Šiljo: Hrvatski sabor nema legitimitet za odlučivanje o svemu!

Ni čitav Sabor, ni svi zastupnici zajedno ne uživaju povjerenje natpolovične većine svih birača i stoga ne bi smjeli donositi zakone ni odluke za koje je propisana kvalificirana, natpolovična većina svih zastupnika. Što dakle? Odgovor je vrlo jednostavan: Hrvatski sabor morao bi raspisati referendum odnosno plebiscit za svaki tzv. sistemski zakon, a pogotovu za promjene ustavnih zakona ili samog Ustava. Još bolje: trebalo bi formirati Ustavotvornu skupštinu, a u vrijeme njezina zasjedanja Sabor imati raspuštenim. „Kancelarska“ vlada savršeno bi funkcionirala i bez Sabora. Ona bi do donošenja novog Ustava i izbora novog Sabora državu vodila tako što bi sama donosila uredbe sa zakonskom snagom.

Zagreb – Trg sv. Marka, 8. srpnja 2020.

Dok su izbori svježi, a rezultati svima pred očima, potrebno je upozoriti na jednu činjenicu i time na jednu važnu dimenziju o kojoj svi glavnostrujaški mediji i svi čuvari dosadašnjeg glavnog smjera i postojećih unutarnjopolitičkih odnosa šute. Riječ o postotku odaziva na izbore. On iznosi 46,9 posto.

To znači da je od svih birača glasovalo manje od pola njih. Zašto je odaziv takav, bio bi red da se istraži. Da recimo Hrvatski sabor ili Vlada na svojoj prvoj sjednici odluči provesti ozbiljno istraživanje. Još bolje bilo bi da odluče o uspostavi Registra birača kao autonomne baze podataka koja bi se svakodnevno osvježavala i u koju bi imali pristup i uvid svi zainteresirani. A ne ovako da svaki put uoči izbora ili referenduma ministar uprave, dakle (zainteresiranog) tijela izvršne vlasti, vadi iz nekog tamnog šešira zečeve zvane „broj ukupnih birača“. Tih je zečeva u tijeku referendumskih inicijativa bilo sad ovoliko, sad onoliko.

Manje od pola onih koji su birali daje izabranom Saboru i od njega prihvaćenoj Vladi takozvani legalitet – zakonsku pravovaljanost i pravosnažnost. No manje od pola onih koji su birali ne daje ni Saboru i od njega prihvaćenoj Vladi takozvani legitimitet.

Taj njemački pravni izraz (Legitimität) znači, kako to tumače ozbiljni rječnici, „stanje u kojem državne vlasti s punim pravom (punomoćno) postupaju“ (Zustand, indereineStaatsgewalt mit vollemRechthandelt).

Hrvatski sabor može u pravilu donositi brojne zakone s običnom, dakle s relativnom većinom. No za neke njegove odluke propisana je apsolutna većina, dakle „za“ dan od većine svih zastupnika (recimo za iskazivanje nepovjerenja nekom ministru ili predsjedniku vlade odnosno vladi). Za neke treće odluke propisana je kvalificirana odnosno dvotrećinska većina, recimo za proglašenje izvanrednog stanja ili za promjene Ustava. Ako većine zastupnika koja je propisana u dotičnim pitanjima u danom trenutku nema u sabornici i ako potrebna većina ne glasuje „za“, zakoni,drugi akti ili odluke ne postaju prihvaćeni, dakle nisu ni doneseni, jednostavno: nema ih!

Tako bi imalo biti i s postupanjem Hrvatskog sabora koji je izabran manjinom glasova svih birača: Smio bi – peranalogiam – odlučivati samo o onomu za što je propisana obična većina, dakle većina nazočnih zastupnika. Sve odluke za koje je propisana kvalificirana većina bile bi odluke bez pravog legitimiteta. Njih bi Ustavni sud u slučaju ustavne tužbe zacijelo potvrdio kao legalne, možda u formalnopravnom smislu i kao legitimne, no one u onom pravom smislu demokratskog (demos+kratein) odlučivanja ne bi bile legitimne – zato što ni čitav Sabor, ni svi zastupnici zajedno ne uživaju povjerenje natpolovične većine svih birača.

Što dakle činiti? Odgovor je vrlo jednostavan: Hrvatski sabor morao bi raspisati referendum odnosno plebiscit za svaki tzv. sistemski zakon, a pogotovu za promjene ustavnih zakona ili samog Ustava.Ako bi to svaki put iziskivalo velike tehničke i financijske poteškoće i vremenski otezalo provedbu izjašnjavanja naroda – i to uz natpolovično sudjelovanje svih birača kao uvjet legitimnosti takve većinske odluke – vlasti bi i taj problem mogle lako riješiti. Kako? – Tako što će učiniti sve potrebne zakonske i tehničke prilagodbe kako bi se SVIM državljanima s biračkim pravom (u dotičnom trenutku) omogućilo da svoju volju demokratski iskažu elektroničkim i (za one e-nepismene ili neopremljene računalima i pametnim telefonima, a takvih je sve manje) dopisnim glasovanjem!

Sadašnji ustavni Članak 87. o referendumu određuje ovo:

Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.

Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.

O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.

Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu.

Odluka donesena na referendumu obvezatna je.

O referendumu se donosi zakon. Zakonom se mogu propisati i uvjeti za održavanje savjetodavnog referenduma.

U tom Članku navodi se: „Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu.“ Takva odredba nelegitimna je i nedemokratska. Sabor ju je preinačio u takvu onda kada je trebalo osigurati da dotad propisanu apsolutnu većinu svih birača zamijeni većinom svih koji su pristupili referendumu. Zašto? – Zato da bi Hrvatska mogla ući u Europsku uniju neovisno o postotku onih koji će se odazvati na referendum. Teoretski, ako bi svega tri birača izašla na bilo koji referendum, a dva zaokružila „za“, takva bi odluka bila pravno valjana.

Zato bi trebalo donijeti takve ustavne i zakonske odredbe po kojima je za odlučivanje o svim najvažnijim pitanjima nužna pretpostavka izlazak većine birača na referendum. Ako je pak svijet tolikih ljudi toliko bezvoljna, lako bi se mnoge „potaknulo“ da glasuju na referendumu i na izborima tako da se propišu novčane kazne za one koji neopravdano ne pristupe glasovanju.

Stoga bi prvi korak novog Sabora trebao biti raspisivanje referenduma o promjeni toga stavka Članka 87. A budući da je problematičnih mjesta u Ustavu vrlo mnogo, najpoštenije bi i najdemokratskije bilo pokrenuti postupak donošenja posve novog Ustava. Tko bi to mogao učiniti? Pravni stručnjaci neka objasne je li to moguće, no najbolje bi bilo kada bi se nekako moglo formirati Ustavotvornu skupštinu. Dok ona zasjeda i izrađuje prijedlog novog Ustava, sadašnji Sabor, ne-pravnički rečeno, mogao bi biti raspušten. Kako ionako imamo faktično „kancelarski“ model (predsjednik u Saboru većinske stranke ionako sve drži u svojim rukama) na temelju minimalne saborske većine – a ta saborska većina ionako nema puni legitimitet – Vlada bi savršeno dobro mogla u tom prijelaznom razdoblju funkcionirati i bez Sabora! Ona bi do donošenja novog Ustava i izbora novog Sabora državu vodila tako što bi sama donosila uredbe sa zakonskom snagom.

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo