S. Kutleša: Nova vlast će biti kao i ona stara

 Parlamentarni izbori

Nije trebalo proći ni dan-dva nakon parlamentarnih izbora za 10. saziv Sabora Republike Hrvatske da sve bude jasno i prejasno. Opet je na pomolu velikosrbsko-hrvatska koalicija s primjesama neokomunista i najekstremnijih ljevičara. Plenković ima široki spektar mogućih izbora za koaliranje. On je, čini se, već izabrao sebi slične i povjerljive kadrove. Da bi pojačao „stabilnost“ dobro bi mu došli „Možemo“ i slični. Njega, kao ni do sada, ne zanimaju ljudi koji bi htjeli promjene. Kad bi Plenković imao malo političke, i pogotovo državničke, mudrosti stvorio bi vrlo jaku i stabilnu vladu s onima na desnom dijelu spektra koji su sigurno odaniji hrvatskim državnim i nacionalnim interesima nego recimo projugoslavenski ljevičari za koje je i Restart koalicija premalo lijeva i radikalna ili protuhrvatski orijentiran Pupovac i dio manjinaca..

Dok se dogodio krah Restarta na čelu s SDP-om, strankom izravnom nasljednicom Komunističke partije Hrvatske ili Saveza komunista Hrvatske na drugoj strani trijumfira HDZ, po brojnosti svoga članstva i simpatizera, najjača hrvatska stranka bivših komunista i sadašnjih neokomunista i globalističkih liberala. Ta neokomunistička i protunacionalna orijentacija HDZ-a poprimila je alarmantne razmjere u dvodesetljetnom procesu detuđmanizacije koji se nastavlja do dana današnjega. Proces još nije završen i sadašnjem vodstvu stranke i države dobro je došao još jedan četverogodišnji mandat (ako ga izdrže do kraja) da dokrajče ono što je zacrtano. Ako se uzme u obzir sve što se događalo s Hrvatskom u protekle četiri godine na unutrašnjem i vanjskom planu (zanemarimo za trenutak svjetsko nogometno prvenstvo), onda je jasno kamo Hrvatska ide. Najvećim dijelom zahvaljujući HDZ-u.

Plenkovićeve „zasluge“

Doista je teško pobrojati sve Plenkovićeve „zasluge“ za Hrvatsku u četiri posljednje godine bilo da su rezultat njegove političke / politikantske „genijalnosti“ bilo da su programirane i dirigirane izvana. Spomenut ću samo neke „uspjehe“ Hrvatske pod Plenkovićevom partijom: demografska katastrofa i opustošena zemlja, nastavak korupcije, nered u svakom segmentu, ukratko zemlja beznađa. Čak više nije ni sigurna ni stabilna (Plenkovićeva je mantra „stabilnost“). Već nekoliko mjeseci režimski mediji ne daju vijesti o migrantima koji upadaju i slobodno prolaze Hrvatskom.

Hrvatska je doslovno zemlja gladi jer 60% hrane uvozi, a samo 40% proizvodi, a bit će još i gladnija. Tzv. umjetna korona kriza je pokazala što to znači ne imati vlastitu hranu. Sljedeću drugu ili treću koronsku krizu sigurno možemo očekivati uskoro. „Uspjeh“ prošle vlade je i legaliziranje komunističkih simbola, podržavanje četničkih i velikosrbskih spomenika, skidanje ploča s hrvatskim oznakama, progon branitelja, demoniziranje Domovinskoga rata i HOS-ovaca, onemogućavanje znanstvenih istraživanja, prezir prema iseljeništvu (praktično uskraćivanje biračkih prava, otežano dobivanje državljanstva, nedopuštanje dopisnog i elektroničkog glasovanja), devastiranje sustava odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, unutrašnja destabilizacija društva kroz umjetno izazvane podjele i neprijateljstva, korupcija i nered u sudstvu i mnogo drugoga. Nema segmenta u kojemu Hrvatska nije na začelju EU. Jedino su joj u nečemu konkurencija Bugarska i Rumunjska, a i one su na putu da prestignu Hrvatsku što nije neki veći problem.

Nova vlast će biti ona stara

Zašto se vraćam prošlosti, a tema je rezultati nedavnih parlamentarnih izbora? Upravo zato jer će to, nažalost, biti i naša budućnost jer nova vlast biti će ona stara, a to znači velikosrbsko-hrvatska koalicija. Kamo sreće da u vlasti sudjeluju čestiti Srbi kojima je Hrvatska domovina za koju su se borili, a takvih je više od etnobiznismenskih Srba. No oni Plenkoviću, tako se čini, nisu zanimljivi. U velikosrbsko-hrvatskoj koaliciju stvarni premijer Hrvatske bit će nedvojbeno etnobiznismen, a bivši premijer briselski ćato. Što sve od njega Bruxelles traži i očekuje sasvim je jasno. Pritom će se nastaviti iseljavanje i osiromašivanje Hrvatske. Na vlasti će i dalje biti sljedbenici onih koji nisu „savjesno obavili svoj posao 1945“. Drugi mogu seliti jer su sada granice otvorene i to je veliki domet hrvatske „demo(n)kracije“. Nastavit će se financiranje Pupovčevih Novosti koje će i dalje pljuvati po Hrvatskoj i Hrvatima, financirat će se HAVC koji će proizvoditi protuhrvatske filmove koji će dobivati tzv. hrvatske nagrade, velika crvena zvijezda petokraka biti će poželjna u našim gradovima, zabranit će se pozdrav ZDS, rezolucije i deklaracije EU o totalitarnom komunističkom sustavu neće se provesti u Hrvatskoj. Naprotiv. Donijet će se zakon o neizbježnom, obaveznom cijepljenju. I mnoštvo drugih stvari. Nikakve se važne promjene u smislu boljitka hrvatskog naroda neće događati. Partije koje su kočile Hrvatski u svakoj vrsti razvoja zadnjih desetljeća ne mogu sada nešto drugo napraviti osim onoga što im je u programima.

Jesu li ovi izbori nudili ikakvu šansu za bilo kakvu važniju promjenu? Kao oporba dvjema neokomunističkim partijama pojavila se tzv. desna opcija koja je, možda, da se ujedinila, imala šansi radikalno promijeniti ovo stanje agonije. No i oni, izgleda, boluju od iste ili slične bolesti: oni su sami sebi dostatni i samouvjereni da će jedino oni spasit Hrvatsku (naravno bez onih drugih koji su im po uvjerenju slični kao jaje jajetu). Ali egoizam je jači od domoljublja i političkog pragmatizma. To je i jedan (ne jedini) razlog zašto se nije moglo očekivati veću izlaznost na izborima. Naprotiv, ona je bila još manja. Ali to ne smeta nikome, najmanje onim koji su dobili izbore. U njihovu je interesu da iziđe što manji broj birača, ali da su odani partiji i vjerojatno (pod)kupljeni. A takvih se uvijek nađe dovoljan broj. Da je vladajućoj partiji bilo do izlaznosti birača ne bi praktično onemogućili iseljeništvo u biračkim pravima.

Izlaznost od 46% (prošli izbori su imali izlaznost 52%) trebala bi biti znak za zabrinutost „razvijene hrvatske demokracije“. U svakodnevnom djelovanju npr. nijedna sjednica udruge, poduzeća, pa i političke stranke i sl. ne može se ni održati, a kamoli donositi odluke, ako nema kvoruma koji je obično 50%. Hrvatski izborni zakon ne poznaje takvu praksu. Neće se zbog toga Plenković nimalo zabrinuti. Ideja novih „desnih“ stranaka i pokreta da se mijenja izborni zakon sada je mrtvo slovo na papiru. Zašto bi Plenković mijenjao izborni zakon koji mu jamči dobivanje izbora? Naravno, uz mogućnost krađe i sličnih manipulacija. On ne želi ni dopisno ni elektroničko glasovanje i tu se pokazuje ideološki identičan Bauku.

Prljava kampanja

Predizborna kampanja bila je djelomično prljava. Čisti primjer je napad na Domovinski pokret u tipičnom udbaškom stilu. Ne zalažući su ni za koga, pa ni za Domovinski pokret, treba primijetiti da se npr. izbornom suparniku Škori prigovaralo da je ratni dezerter, a njegovoj supruzi, s posve izmišljenim i velikim dijelom prešućenim činjenicama, da je kao 17godišnjakinja pisala za četničke novine u SAD. Svatko ozbiljan zna da je to samo širenje nepotpunih informacija s točno određenim ciljevima. Tekst o kojem se radi samo je izvješće o folklornom nastupu i objavljen je u tadašnjim hrvatskim (dakle ustaškim) tiskovinama, a četničke su novine također prenijele tu informaciju. Recimo da je udbina informacija istina. Bi li takva „istina“ bila poraznija za sadašnju hrvatsku državu od činjenične istine da u prošloj, i budućoj, vlasti RH dobre plaće zarađuju bivši udbaši pa i četnici koji su pucali po hrvatskim selima i gradovima? A što se tiče ratnih anemičara i dezertera puna ih je hrvatska vlast. Oni nisu bili problem u predizbornoj kampanji kao što neće biti problem ni danas ni sutra.

Tko ih je amnestirao od te odgovornosti? Hrvatski birači. Najprije onih 54% koji nisu htjeli izaći na izbore i nisu imali osjećaj odgovornosti da im je dužnost glasovati. Njih se ne može opravdati ali može razumjeti. Oni su shvatili da su svi hrvatski tzv. „demokratski“ izbori već u startu neregularni, zapravo lakrdija i prevara. Oni koji su glasovali također su krivci (ili zaslužnici, ovisno kako se gleda) ovakvih rezultata izbora. Neki hrvatski birači „kaznili“ su SDP najvjerojatnije što je bio preblago ljevičarski. Umjesto SDP-a izabrali su još ekstremnije ljevičare koji bi, da je sada 1945. godina, opet bez imalo grižnje savjesti bacali u jame. Oni su došli na svoje i nadolazeći dernek u Srbu biti će „trijumfalan“ i „veličanstven“. Oni će bit sljedeće četiri godine promicatelji fašizma u Hrvatskoj (naravno crvenog). Za to će dobivati novce. Borit će se za abortus, istospolne brakove i njihovo posvajanje djece. Pupovac će iskazivat silnu “brigu“ za Hrvate, po prilici onakvu kakvu je iskazivao u doba Domovinskoga rata. I mnoge druge već viđene stvari će se događati.

Hrvatski su birači, tako barem kažu statistički podatci, u najvećem su broju religiozni ljudi (katolici u 87% slučajeva) koji su izabrali i odlučili predati Hrvatsku bivšim udbašima, ratnim dezerterima, briselskim i beogradskim poslušnicima, promicateljima Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, onima koji su zabranili referendume, korumpiranim ljevičarima i desničarima, velikim „domoljubima“, uhljebima svih vrsta. Birači se „demokratski“ (ja ne mislim da u svemu ovome ima išta od demokracije; to je samo privid demokracije kojega politički polupismen i nepismen narod nije detektirao) „odlučili“ i neka trpe posljedice svoje odluke sljedeće četiri godine.

Oporba bez uloge

Oporba koja će sjediti u Saboru neće, nažalost, imati nikakvu ulogu bez obzira na veliki broj pametnih, dobronamjernih i poštenih ljudi. Oni će govoriti svoje i to pred praznom sabornicom. Za to vrijeme će zastupnici vladajuće većine obavljati svoje privatne poslove ili piti po kafićima, a kada dođe vrijeme glasovanja svi će, po načelu daljinskog upravljača, biti na točno određenom mjestu, dizat će ruke i ne znajući što je tko pametno argumentirao, a što bi bilo možda vrijedno razmotriti i za to dati svoj glas; oni će glasovati za već unaprijed dogovorenu „stabilnu“

stvar. Takav sabor je sramota i za najprimitivnije (tj. najnerazvijenije) demokracije. No, to neće nikoga pokolebati niti navesti na to da se postavi pitanje smisla takvog načina odlučivanja. Takav sabor i tzv. hrvatska vlast nije od velike koristi za građane Hrvatske i hrvatsko društvo. Jedinu korist imat će zastupnici osobno zbog svoje eventualne političke promocije i zasigurno zbog poželjne saborske mirovine. Kakvu korist od toga imaju hrvatski građani?
Tko je, dakle, dobio, a tko izgubio na ovim izborima? Dobili su neki pojedinci, a izgubio je hrvatski narod i građani Hrvatske. Dobio je i Bruxelles i njegovi poslušnici. I Beograd. No, ne treba za tim žaliti. Tako su hrvatski birači htjeli, bili oni toga svjesni ili ne.

U ovakvoj kriznoj i u budućnosti još kriznijoj situaciji nikome neće biti lako pa ni vladi. Umjesto da budući mandatar okupi sve najbolje u Hrvatskoj bez obzira na stranačku i drugu pripadnost on će vjerojatno htjeti pokazati svoju superiornost, na štetu države, i odabrat će za svoje suradnike one koji neće ništa tražiti osim vlastitih povlastica, a odbacit će one koji bi htjeli nužne promjene. Bez promjena Hrvatska ne samo da stagnira nego će nazadovati i sigurno će učvrstiti svoje mjesto na dnu EU. Ako je to cilj, onda neka bude.
Ljudi stvari vide različito. Jedni su razočarani na same birače koji ne vide dalje od svoga nosa. No biračko tijelo je takvo kakvo jest. Pesimistički zaključak koji se nameće je da nema nade za ovaj narod sve dotle dok ne odlučuje glavom nego jednim drugim dijelom tijela. Optimistički zaključak: sva sreća da ovozemaljski „bogovi“ nisu gospodari povijesti i da neće sve biti kako su oni zamislili. Valjda nas je korona i potres u Zagrebu, ako ništa drugo, tome naučili. Realistički zaključak: život ide dalje, ne treba biti razočaran niti previše likovati, treba trijezno raditi, svatko ono što najbolje zna. I ne dopustimo da nas impresioniraju gori od nas.

Stipe Kutleša/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo