V. Magaš: Michelle – brod na kojem je kovana povijest

Michelle – brod na kojemu je kovana povijest i s kojega je Tuđman zaplovio u pobjedu

Još od jutra toga četvrtka, 19. travnja 1990. godine, slijevalo se na zadarski poluotok mnoštvo razdraganih ljudi. U posebnome ozračju na sve strane vijorile su hrvatske trobojnice, i to one još do tada opasne i zabranjene. Zadar je imao čast ugostiti Franju Tuđmana na posljednjem velikom predizbornome skupu HDZ-a prije prvih demokratskih izbora. Na Tuđmanov prijedlog, događaj je najavljen pod nazivom O, more hrvatsko. Nedostatak bine i tehničkih sredstava na bravurozan je način riješio zadarski kapetan Ivica Zorić, inače iz Sv. Filip i Jakova. U njegovoj organizacijskoj ekipi, velik prinos tome impresivnom događaju dali su Hrvoje Matanović i Antonio Brkan. Umjesto montiranja bine, dovlačenja razglasa i tehničkih sredstava, Zorić je jednostavno uz gat na zadarskoj rivi privezao svoj, sada već legendarni brod Michelle, koji je dominirao nad obalom i nad cijelim Forumom. I skup je mogao početi.

Postojali su strahovi kako bi inače na kopnu skup mogao biti onemogućen isključivanjem struje, ali važnija je bila pouka od 18. ožujka te godine. Nakon atentata u Benkovcu, organizatori su smatrali kako će na brodu lakše zaštititi svojega glavnoga gosta. Na rivi ispred broda postavljena su četiri reda osiguranja. Ne treba zaboraviti kako je toga dana u Zadarskom kanalu bio usidren brod Jugoslavenske ratne mornarice ‘Jadran’. Zato su se za cijelo vrijeme skupa pod brodom Michelle izmjenjivali ronioci, koje je predvodio Željko Đinđić, koji je kasnije kao hrvatski branitelj poginuo blizu Vrane.

Od ranih popodnevnih sati toga dana izmjenjivali su se zabavljači i govornici. Na bini i u salonu broda našli su se mnogi tadašnji istaknuti HDZ-ovci – dr. Dalibor Brozović, Ante Beljo, Neven Jurica, Ivan Tolj, Petar Šale, Zdenka Babić-Petričević, fra Tomislav Duka, Mile Ćuk, Vice Profaca, Davor Aras, Martin Dražina, Nikola Jakšić, Mirko Đinđić, Smiljan Reljić, Zdravka Bušić… Uz sastav Dominik izmjenjivali su se pjevači, među kojima Duško Lokin, Dražen Zečić i drugi.

Predvečer je skup proključao jer je do broda doplovio gliser u kojem je bio dr. Tuđman. Obala je zagrmjela od povika ‘Franjo, Franjo…’ Zapaljene su baklje, a na sve je strane odjekivalo ‘Hrvatska, Hrvatska…’. Tuđman je toga povijesnoga dana s broda Michelle održao čak dva govora, drugi kad je već debelo pao mrak. U svojemu je nastupu osudio srpski hegemonizam i jugoslavenski unitarizam. Govorio je o važnosti našega mora i zašto se skup zove O, more hrvatsko!’O borbi za slobodu i o tragičnim podjelama hrvatskog naroda Tuđman je rekao: ‘Mi znamo da se hrvatski narod u II. svjetskom ratu borio i na drugoj strani pod partizanskim, Titovim zastavama, zato što je on obećao da će stvoriti slobodnu federalnu državu Hrvatsku koja će biti jednaka svim drugim narodima. Jasno, umjesto oživotvorenja tih ideala, dobili smo komunistički pakao.’

Michelle ili Galeb?

Bilo je to, kako danas naglašava dr. Zlatko Begonja, jedan od sudionika skupa, vrijeme neizvjesnosti. Buđenje nacionalnoga zanosa nije se moglo zaustaviti, nagovještaji promjena bili su snažni, slutnja slobode osjećala se u zraku. Narod je bio u zanosu, ali su mnogi još uvijek na sve gledali sumnjičavo. HDZ je proglašavan strankom opasnih namjera i još uvijek se nije znalo hoće li se komunistička zvijer u samrtnome hropcu ritnuti. Zato je bila presudna hrabrost onih ljudi koji su izložili sebe i svoje bližnje, koji su svoje napore i svu svoju imovinu stavili u službu slobode i u službu demokratskih promjenā. Begonja pri tomu napose ističe kapetana Ivicu Zorića, koji je u tome povijesnom trenutku stavio na raspolaganje sve svoje napore i svoj brod – kao binu za ovaj veličanstven skup.

Ivica Zorić i dr. Franjo Tuđman

‘Bio je to najveći politički skup u tisućljetnoj povijesti našega grada. Bez entuzijazma ljudi kao što je Ivica Zorić, tako veliki skup našao bi se pred nerješivim organizacijskim i tehničkim problemima. Skup je bio prijeloman za izbornu pobjedu, ali ovaj brod nema uski stranački značaj. Kada govorimo o nastanku samostalne i suverene Republike Hrvatske treba naglasiti kako nije bila posrijedi borba ni za kakav ideološki koncept, već za stvaranje slobodne i nezavisne hrvatske države. U tom nastanku brod Michelle imao je svoju ulogu i zato ima posebno mjesto u našoj povjesnici. S toga je broda najavljena pobjeda demokracije u Lijepoj Našoj’, kaže Begonja.

Možda tračak optimizma ulijeva činjenica što su pokroviteljstvo nad obilježavanjem ovih dviju obljetnice broda Michelle preuzeli Ministarstvo turizma i Grad Zadar. Iako je pandemija poremetila planove, ovi važni nadnevci iz naše prošlosti bit će dostojno obilježeni.

Povijest Michelle

Iako tomu sve češće svjedočimo, stotinu godina u životu čovjeka još uvijek nije baš svakodnevna pojava. Ali ni u životu brodova stotinu godina nije ništa manje dojmljiva obljetnica. Napose, ako je brod imao tako dramatičnu i uzbudljivu povijest kakvu je proživio filipjanski motorni brod Michelle, danas vlasništvo tvrtke Martina-tours, ponosnoga kapetana Ivice Zorića. Malo je koji brod na tako dramatičan način dijelio sudbinu ovih mediteranskih prostora, sudbinu nekoliko naroda i nekoliko obitelji. Radi se o plovilu koje ima časno mjesto u spomen-knjizi nastanka moderne hrvatske države. To je brod na kojemu se, prije točno 30 godina, razgarao hrvatski državotvorni oganj, brod koji je ostavio trag u povijesti nastanka jedne države. Dr. Franjo Tuđman pred stotinjak je tisuća okupljenih na zadarskoj rivi, na posljednjem predizbornom skupu prije prvih demokratskih izbora, pozvao hrvatski narod: Odlučimo sami o sudbini naše Hrvatske! Bilo je to upravo s palube toga znamenitoga broda. Prije točno stotinu godina zarezao je pučinu i osjetio svilenkastu podatnost mora, nebrojeno puta je sjekao srebrne morske valove, na bonaci je lješkario, zibao se na maestralima, prkosio je burama. Čitavo stoljeće mijenjao je gradove i luke, u hladnim zimama i na ljetnoj žezi – on samac, između neba i mora. Dok ga je bava milovala, na njegovu su se baštunu odmarali galebovi. U svojemu vijeku prevozio je blago, vino, maslinovo ulje, hrastove i bukove trupce, čilsku salitru, naftu, sabun, vojske i strjeljivo, nazočio je brojnim političkim skupovima, bio je stjecište odmora, zabave, simpozija i sjećanja. Stotinu godina, pet država, pet imenā, tisuće i tisuće plovidbi, tisuće oluja i fortunala, tisuće bonaca, burā i neverā, lebićadā i šijuna, bezbroj maretā, tramuntanā, grbinadā… Nekad je lahor mreškao pučinu, a nekad je jugo valjalo ljuto, katkad su ga tukli lebić, levant, šiloko, gdjekad zalijevali oštro i pulenat, garbin, zmorac… Nije se dao zbuniti od škure bure ni od suhoga, pašijunskoga juga, ni onda kad bi od bilojužine zasniježilo sinje more. Jedrio je i drito i bižigavao cik-cak, i u krmu i na orac, u po pože i na trcalore… Po njegovoj palubi, po njegovu salonu i po štivama ovoga bodrog stogodišnjaka gazile su stotine tisuća putnika, namjernika, izletnika i turista iz cijeloga svijeta. Ipak, ništa u njegovoj burnoj povijesti nije ga učinilo tako posebnim kao trenutak kad je ugostio tvorca i budućega predsjednika hrvatske države.

U salonu broda Michelle 19. travnja 1990. S lijeva na desno: prof. Zdenko Matešić, Radovan Dunatov, Hrvoje Matanović, Nikola Jakšić, Antun Brkan, dr. Franjo Tuđman, Zlatko Begonja, prof. Eduard Bajlo, Martin Dražina, Bruno Fuzul i Mile Gverić. Na klupi sjedi poznati novinar Karl Gustaf Ströhm.

Madona del Rosario

Ovaj drveni svjedok i dionik povijesti porinut je u more daleke 1920. godine – kao motorni jedrenjak – u brodogradilištu Piccinich u Malome Lošinju. Otok je tada, i nakon Rapallskoga ugovora, bio pod talijanskom upravom. Brod je naručen još 1916. g., kad je tamošnji projektant i kalafat Martinolich izradio nacrt, ali je isporuka zbog ratnih prilika kasnila. Naručitelj je bio trgovac vinom, podrijetlom s Kosova, pa je i prvo ime broda bilo Kosovo. No ubrzo potom brod preuzima trgovac drvom, neki Vidmar iz Svetoga Jurja, koji početkom dvadesetih iz podvelebitskih luka otprema trupce za potrebe tvornice stakla u Muranu. Za kapetana broda postavljen je Andrea Gržan iz Nerezina. Već nekoliko godina kasnije brod je ponovo promijenio vlasnika. Vidmar je ugasio tvrtku i prodao brod kapetanu Gržanu i njegovim partnerima Dinku Rukonichu i Menigu Matkovicu. Njih su trojica zbog kupnje broda založili seosku kuću u Nerezinama. U veljači 1929. godine brod je iz Šibenika za Veneciju prevozio tovar salitre. Jedreći najprije pod dobrim vjetrom (navigando per buon vento, ili mornarski kazano alla busca), brod se na kojih petnaestak nautičkih milja od Rta Savudrija, ili na talijanskom Punta Salvore, nenadano našao pod razarajućim udarima bure. Fortunal je srušio oba jarbola. Voda je nadirala i prijetila je potpuna havarija i potapanje. Kapetan Gržan ipak je odbio spašavanje i pomoć parobroda tršćanskoga Lloyda, koji se našao u blizini. Kao pravi kapetan, odbio je napustiti brod prije negoli učini sve da ga spasi. Teško ploveći, uz pomoć motora i maloga jedra, koristeći se ručnim pumpama, brod je sutradan, uz nadljudski napor cijele posade, uplovio u pulsku luku.

Glas o havariji već se pronio i zapovjednik luke, stanoviti Monassi, koji je prije službovao na Lošinju, odmah je želio iz prve ruke saznati što se dogodilo. Upitao je Gržana: ‘Andrea, pobogu, što si to učinio?’, a on mu je odgovorio: ‘Gospodine kapetane, od motornog jedrenjaka napravio sam motorni brod’. Zahvalan što je spasio posadu i oštećeni brod, Gržan je promijenio ime broda u Madonna del Rosario.

Komunisti vole tuđe

Od 1930. do 1933. godine brod je pretvoren u pravi tanker za prijevoz nafte i ulja za rasvjetu. Sklopivši ugovor s velikom naftnom tvrtkom Agip, brod je prevozio gorivo u bačvama, od riječke rafinerije do Albanije. Ova je plovidba bila iznimno opasna budući da se radi o drvenom brodu. Zato je, za tu namjenu, između motora i ležišta za teret ugrađena metalna izolacijska limena pregrada, postavljeni su dodatni uređaji za gašenje, i brod je postao tanker za gorivo. Od lipnja 1940. Italija je ušla u rat na strani Sila Osovine. U Veneciji je talijanska mornarica rekvirirala brod zbog nadziranja plovidbe u Otrantskim vratima i u Messinskome tjesnacu. Kapitulacija Italije u rujnu 1943. godine zatekla je brod u luci u Cagliariju, gdje je bio oštećen u bombardiranju. Posada se nakon pada Italije razbježala i na brodu je ostao samo kapetan Andrea Gržan. Brod je poslan na popravak u Savonu, gdje se Gržanu u prosincu pridružio i sin Andreino, koji nakon rata bio lučki kapetan luke Ravenna. Novi vlastodršci – Nijemci, rekvirirali su brod i prebacili ga u Genovu. Zahvaljujući kapetanovoj domišljatoj sabotaži, Nijemci se njime nisu mogli koristiti jer je Gržan zameo trag brodskom motoru. Rekao je kako je izgubljen tijekom bombardiranja u jednoj radionici. Sve do travnja 1945. brod je imao sreću ostati na površini, unatoč teškim savezničkim bombardiranjima. Pri povlačenju Nijemaca otac i sin Gržan morali su sami deaktivirati plutajuće mine zaostale u pristaništu, kako bi mogli isploviti.

Nekoliko mjeseci brod je plovio od Genove do Civitavecchie, zatim od Catanije na Siciliji do Trsta, gdje je ostao oko mjesec dana. Tada vlasnik čini fatalni krivi korak. Vraća se 1946. s brodom u Nerezine. Nakon plovidbe od Istre do Rijeke i po Dalmaciji, jugoslavenske komunističke vlasti su 1947. godine nacionalizirale brod. Obitelj Gržan nije dobila nikakvu naknadu za svoju otuđenu imovinu. Uz novo ime Selce, brod je s novom posadom jedrio za Lošinjsku plovidbu. Kasnije je postao sabunjer, u vlasništvu PPK Vrana iz Biograda na Moru, i prevozio je pijesak.

Brod je biće koje se voli

Ostavši bez izvora prihoda – bez broda koji je tijekom dvadesetak godina postao stožerna značajka obiteljskoga identiteta – Gržanovi sele u Italiju. Nikad ih nije napustila ljubav prema svojemu brodu. Čak i njihovi potomci njeguju uspomenu na brod, čuvaju požutjele fotografije, brodske dnevnike, upisnike iz registra brodova, zapise lučkih kapetana… Napose, intenzivne i srdačne odnose održavaju sa sadašnjim vlasnikom i kapetanom Ivicom Zorićem.

Što je obitelji Gržan značio njihov brod, pokazuje jedna često prepričavana anegdota. Kad je Andreinova sestra Neda Gržan 1962. godine, u venecijanskoj luci, slučajno vidjela njihov oduzeti brod počela je ljubiti hladne brodske madire. A onda je klekla pred brodom i briznula u gorak plač.

Brod Michelle simbol je slobodne Hrvatske, a brod Galeb simbol krvave Jugoslavije i zločinca Tita

Titov Galeb

Danas kad je Vojko Obersnel pripremio hrvatskome narodu neviđenu veleizdajničku podvalu bacanjem desetaka milijuna na obnovu olupine Galeba – ploveće rezidencije okorjeloga ubojice Josipa Broza – valja se prisjetiti broda ‘Michelle’, koji je u našoj povijesti imao posve suprotnu ulogu. Brod Galeb je samo tijekom 1944. godine na području Kvarnera i Sjevernoga Jadrana položio više od 5.000 mina. Za razliku od Galeba koji je služio propalim povijesnim projektima fašističke Italije, Trećeg Reicha, kao i komunističkome zločincu Titu, brod ‘Michelle’ simbol je rađanja demokracije i slobodne Hrvatske. I danas, kao turistički brod, ‘Michelle’ mora na tržištu zaraditi svoj opstanak. S druge strane, parazitski ‘Galeb’ ima svojega riječkoga ‘gubernatora’ i novovjekoga D’Annunzija, koji se iznova klanja hrvatskim okupatorima.

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo