DRUGI PIŠU/Šta Erdogan zapravo hoće, a još uvijek se pravimo da to ne vidimo?

Tragično je da se u Erdoganu i svim ovim njegovim potezima od kojih je posljednji vezan za Aja Sofiju, te u odnosu naših struktura prema njemu, ne prepoznaje suština stvari: Erdoganove „sultanske“ ambicije i fantazije i porazna činjenica da ga svojim vođom smatra najveća politička organizacija u našoj zemlji

Već skoro dva desetljeća Turskom vlada Recep Tayyip Erdogan. Iz godine u godinu njegova vlast sve je autoritarnija, okrenutija islamizmu i odmaknutija od sekularne države kakva je Turska bila od svojih početaka kao republike koju je utemeljio Kemal Ataturk.

Ovih dana Erdogan je dodatno uzburkao svjetsku javnost proglasivši Aju Sofiju džamijom. Ta stara bizantska crkva bila je gotovo 1000 godina centralna crkva kršćanstva i središte pravoslavlja, da bi je osvajač Mehmed nakon osvajanja Konstantinopola 1453. godine, deset godina prije nego će u svom pohodu srušiti Bosnu, pretvorio u džamiju. 1934. Republika Turska donijela je odluku da Aja Sofija postane muzej, nastojeći tim simboličkim činom poručiti – između ostaloga – da moderna Turska predstavlja novi početak, a da su Bizant i Osmansko Carstvo stvar prošlosti. Erdogan je odavno najavljivao da će Aja Sofiju opet pretvoriti u džamiju i to mu je konačno i uspjelo.

Erdoganu je bilo bitno Aja Sofiju opet pretvoriti u džamiju zato što se želi odmaknuti od sekularne Turske i obnoviti osmanističke ideje. Kao islamist, kome je islam manje bitan kao duhovni pravac i vjera, a više kao politička ideologija, Erdogan u tom činu vidi čin pobjede islama nad kršćanstvom, ostajući zarobljen u nekim davnim predmodernim vremenima vjerskih sukoba i osvajanja. Nakon te „pobjede“, Erdogan je odmah najavio „oslobađanje“ džamije Al-Aksa u Jeruzalemu, mada nije precizirao što se pod tim oslobađanjem misli, s obzirom na to da Al-Aksa funkcionira kao džamija i ništa drugo. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se – i s kime i na koji način – Erdogan odvažiti na pohod na Jeruzalem i što će o svemu tome reći Izrael. U svakom slučaju, takva retorika, makar ostalo samo na retorici, će ohrabriti radikale, a od toga su uvijek do sada najviše štete imali sami muslimani.

Razlog da se kao građanin Bosne i Hercegovine bavim Erdoganom i njegovim prijetnjama jest što najjača stranka u BiH u mnogo čemu funkcionira kao ogranak Erdoganove stranke AKP i što Turska politika itekako utječe na naš život u BiH. Turska je kroz svoje novinske agencije, portale i druge medije, škole, univerzitete, vrlo snažno infiltrirana u našu državu i društvo, a politička identifikacija s Erdoganovom Turskom ide čak dotle da je Bakir Izetbegović više puta Erdogana proglasio i „našim predsjednikom“.

Izetbegović je jednom prilikom Erdoganu čak poručio: „Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu. Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru. Zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayyipa Erdogana. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio Alija Izetbegović u krvavom bosanskohercegovačkom ratu.“

Izetbegović, dakle, govori o „islamskom narodu“ u jednini, o Erdoganu kao muslimanskom lideru (ne kao o predsjedniku jedne nezavisne države), a usput kazuje i to da se Alija Izetbegović u ratu borio za islam, a ne za državu BiH. Ili pak za BiH, ali ne za sekularno, moderno i slobodno društvo, nego za onakvo kakvo u Turskoj pravi Erdogan. Možda to nije točno, ali Bakir Izetbegović rekao je upravo to. Ne čudi stoga da se i u našoj zemlji po Erdoganovoj naredbi provodio progon ljudi koji su optuženi da pripadaju nepostojećoj terorističkoj organizaciji, koju je Erdoganov režim izmislio i dao joj naziv FETO, ne čudi što su istaknutim profesorima u Sarajevu oduzimane plakete jer nisu na strani Erdoganova režima ili što je Orhan Pamuk u krugovima SDA persona non grata.

Zato je tragično da se u Erdoganu i svim ovim njegovim potezima od kojih je posljednji vezan za Aja Sofiju, te u odnosu naših struktura prema njemu, ne prepoznaje suština stvari: Erdoganove „sultanske“ ambicije i fantazije i porazna činjenica da ga svojim vođom smatra najveća politička organizacija u našoj zemlji./HMS/

Smiješno je i neozbiljno kada Erdoganovi apologeti čin ponovnog pretvaranja Aja Sofije u džamiju opravdavaju ili relativiziraju kroz činjenicu da su diljem svijeta kroz historiju mnoge džamije pretvorene u crkve ili su srušene. Najporaznije je vidjeti ogromni trijumfalizam kod mnogih građana naše zemlje zbog novog „osvajanja“ Aja Sofije, koji se primijeti kroz medije i društvene mreže.

Da, činjenica je da su mnoge džamije od Španjolske do Bugarske srušene ili pretvorene u crkve, kao što je i činjenica da su mnoge crkve od Cipra do Bosne tijekom osmanske vlasti srušene ili pretvorene u džamije, ili pak mnoge sinagoge u arapskim zemljama koje su tijekom 20. stoljeća pretvarane u džamije, i tako dalje. Aja Sofija nije usamljen primjer nego je jedan od mnogih primjera konverzije vjerskih objekata, ali je poseban primjer zbog simboličke važnosti i činjenice da je za kršćane, posebno pravoslavne kršćane, Aja Sofija u onom rangu važnosti koji za muslimane ima jeruzalemska Al-Aksa ili džamija u Meki. Jasno je i iz toga zašto je Erdoganu bilo važno da kroz Aja Sofiju pokazuje zube svijetu. Dokle će Erdogana ta i takva politika odvesti, te dokle će odvesti Tursku, njezino okruženje i svijet, ostaje nam da vidimo u narednim godinama. Na temelju dosadašnjih globalnih iskustava, ne dajem mu puno šansi.

Još je jedan važan aspekt našeg odnosa prema Turskoj. Poznato je da je raspadajuće Osmansko Carstvo prije stotinjak godina počinilo genocid nad Armencima, ubivši više od milijun (!) pripadnika tog naroda i gotovo potpuno ga istrijebivši s područja Turske. Turska uporno odbija priznati taj genocid, a Erdogan ide čak dotle da prijeti svakoj zemlji koja se usudi taj genocid priznati. Ljudi iz Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaci zbog svog iskustva genocida iz 1990-ih, trebali bi biti solidarni s Armencima, ali ne – dominantnim političkim i religijskim elitama ne pada na pamet da o tome govore, valjda jer ne žele naljutiti Erdogana. Nikakav moralni problem se ne vidi u tome da se negator genocida proglašava „našim predsjednikom“ i to je vrlo porazno za sve nas koji još uvijek vjerujemo u kakvu-takvu mogućnost građanske i multietničke Bosne i Hercegovine utemeljene na pravdi, ljudskim pravima i univerzalnim vrijednostima, a ne na dvostrukim mjerilima po zakonu sile i pravu jačega.

hms.ba/ https://hms.ba/Hrvatsko nebo