomskih znanosti, i još koječim, nije naime u životu imao nikakve sveze ni s vojskom ni s poslovima obrane i nacionalne sigurnosti ni sa znanjima ili znanostima koje se bave tim za svaku državu prevažnim područjem državne uprave i državne politike.

Naličje takve očite namjere jest to da se nikakav ozbiljniji i kompetentniji mogući kandidat (osim ministra Medveda, koji je tu dužnost po svemu sudeći rezolutno odbio) za mjesto ministra obrane uopće ne pojavljuje ni u jednom mediju. Što bi to imalo značiti?

To bi imalo značiti da Plenković=HDZ ne želi imati stručnog, kompetentnog, iskusnog ili znanstveno izobraženog čovjeka na tom mjestu. Neusporedivo je manje vjerojatno da nitko od zamislivih, neusporedivo kompetentnijih kandidata to mjesto ne bi prihvatio. Zar mu nije dorastao nitko od generala i drugih visokih časnika proisteklih iz Domovinskog rata? Zar tomu mjestu nije dorastao nijedan od onih koji su završili domaća ili strana učilišta i stekli s područja obrane i nacionalne sigurnosti vrijedne doktorate? Nitko tko se godinama ili desetljećima bavio bilo stručno-znanstveno, bilo u praksi problematikom kojom će se najednom morati početi baviti novopečeni ministar? Nitko tko je specijalizirao strategije obrane, izučio tajne vojne logistike, upoznao obrambene sustave drugih zemalja, uspostavio korisne mreže poznanstava i prijateljstava u NATO-u, u drugim zemljama, po sveučilištima, institutima i vojnim akademijama?

Živimo u društvu u kojem nas ministri još od Sanaderova dr. sc. Dragana Primorca uvjeravaju da je od svega najvažnije „društvo znanja“ i „cjeloživotno učenje“. (Bez toga odosmo svi u propast, ostadosmo bez budućnosti!) No Plenkovićeva ’kadroviranja’ očito se većinom ne vode takvim kriterijima, ni u prošloj, a ni u sadašnjoj vladi, čast vrijednim iznimkama, ako i one nisu to postale pukim slučajem ili zaslugom kakvih privatnih preporuka. 

A ne vode se Plenkovićeva ’kadroviranja’ ni domoljubnim ni ostalim općeprihvatljivim motivima. Kao zemlja koja je izrasla iz rata (25. obljetnicu Oluje slavit će se 5. kolovoza!), kao narod koji ima tisućljetnu ratničku povijest (iako od pokrštenja i kneza Branimira nikada nije osvajao tuđe!), kao narod koji u svojoj samostalno državi vapi za svojom punom nacionalnom afirmacijom, kao narod tolikih junačkih boraca, junaka i žrtava, kao nacionalna zajednica desetaka i desetaka umirovljenih generala i admirala, kao država koja sutra može biti i vojno ili na drugi način fizički ugrožena, kao nacija koja se ponosi svojom kulturom i znanošću, kao društvo kojem su puna usta „izvrsnosti“, mi razrogačenih očiju promatramo kako izabrani gospodar „ove države“, uz asistenciju onoga drugog bivšeg pripadnika „zlatne (socijalističke) mladeži“ koji je zasjeo u Tuđmanovu fotelju, čini manje-više sve da umjesto dostojanstva i ponosa osjećamo na vlastitoj koži prijezir prema svemu tomu i svaki dan neko novo ponižavanje hrvatskog naroda, njegovih vrijednosti, identiteta, samosvijesti i mjerila, njegovih ustanova, simbola i ’svetinja’.

I moramo postaviti sebi i drugima sljedeća pitanja: 

Misli li Plenković da je na izborima dobio mandat, da je dobio carte blanche za ničim neograničeno ponižavanje hrvatskog naroda, kojemu se ne nazire ni kraja ni konca? 

Misli li svekoliko članstvo HDZ-a skupa sa svim izabranim zastupnicima i njihovim skorim zamjenama da su i njihova stranka i oni osobno dobili mandat branjenja nebranjivoga i opravdavanja onoga što se više ničim ne može ni braniti ni pravdati? 

Misle li svekoliki sažalno-fanatični birači HDZ-a (izuzimaju se oni kojima je njihov sebični osobni interes jedini i apsolutni kriterij političkog „izbora“) da je u redu to što njihovi izabranici čine, i kako čine to što čine? 

Misle li ta već dva desetljeća dosadašnjim kadrovskim politikama vodstava HDZ-a i nečasnim postupcima u njezino uglavnom frustrirana i razočarana i ’bespomoćna’ gunđala da je sve to u redu? 

Misle li i dalje da Plenkoviću treba još za života podignuti spomenik u Briselu i 3D-presliku u Zagrebu, a i drugdje po Hrvatskoj, zato što ga je on kao impozantna poliglotska i po Europi hvaljena veličina zaslužio više no itko drugi dosad? 

Vjeruju li i dalje da mu treba bezuvjetno pljeskati, ma što mu palo napamet,  zato što nas je spasio od „crvene opasnosti“ oličene u bombašu Bernardiću, u obijaču Beljaku, u dobavljačici Mrak-Taritaš i u svima takvima? 

Jesu li već zaboravili s kakvim su očekivanjima i povjerenjima ubacivali svoje ’plave’ hartije u bijele biračke kutije?

Sjećaju li se sva ta čeda današnjeg ekspres-zaborava da je spašavanje od „crvene opasnosti“ podrazumijevalo i afirmaciju opće hrvatske kultiviranosti, domoljublja, demokratičnosti, transparentnosti, čestitosti i vjerodostojnosti?

Ovakvim kursom u koaliranju i kadroviranju, kursom zatajivanja, prešućivanja, žongliranja, lažnog prikazivanja, dvoličnosti, licemjerja i ostaloga Plenković se je već dovoljno razotkrio svakomu tko ima otvorene oči i ’funkcionalan’ mozak. Svakomu tko nije ’lud’ za HDZ-om i njegovim vođom. Prekjučer su to bili Sanader i Kosorova, jučer Karamarko, danas  i sutra Plenković, u svemu općeomiljeni stožernik Richelieu alias Šeks.

Možemo se s pravom pitati i koliko je u toj stranci i među HDZ-u privrženim biračima onih koji bi jednako tako bili privrženi i stranci pod vođom kao što je recimo ingeniozni Mister Bean ili neskriveno perfidni Derek „Delboy“ Trotter iz popularnih „Mućki“.

Ali se na takvih ovaj put (ne)dokazano manje od 16-17 posto birača hrvatski narod ne smije srozati niti se na beznadno osloniti na tvrdokorno nepopravljive i tvrdoglavo neprogledive! Kakvi su oni, to je opet njihova osobna stvar. No svima nama ostalima bjelodano je da od takvih nikakve razumne odgovore ili korektivna postupanja, kritike i uskraćivanje povjerenja ne treba ni u snu očekivati. Nego da se i njih i sve ostale mora već danas odgovorno upozoriti da kapetan hrvatskog broda mijenja predizborni kurs, da gazi predizborna obećanja i prezire očekivanja onih koji su ga izabrali, da svjesno i planski ponižava hrvatski narod te da time brod s čitavom posadom i putnicima vodi u opasne vode. I da bi se zaslugom takva kursa i ponašanja brod „Croatia“ u dogledno vrijeme mogao pretvoriti u brod „Bounty“.

Šiljo/Hrvatsko nebi