D. Tolić: Jesu li se Hrvati i Bošnjaci u BiH ipak uspjeli oko nečega dogovoriti

Nakon višemjesečnih ‘potajnih’ razgovora vođenih uz posredovanje međunarodne zajednice angažirane u Bosni i Hercegovini, vodeći predstavnici Hrvata i Bošnjaka postigli su sporazume koji bi mogli označiti kraj gotovo tridesetljetnoga rata i sukobljavanja te otvoriti novu stranicu u odnosima. U slučaju da se ne realiziraju, mogli bi i rezultirati novim nesporazumima, konfliktima i sukobljavanjem. Pitanje izmjena izbornih pravila i propisa koji u značajnoj mjeri definiraju karakter države u kojoj žive stavljeno je u okvir političkoga sporazuma koji, međutim, još uvijek nije ponudio konkretno rješenje, ali veliki napredak predstavlja obvezivanje na njegovu provedbu. U biti taj dogovor, ako do njega dođe, trebao bi relaksirati odvoje dvaju naroda koji su u značajnoj mjeri opterećeni pokušajima ostvarivanja dominacije više brojnijih Bošnjaka što je do sada rezultiralo nametanjem političkih predstavnika po volji bošnjačkih stranaka.

Odmak od Komšića

‘Stranke potpisnice ovoga Sporazuma opredijeljene su za implementaciju svih odluka Ustavnoga suda BiH, kao i svih presuda Europskog suda za ljudska prava koje se odnose na uklanjanje svih oblika nejednakosti i diskriminacije u izbornome procesu. Stranke će pristupiti implementaciji ovoga Sporazuma, počevši s izradom izmjena i dopuna lzbornoga zakona BiH, kako bi se osigurao legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i Domovima naroda, kao i osiguralo aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina na cijelome teritoriju Bosne i Hercegovine’, ključne su rečenice sporazuma što su ga usuglasili čelnici HDZ-a BiH Dragan Čović i vodeće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović. U Sporazumu se navodi kako se sve izmjene moraju usuglasiti šest mjeseci nakon potpisa sporazuma te provesti u djelo do kraja sljedeće godine kako bi se na izbore 2022. godine krenulo s posve novim pravilima.

Iako nije eksplicitno navedeno, ovaj sporazum podrazumijeva prvu promjenu Ustava Bosne i Hercegovine dogovorenoga u Daytonu 1995. godine kada je pod pritiskom američke administracije zaustavljen rat i dogovoren novi administrativno-teritorijalni ustroj te pravni režim države. Presude donesene pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu praktično su utvrdile nejednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, te diskriminaciju predstavnika manjina – Židova i Roma. Presude u predmetu što ju je inicirao nekadašnji predsjedavajući Zastupničkoga doma Parlamenta BiH Božo Ljubić, koji je bio i zastupnik u odlazećem sazivu Hrvatskog sabora utvrdila je kako se matematički, ali i stvarno, u biti političkom voljom Bošnjaka, u najmanje pet županije popunjava gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda, uz većinsku volju bošnjačkih birača iako su ondje Hrvati apsolutna manjina. Tako se dogodilo i na zadnjim izborima da ‘Hrvati’ Edim Fejzić iz Goražda ili pak Anel Šahinović iz Bihaća predstavljaju Hrvate u Domu naroda Federacije BiH, instituciji koja ima kontrolni mehanizam i za Hrvate predstavlja najvažniju kariku u uspostavi vlasti.

S obzirom na to da je presudom u predmetu Ljubić definirano kako je potrebno ostvariti jednakopravnost naroda na svim administrativno-političkim razinama, time se očito inzistira i da se pri izboru trojice članova bosanskohercegovačkoga Predsjedništva zajamči da i Hrvati mogu birati svoje predstavnike na tu poziciju. A tu funkciju trenutačno, i treći put glasovima Bošnjaka, obnaša Željko Komšić kojega je na izborima 2018. godine progurala upravo SDA uz svesrdnu potporu Islamske zajednice koja u BiH služi doslovno kao pomoćno tijelo te stranke za održavanje na vlasti. Čudno je, ali je predsjednik Sabora Islamske zajednice Hasan Čengić, jedan od osnivača SDA i osoba s crne liste SAD-a zbog suradnje s terorističkim organizacijama u islamskome sviju. I treća bitna stavka ovoga sporazuma jest i zahtjev da se zajamči predstavnicima manjina izbor na najviše funkcije u državi – poput Predsjedništva ili pak Doma naroda.

Ustavne promjene i Mostar

Da bi se u djelo proveo politički sporazum, potrebna je temeljita izmjena Izbornoga zakona i Ustava Bosne i Hercegovine koji nije mijenjan još od potpisivanja u Daytonu 1995. godine. Naime, u Ustavu se definira kako u tročlanom Predsjedništvu sjede tri predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata. To po određenim tumačenjima onemogućuje predstavnicima manjina da se kandidiraju. Ozbiljniji prinos za promjenu ovih propisa dao je Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara koji je predložio nekoliko modela kako bi se razriješio ovaj više desetljeća dug gordijski čvor. Po jednome prijedlogu koji se tiče izbora članova Predsjedništva u IDPI-u smatraju kako zapravo i nije potrebno mijenjati Ustav jer bi bilo dovoljno da se naprave određene preinake u Izbornome zakonu, odnosno u dokumentima koji se daju kandidatima prigodom prijave za sudjelovanje na izborima. Po ovome Institutu koji predvodi sociolog Ivan Vukoja iz Mostara, dovoljno bi bilo definirati u Izbornome zakonu da se na poziciju hrvatskoga, bošnjačkog i srpskoga člana Predsjedništva mogu kandidirati i biti izabrane sve osobe u BiH neovisno o njihovoj nacionalnost ili manjinskoj pripadnosti. To bi pak značilo da se primjerice Židov može kandidirati za poziciju hrvatskoga člana državnoga vrha jer njegov legitimitet proistječe iz izborne baze, odnosno volje naroda koji ga bira.

Naime, u Bosni i Hercegovini gotovo tri desetljeća funkcionira demokracija predstavljenosti triju naroda kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva BiH i domova naroda u koje se članovi biraju na temelju potpore naroda iz kojega dolaze te demokracija predstavljenosti građana izborima u zastupničke/predstavničke domove gdje nacionalnost uopće nije bitna, nego je izraz većine. Na taj način BiH zadržava zapravo balans između narodnih i građanskih prava i održava tanku nit koja ju održava u životu kao državu i, što je ključno, postignuće za zaustavljanje rata. Upravo je bošnjačka strana zbog svoje brojnosti tri puta nametnula hrvatskoga člana Predsjedništva, odnosno dva puta i entitetsku Vladu u entitetu Federaciji BiH. Ovaj je politički sporazum dio paketa koji je dogovoren kako bi se nakon 12 godina održali i lokalni izbori u Mostaru, a što je opet dio prijepora između Bošnjaka i Hrvata.

Duga povijest prijevara

Nije, međutim, prvi put da su se hrvatska i bošnjačka strana oko nečega ‘krupnog’ dogovorile, pa su svaki put nakon toga stizale različite interpretacije ovisno o tomu kakvu viziju zemlje imaju dva naroda – od dominacije koju zagovaraju bošnjačke stranke uobličeno u ‘većinsku demokraciju’, do ravnomjerne nacionalne zastupljenosti i ravnopravnosti što zagovaraju hrvatske stranke. Čak i prije samoga početka rata 1992. godine tadašnji bošnjački lider Alija Izetbegović, otac aktualnoga predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, izigrao sporazum nedavno preminuloga portugalskog diplomata Josea Cutileira, kojim je bilo predviđeno BiH ustrojiti u tri republike, čime se mogao čak i izbjeći rat. Slično je Izetbegović donosio odluke i o Vance-Owenovu ili Owen-Stoltenbergovu planu o preustroju BiH u deset provincija, odnosno ponovno triju republika. Nakon svakoga potpisa Izetbegović je povlačio potpis računajući na to kako je vrijeme čimbenik koji odgovara Bošnjacima te kako će se s Hrvatima i Srbima obračunati na temelju demografije. No ta gotovo ratna utakmica nastavila se sve do danas i nijedna strana nije poražena – iako su svi gubitnici.

Posljednji je sporazum zbog toga velika prigoda da se odmakne od ratnih planova i matrica o dominaciji i okrene stranica ravnopravnosti. Opći izbori 2022. godine pokazat će iskrenost. Ne uspije li se postići dogovor, bit će to isključivo zbog bošnjačke strane budući da postoje projekcije i javne prijetnje iz toga političkog tabora kako se tada planira Hrvatima ponovno nametnuti Komšića za člana Predsjedništva, ali i otići korak dalje te Hrvate posve izbaciti iz izvršne vlasti u svim vladama na razini Federacije BiH, što je hrvatsko-bošnjački entitet, te državnoga Vijeća ministara. Da je to iznimno rizičan i s nesagledivim posljedicama potez, svjedoče čak i komentari pojedinih međunarodnih diplomata – da bi hrvatski entitet u BiH mogla uspostaviti nerazborita hegemonistička politika Bošnjaka.

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo