D. Dijanović: Kip domovine 2020.

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

‘Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo