Šiljo: Beskrajna lakoća predizbornog fraziranja

Predizborna fraziranja potrajat će još kratko vrijeme, zatim će doći poslijeizborna fraziranja, a onda će se oni koji (ako) formiraju saborsku većinu odnosno budu u Vladi morati baviti iznimno teškim i zamršenim izazovima koje je već proizvela ili će ih za posljedicu imati pandemija. I ne samo pandemija!

Zagreb – Vidikovac, 25. lipnja 2020.

Predizborno političko fraziranje dominira ovih tjedana u javnim nastupima odnosno u medijima. Postoje najmanje tri tipa tog fraziranja.

Prvi je – neprestano kritiziranje, koje nerijetko prelazi u „kritiku svega postojećega“, za što suparnici i izazivači račun ispostavljaju sadašnjoj vladi. Preko svake mjere i bez priznavanja ičega dobra što je učinila ili čega u Hrvatskoj, ipak, ima. Kada bi promatrač iz inozemstva svakodnevno dobivao digest svih tih poraznih kritika, zacijelo bi zaključio da je Hrvatska trenutno jedna od najgorih država na svijetu.

Drugi je tip fraziranja ustrajna i nepokolebljiva samohvala. O sebi nitko ne govori ništa loše ni kritički, ne priznaje nikakve slabosti, promašaje, krivnje ili nedoraslosti, pa čak ni oni koji su u zakonodavnim ili izvršnim tijelima već bili jedan ili više mandata. Ne, mi smo savršeni, a svako zlo dolazi od – HDZ-a i njegovih „žetončića“. Čim njih uklonimo s vlasti, Hrvatska će – sama po sebi (a tek po nama!) – procvasti!

Isto vrijedi i za HDZ. Slušajući što govori i opetuje mr. Andrej Plenković, biraču ne preostaje ništa drugo doli zaključiti kako nije ni znao da živi u jednoj od najboljih i najsređenijih i najsretnijih država na svijetu. Koju vodi jedna od najuspješnih vlada na svijetu. I kako bi promjena vlasti i „premijera“ osobno značilo opasan „eksperiment“, kako to blagoizvolijeva apologetski formulirati njegova lijeva ruka Gordan Jandroković. Njihovo retorički vrlo spretno prekrivanje svega lošega i štetnoga pod tepih vlastite svilenkasto-blistave pređe zaslužuje biti ovjekovječeno u antologiji najsamohvalnijih, a nerijetko i najispraznijih, i najdosadnijih, govora. 

Treći je tip fraziranja kada se biračima dočarava čega sve treba biti i obećava što će sve nova vlada ili novi partneri u koaliciji učiniti, koliko će Hrvatsku pročistiti, preobraziti i preokrenuti. Grčki mitski junak Heraklo, veliki atenski reformator Solon i rimski Trajan gledaju kamo bi se sakrili kada  oporbeni hrvatski čelnici i ostali frazeri s tolikom lakoćom iznose što sve treba i što će sve oni, dođu li na vlast, učiniti.

Primjera je bezbroj. Navedimo samo dva današnja, oba citirana s mrežne stranice SDP-a:

Predsjednica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš je rekla kako je premijer Plenković sa svojim dugogodišnjim partnerom Milanom Bandićem direktno pljusnuo građane Zagreba. Mrak-Taritaš je poručila kako će RESTART koalicija nakon izbora upravljati odgovorno i razumno te da će građani znati što mogu očekivati, za razliku od sada kada ne znaju ništa. Rekla je kako premijera Plenkovića i njegove ministre karakterizira bahatost i neodgovornost, a RESTART koaliciju karakterizira znanje, odgovornost i volja da se nešto promijeni na bolje.

Goran Aleksić je pozvao građane da izađu na izbore jer će RESTART koalicija pomoći da svi građani koji su oštećeni nepoštenim kreditima lakše dođu do sudova kako bi vratili svoj novac. Rekao je kako će RESTART koalicija prekinuti financijsku okupaciju Hrvatske.

Srećom, ima osim takvih i inteligentnih, pa i duhovitih poruka i izjava. Jedna je takva onu koju je danas u video-obraćanju iznio dr. Miroslav Škoro. On je u ime Domovinskog pokreta u video-obraćanju zatražio neodloživu ostavku članova Nacionalnog stožera civilne zaštite zbog, kako reče, “kršenja svih protuepidemijskih mjera na nedavno održanom Adria Touru u Zadru”. Bez ulaženja u meritum prijepora o tomu treba li Plenković u samoizolaciju ili ne, obrazloženje zvuči uvjerljivo. Najduhovitiji je zadnji dio izjave, u kojem ljutit što Plenković nije poslušao složnu oporbu te se nakon zadarskog doticanja već zaraženog tenisača Đokovića povukao u samoizolaciju, dr. Škoro kaže:

“Moram konstatirati da je Plenković odavno u samoizolaciji od hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana i da se njegovim drugim odlaskom u samoizolaciju, ovim zbog korone, baš ništa za njega ne mijenja! Pozivam sve birače da izađu na izbore i zaustave daljnje širenje epidemije korupcije koju šire Plenković i njegova interesna zajednica koja se lažno predstavlja kao HDZ! Njihov slogan nije ‘Zna se’ – nego ‘Za se’! Pozivamo i Državno izborno povjerenstvo da javno odgovori odobrava li da Nacionalni stožer istovremeno bude i nacionalni promidžbeni stožer HDZ-a, koji vode nositelji izbornih lista HDZ-a.”

No glavni je problem što ni negativne ni pozitivne ni duhovito jetke izjave zapravo ne daju odgovore na temeljno pitanje: Kako dotični kane pročistiti, preobraziti i usrećiti Hrvatsku. S kime? Čime? Kojim redom? 

Kako recimo: promijeniti Ustav, što iz njega izbaciti, što u nj uvrstiti? Kako promijeniti općerašireni mentalitet i praksu mita, korupcije, pogodovanja, zloporabe funkcija, položaja, klijentelizma, karijerizma, nepotizma i ostaloga iz arsenala hrvatske ’političke klase’ i tolikih korisnikā njezinih usluga – od udruga civilnoga društva do obrazovnih, kulturnih, braniteljskih, dobrotvornih, sportskih i vjerskih udruga, od svjetovnih do crkvenih institucija? Kako zaustaviti iseljavanje i popraviti demografsku sliku? Kako zaustaviti ilegalne migrante bez podizanja ograde duge tisuću kilometara i grubog kršenja međunarodnoga humanitarnog prava? Kako promijeniti pravosuđe, kao glavnu kočnicu ostvarivanja prava na pravdu? Kako spriječiti bankama zakonite ovrhe? Kako njihovim vlasnicima i takvima onemogućiti ubiranje milijardi kuna dobiti svake godine na temelju onoga što im je država „ustupila“, a zakonodavac im dopušta ? Kako, od koga i kojim novcem nabaviti vrhunske vojne zrakoplove, topovnjače i ostala naoružanja? Kako obnoviti selo i poljoprivredu, kako ojačati trgovačku flotu? Kako, na kraju krajeva, i narod i vlastite im zastupnike i (buduće) ministre, državne tajnike i druge dužnosnike, osobito u javnim poduzećima, zaštititi još neotkrivenih im slabosti Recimo od oponašanja već viđenih „žetončića“? Ili od nasljedovanja Kuščevića, Žalac, Rimčeve, doktora Varge i nebrojenih ostalih antijunaka na višim i nižim pozicijama? Kako imati koristi od Europske unije, a ne pristajati ni na što što se „nama“ ne sviđa? Kako vratiti većinsko vlasništvo INA-e u hrvatske ruke, odakle novci, i kako mađarske vlasnike 49,1 posto Ine nagovoriti da dio ili ukupan udjel uopće prodaju ili dadu u zamjenu za nešto drugo? I za što drugo? Kako postići da hrvatski narod u BiH ostvari ravnopravnost putem formiranja trećeg entiteta i pravednog razgraničenja s dvama ostalim konstitutivnim narodima? Ili, ako ne to, kako da tamošnji Hrvati na neki drugi način ostvaruju sva svoja legitimna prava? Itd.

Nitko ne voli (pre)teška pitanja, pogotovu ne ona za koja prvi put čuje i na koja ne samo da ne zna odgovor, nego ni put do teoretskog, još manje do odgovora u praksi i sukaldno propisima, procedurama i svakojakim nepovoljnim silnicama. Lakše je iz rukava „sipati“ fraze. Pa tako i u ovim izborima u doba ponovnog razbuktavanja epidemije. Što bi, uostalom, bio protuprijedlog: Do kada da se izbori odgode? Dok epidemija posve ne prođe? Što ako stanje latentne epidemije potraje godinu, dvije ili duže? Zar nam već nije svima preko glave sadašnjega saziva Hrvatskog sabora? Može li se od njega još ikakav krupni korak u pravom smjeru očekivati? Ako ne, zašto opet pritišću da se  izbori odgode? Bi li odobrili da saborska većina donese odluku da se mandat produži ad infinitum – do daljnjega i „na neviđeno“? 

Predizborna fraziranja potrajat će još kratko vrijeme, zatim će doći poslijeizborna fraziranja, a onda će se oni koji (ako) formiraju saborsku većinu odnosno budu u Vladi morati baviti iznimno teškim i zamršenim izazovima koje je već proizvela ili će ih za posljedicu imati pandemija. I ne samo pandemija! Nego dugogodišnje nastajanje i učvršćivanje onoga što nije ni dobro ni održivo. Poslije fraziranja na red dolazi – suočavanje! Kako će se tko ponašati, tko će se koga ili čega držati, tko će se s kim sastajati i od koga rastajati, što će od svega skupa ispasti, to nas tek čeka i to ćemo doznavati poslije 5. srpnja.

Navedimo samo jedan, današnji, problem, i to onaj kojim se valjda nitko od 150-ak kandidata uopće ne bavi. A i zašto bi? Jedni se bave ideologijama, drugi svojim strukovnim područjima (koliko je takvih?), treći politikom općenito, četvrti pripremanjem efektnih fraza za izjave i sučeljavanja, a većina se ne bavi ničim sadržajno ozbiljnim. No time taj ključni problem – kako osigurati nužna proračunska i druga financiranja – nije prestao biti realan. Naprotiv, i te kako je realan. Koja god vlada bude održavala sjednice na Markovu trgu, pa bila to i tehnička vlada koju će imenovati predsjednik Milanović ako u Saboru ne bude većine ni za koju vladu, s njime će se susresti. Oči u oči. I ne će moći uzmaknuti, ma koliko oči tog problema budu zastrašujuće.

Sve dosadašnje prednosti nošenja Hrvatske s javnim dugom ne će biti od dovoljne pomoći ako se kriza s koronom nastavi – istaknuo je za današnji Novi list cijenjeni (i neovisni!) ekonomski stručnjak dr. Željko Lovrinčević. Nastavit će se naime potreba Hrvatske za novim zaduživanjem, i to sve  više na stranim tržištima. „Vlada je plan zaduženja napravila tako da pokrije potrebe financiranja države i gospodarske mjere na tri mjeseca, odnosno najviše do kraja srpnja, no čini se da će te potrebe biti i veće. Ako se  nastavi ovim tempom, država će svaki mjesec trebati zaduženje od najmanje 600 milijuna eura, zapravo od četiri i pol do pet milijardi kuna. Može tu uskočiti i domaće tržište i HNB svojim mjerama, ali ne može to trajati godinu dana. Morat će se izaći na međunarodno tržište. Nova potraga za novcem će značiti i lošije uvjete od onih koje je Ministarstvo financija ostvarilo nedavno, kad se zadužilo uz kamatu od jedan i pol posto.“ Vlada bi morala imati plan što činiti, nastavlja Lovrinčević, „jer će oni kod kojih će Hrvatska ići po novac pitati što je njezin dugoročni izvor financiranja, a da to nije stalno zaduživanje. Uz to, novac će osim države trebati i javna poduzeća i lokalne vlasti, posebice najveći potrošač Zagreb.“

„Tko god sastavi  novu Vladu“, ne popušta taj egzaktni ekonomist, „morat će se suočiti s time da će … morati imati jasan plan otkud će svaki mjesec namaknuti pet milijardi kuna, ako ne želi dovesti u pitanje  isplatu mirovina i plaća. O tome nitko tko želi osvojiti vlast ne govori, kao da ćemo se nakon izbora vratiti u rutinu prije korone, što nije moguće. Turizam će u ovoj godini biti slabašan, pitanje je koliko će dugo država nastaviti isplaćivati potpore u ugroženim granama poput hotelskog smještaja, ugostiteljstva, prometa, koliko to još može izdržati.“ On primjećuje da je II. mirovinski stup jedino mjesto gdje sigurno ima novaca (oko stotinu milijardi kuna), te bi ga se moglo nacionalizirati, pa procjenjuje da će se već krajem kolovoza  glavna rasprava voditi upravo o toj opciji.

Koja stranka razbija sada glavu time? Nikoja! Koja nudi rješenje kako podmiriti devet milijardi dugova u zdravstvu? Nikoja? Osim što će možda Bernardić, postane li iz pukog jala i otupjelosti dijela birača „premijer“, krenuti stopama svog prethodnika Milanovića, i ministra zdravstva Ostojića, koji su – smanjili izdvajanja za zdravstvo (iako je i onda bilo u dugovima do grla) iz bruto osobnog dohotka!

Beskrajna lakoća predizbornog fraziranja uskoro će se pretvoriti u beskrajnu težinu realnog postupanja. A odgovornost ne će biti samo na leđima vlade – nego i na vratu i obrazu čitavoga saborskog ansambla, tj. nove legislature! Koja na Pantovčaku ima već 20 godina izabranike kakve ima. Po volji – ’naroda’!?

Šiljo, Hrvatsko nebo