I. Bekavac: Demokratska ili komunistička Hrvatska

Predsjednik hrvatske države pretpostavlja kako je naše uvjerenje da postoji, kako kaže, ‘kontinuitet nekakve hrvatske državnosti i hrvatskog prava na državu’, obična fikcija. Ako je tako, ta fikcija, po svemu sudeći, dugo traje; bar od godine 1102., jer smo tek prije tridesetak godina uspostavili modernu hrvatsku državu. Ipak ima dosta nefikcionalnih znakova da su Hrvati vrlo star narod. Ako nam je samo fikcija podarila tako dug život i, konačno, ozbiljenje fikcije o pravu na državu, onda i nismo tako loši. Na tom smo se putu susreli i s revolucijom, koja baš ne drži do povijesnoga kontinuiteta, ni fikcionalnoga ni nefikcionalnoga. Zato se i zove – revolucija. Sve iznova, iz početka. Protiv poretka (komunizma) uspostavljena tim veleprevratom, nije dignuta revolucija, nego je propao sam od sebe, pa komunisti ne uspijevaju vjerovati da je to definitivni kraj, da se moraju suočiti čak i s revizijom povijesti koju su oblikovali i opisivali po svome. Danas se već ne uzima s potrebnim respektom ni povijesno štivo koje su, takoreći, još jučer pisali. Nastupa stvarna mijena i u svijetu i u interpretacijama toga svijeta, otkrivaju se i činjenice koje su revolucionari krivotvorili i prikrivali.

Istim putem kojim korača Z. Milanović u svom prorevolucionarnom djelovanju, idu i grupice novih ‘revolucionara’, s posebnim statusom, koji su uzrujani pa viču to je ‘revizionizam’, vratite nam naše crveno carstvo. Prikaze povijesti koji se razlikuju od njihovih nazivaju ‘revizionizmom’. Za njih je revolucija, možda, mogla propasti, ali u knjigama je moralo ostati sve onako kako su napisali. Posebno u knjigama koje opisuju povijest, pa i (‘fikcionalnu’) hrvatsku povijest. Prije nekoliko godina jugosi (komunistički jugoslaveni) su tražili vraćanje ‘zajedničkoga jezika’ a sad, iz Beograda šalju novu deklaraciju (‘Obranimo povijest’), i na ‘varijantama zajedničkoga jezika’ traže zaštitu nerevidirane povijesti, pa i ispravke novih tekstova koji su već objavljeni. Ne zanima ih baš cijela povijest, pri srcu im je vrijeme u kome su osvojili vlast i počeli ispisivati ‘pravu’ povijest. (“U svim državama nastalima nakon raspada SFRJ najviše se manipuliralo s poviješću Drugoga svjetskog rata. Revizionističkim postupkom iz povijesti su izbačene znanstvenom metodologijom utvrđene činjenice, a u nju su unesene one za koje nema podloge u povijesnim izvorima.”) Jedna od spomenutih država, interpretaciju povijesti toga rata drži posebno važnom za ostvarenje svojih (neostvarenih) ekspanzionističkih interesa, jer bi se, kako se nadaju, primjerice, ‘vječnim’ ustaštvom moglo zakloniti sve ono što su od 1945. do 1995. učinili Hrvatima i svima koji se nisu htjeli odreći sebe i svoje povijesti.

Država iz mašte

Druga bolna točka današnjih jugoslavenskih povjesničara je govor institucija Europske unije, o tri totalitarizma. Njima komunizam ne spada u totalitarne, jednopartijske i protudemokratske poretke. Zahtijevaju da parlamenti, među njima i europski, “prestanu donositi zakone, rezolucije, preambule i druge akte kojima se nameće „povijesna istina“ i podobna interpretacija prošlosti jer se tako izravno uključuju u prekrajanje povijesti i opasne manipulacije prošlošću”. Zbog nekoga razloga u tijesnu vezu dovode ‘formiranje nacionalnog identiteta’ i ‘širenje mržnje’. (Od ministarstava obrazovanja se traži da ‘nastavu povijesti ne pretvaraju u predmet koji služi isključivo formiranju nacionalnog identiteta i širenju mržnje’). Zaustavili smo se ovdje kratko uz deklaraciju jer nam omogućuje doznati otkud u našoj zemlji tolika ignorancija europskih osuda sva tri totalitarizama, a volimo se hvaliti i našim europstvom.

Čuju se i želje da se prošli povijesni prijepori ostave iza nas, govori se protiv ustaštva, ali se o komunizmu ne govori dovoljno razumljivo. Uz ove će bilješke možda biti lakše čitati često zamršene tvrdnje predsjednika Milanovića. Kako zastupati i predstavljati ‘slučajnu državu’ s fikcionalnim kontinuitetom državnosti i fikcionalnim ‘državnim pravom’? Tek se s pozicije antirevizionizma, protivljenja slomu komunizma i nekomunističkoga prikaza povijesti, može razumjeti kakve vezu Milanović vidi, primjerice, između 1945. i 1974. i nastajanja hrvatske države. U toj njegovoj postavci vidimo kako zapravo izgleda pravi povijesni ‘revizionizam’. Pod komunističkom je vlašću u korijenu zatirana svaka pomisao o ostvarenju hrvatskoga prava na slobodu pa izgleda kao da se ruga govoreći o hrvatskoj državi (‘u nastajanju’) u to vrijeme. A pravo na državu u ovom je svijetu i pravo na slobodu koju je Stvoritelj utkao u čovjekov duh. Pripada mu zbog toga što je – čovjek, a ne zbog toga što mu je neka zemaljska revolucija svojom milošću može ‘pokloniti’.

Crne odore

Hrvatima pravo na državu pripada koliko i drugim narodima, ali u njihovu je susjedstvu i narod koji tvrdi da Hrvatima to pravo ne pripada, pa su pokušavali i oružjem dokazati te svoje ‘istine’. I među nama je bio ljudi, a i danas postoje, koji se s tim osporavanjem suglašavaju, pa i rade na tomu da se uništi hrvatska država. Komunisti su najavljivali do slobode stići drugim, internacionalnim putem. Što su u prošlom stoljeću više govorili kako će konačno osloboditi svijet, to su staljinski lanci bili čvršći a logori napućeniji. Zašto, dakle, Z. Milanović nudi komunističku 1945. ili 1974. (usvajanje novoga jugoslavenskoga ustava) u zamjenu za ‘nekakvo državno pravo’ i ‘nekakav kontinuitet hrvatske državnosti’? Ipak, demokratskoj Hrvatskoj ne trebaju poveznice ni s jednim protudemokratskim poretkom, ni na kojoj razini, uključujući i onu simboličku. Izgleda da među današnjim komunistima u Hrvatskoj ima i onih koji tvrde da komunizam nije bio totalitarni poredak. Više je hrvatskih državljana koji znaju i lako mogu dokazati suprotno. Hrvati su iskusili i blizinu druga dva totalitarna režima, fašističkog i nacional-socijalističkog. I to su bila vrlo tragična iskustva. Srećom od tih nas nevolja dijeli 75 godina. Toliko je na svim razinama trajalo i ‘čišćenje’ od ustaštva. Nikad, baš nikad postustaška i postkomunistička, demokratska Hrvatska nije imala ni stvarne ni formalne veze s režimom NDH. Ta je ‘veza’ izmišljena kako bi se reaktivirala borba protiv hrvatskoga ‘separatizma’. Tuđmanovi su politički protivnici 1991. postrojavali grupice ljudi obučenih u crne odore, nastojeći time ‘dokazati’ da je demokratska Hrvatska, uspostavljena na višestranačkim slobodnim izborima i na referendumu, samo nastavak NDH. To je bila velika podlost. Veze demokratske Hrvatske s komunizmom i nakon njegova sloma nitko ni ne pokušava osporiti. Danas je važno sve to sabrano sagledati.

Bili smo i spremni i nespremni

Bilo bi dobro i formalno izraziti otklanjanje svih veza i s neokomunizmom i komunizmom, i s neoustaštvom i ustaštvom u tekstu koji će razumljivim jezikom oblikovati stav o hrvatskom antitotalitarizmu i izraziti ga na primjeren način, neovisno o tomu kad je i kako koji propao. Možda bi bilo korisno razgovjetno progovoriti i o simboličkomu značenju uzvika za dom spremni i političkoj revitalizaciji komunističke ideologije i simbolike u našoj zemlji. Iako je i komunistička država već davno propala, kao što su propali i kasniji pokušaji oživljavanja svakoga jugoslavizma, komunistički jugoslaveni na toj orijentaciji i dalje ustrajavaju. Bez suglasja o napuštanju razvalina svih totalitarizama, Hrvatska će se samo vrtiti u krugu neuspjeha. I kad se postigne sporazum o tomu, postojat će i mogućnosti provokacija i izazivanja, kakva imamo i danas, a nije im teško otkriti izvore i razloge. Državne su proslave koncem svibnja 2020. u našoj zemlji bolje osvijetlile političke procese koji ugrožavaju njezinu demokratsku budućnost.

Razgrtanjem različitih naslaga s naše nedavne prošlosti, otkriva se i pravo lice važnih aktera u hrvatskoj političkoj utakmici. Djelovanje predsjednika države, koga je narod izabrao na vodeći položaj u državi, mora biti u dosluhu s voljom, koju ta politička funkcija reprezentira, a ne s njegovom ideološkom orijentacijom. Umjesto toga gledamo pokušaje ‘preodgajanja’ naroda, gledamo kako se jedan politički koncept nastoji učiniti općom normom obvezujućom za sve. Kakvu poruku i komu bismo je danas slali ‘oživljujući’ neoživljivi komunizam ili vičući da smo za dom spremni? Hrvatska nije ono što je bila 1941. ni 1945. nego je članicom najvažnijih međunarodnih organizacija, od UN-a do EU-a i NATO-a, i ima svoju vojsku koja nasljeđuje najbolje ratnike na svijetu, koji su je obranili i 1995. oslobodili.

Nestajanje, a ne nastajanje

Hrvatski su državljani htjeli svoju državu koja će se znati i moći braniti. Ostvarili su političke pobjede i pobijedili u ratnom izazovu. Kome bi i zašto danas trebalo javljati da su spremni braniti svoj dom, kad su ga već obranili i oslobodili? Ratnički govor nije za vrijeme mira. U miru se čuvaju sjećanja i iskazuje poštovanje žrtvama za slobodu. Međutim i hosovcima, koji su se rodili desetljećima nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata i umrli za svoju zemlju, neki bi ljudi, zbog jednoga znaka na odori, htjeli uskratiti svako poštovanje. Kažu: ‘baciti’, baciti spomen ploče! Tko bi zapravo, od zgode do zgode, i danas htio prikazivati Hrvatsku opterećenu ustaštvom, koje je prije 75 godina izgubilo svoj rat, a ne želi čuti ni vidjeti Tuđmanovu vojsku koja je dobila bitke za obranu i oslobođenje zemlje. Nije, primjerice, danom državnosti određen 30. svibnja zbog razloga koje navodi aktualni predsjednik RH nego zbog nekih drugih razloga koje bi ovdašnji komunisti htjeli izbrisati iz povijesnoga pamćenja. Zato se i služi dvosmislenim govorom i prikrivanjem stvarnih događaja. “Sad vama sretan 30. svibnja to je nekakav datum, nije da nije, ali dan državnosti nije”, govori Predsjednik koji više puta ponavlja da za njega 30. svibnja nije Dan državnosti.

Tek je pobjedom Tuđmanove prohrvatske stranke 1990. i konstituiranjem višestranačkoga Sabora stvorena prva pretpostavka za mogućnost iskazivanja pune volje hrvatskoga naroda. Da nije bilo tako, već bi se tada dogodilo ono što se dogodilo u lipnju 1991. kad su ‘ljevičari’ odbili glasovati za samostalnu i suverenu državu. To je volja komunista u Hrvatskoj 1991. Hrvatski je narod htio svoju samostalnu državu, komunisti jugoslavensku. Račan je naglašavao da je “savez samostalnih država onaj oblik rješenja jugoslavenske državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv, a u interesu je hrvatskog naroda i državni interes RH”.

Opasne namjere

Toga 25. lipnja dio je zastupnika Stranke demokratskih promjena i socijalista demonstrativno napustio sabornicu. Njih 49 ostalo je na glasovanju, od toga ih je 48 glasovalo protiv, a za neovisnost RH glasovao je samo jedan zastupnik SDP-a (Marko Vlašić Čiće). Račanovci su predlagali novu ustavnu odluku ‘koja polazi od ideje da je savez suverenih republika oblik rješavanja državne krize’, pa su istodobno s pokretanjem postupka razdruživanja htjeli pokrenuti postupak udruživanja u savez jugoslavenskih, suverenih republika. (Večernji list, 26. 6. 1991). Jesu li ti ljudi kasnije, odlukom 2001. o Danu državnosti koji bi se slavio 25. lipnja, a ne 30. svibnja, htjeli skrenuti pozornost s onoga što se doista dogodilo toga dana 1991.? Tuđmanovci su 25. lipnja 1991. glasovali za samostalnost i suverenost hrvatske države, a komunisti protiv takve odluke, u korist jugoslavenske ‘konfederacije’. Jedan je od njih kasnije govorio kako “nije Račan tvrdio da je HDZ opasan zato što je htio nezavisnost Hrvatske, nego zato što su jedan veliki sistem razbijali na male državice” i zato što su to radili u savezu s “ustašoidnim tipovima poput Gojka Šuška” (N. Visković). Što je, dakle, Račan tvrdio: ne male državice, nego jedna velika, Jugoslavija, ali, kaže splitski profesor, HDZ nije bio ‘opasan’ zbog nezavisnosti Hrvatske nego zbog razbijanja ‘velikog sistema’ ‘na male državice’. I državu (i državice) su komunisti drukčije razumjeli polazeći od ‘progresivne’ pretpostavke da je zakonito samo ono što pomaže interesima revolucije, kako je tvrdio jedan njihov prvak (M. Pijade), a da je nezakonito sve ono što je tom interesu protivno. Taj je duh utkan u svaki akt komunističke vlasti od 1945. do 1990.

Zdrav razum

Tito je komuniste morao dodatno upozoravati da se ni svojih zakona ne trebaju držati k’o pijan plota. Ta revolucionarna svijest pravo i državu, shvaća kao ‘instrument revolucije’ za provođenja političkih odluka, jer je politička svrha njihov glavni cilj. Trebali su služiti isključivo interesu Partije, koja je jedina “sposobna voditi svoj narod prema besklasnoj zajednici”. Ta je Partija nakon poraza 1990. za sobom ostavila i jednu ‘klasu’ bez privilegija. Ali to nije bila radnička klasa, nego ‘politička klasa’ kojoj je svijet revolucionarnih zasluga donosio obilje privilegija, samo je trebalo razumjeti smisao Titove intervencije o odnosu prema zakonu. S toga motrišta Z. Milanović govori i o ‘većini’ i o ‘zdravom razumu’ koji je, prema njegovoj političkoj prosudbi, napustio glave klasnoga neprijatelja: “Po meni je takva zakonska odluka bojkot zdravog razuma i volje većine u ovoj zemlji. Dakle, na današnji dan prije 30 godina konstituiran je demokratski višestranački Sabor u kojem je apsolutnu većinu imala jedna politička opcija za koju je glasala relativna manjina hrvatskih građana. To ne može biti praznik svih i to isticati kao blagdan hrvatske državnosti je jako pretenciozno”. Ali svoj govor ne drži u vrijeme ispitivanja što u Zakonu piše, nego njegova poštovanja, dok se u ustavnoj proceduri, eventualno, ne promijeni.

Ako je ‘relativna manjina’ 1990., kako govori aktualni predsjednik, izabrala Tuđmanov državotvorni pokret, znači li to da on priprema odgovor ‘relativne većine’ koja bi slijedila učenje o ‘fikcionalnom pravu na državu’? Pobjednik na slobodnim izborima utvrđuje se drukčije nego u Titovu jednostranačju. Tada nije trebalo ni brojiti. Znalo se tko uvijek pobjeđuje. Već smo čuli da ni referendum 1991., navodno, nije bio čist kako se tvrdi (referendum, “nije temelj hrvatske državnosti, tim više što je i referendumsko pitanje ostavljalo prostora za konfederaciju. D. Jović). (Na referendumu o suverenosti i samostalnosti Hrvatske 19. svbnja 1991. glasovalo je 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. „Za“ je glasovalo 93,24 posto izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto). Je li to bila odluka manjine ili većine, je li to izraz volje hrvatskih državljana ili nije?

Sabor i referendum

Da je na prvim višestranačkim slobodnim izborima pobijedila komunistička strana, dogodilo bi se ono što se dogodilo godinu kasnije pri glasovanju o hrvatskoj neovisnosti: 30. svibanj bi eventualno postao Danom jugoslavenske konfederacije. Da su pobijedili ‘konfederalisti’ ne bi bilo ni referenduma 1991. Sve to povezuje 30. svibnja 1990. s hrvatskom državnošću. Prvi višestranački hrvatski demokratski Sabor konstituiran je nakon 45 godina totalitarističke, jednostranačke komunističke vlasti, bez iskazivanja političke volje naroda ‘nakon stogodišnjeg građanskog parlamentarizma i prvih višestranačkih izbora za hrvatski Sabor 1848′. I počeo je djelovati u korist hrvatske države, pa je u svijesti naroda vrlo brzo postao Danom državnosti.

Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (NN 110/19) na snazi je od 1. siječnja 2020. Nije usvojen glasovima svih zastupnika, kao što su usvajani zakoni u jednostranačkoj diktaturi, što aktualni predsjednik RH razumije kao znak da taj zakon njega ne obvezuje i on ga ne će poštivati. (Hrvatski sabor usvojio ga je sa 77 glasova ‘za’, 27 glasova ‘protiv’ i šest ‘suzdržanih’). Pobjeda Tuđmanove stranke na izborima 1990. širom je otvorila vrata hrvatskoj državi, a pobjeda Račanove stranke 2000. počela ih je zatvarati. Svoj komunistički oblik vladavine ne uzimaju, kako je netko napisao, znakom uporabe jedne od mogućnosti vladanja, nego jedino mogućom varijantom upravljanja. Komunisti u našoj zemlji ne uspijevaju naći adekvatnu zamjenu vlasti koju su zvali ‘diktaturom proletarijata’, žudeći za obnovom revolucionarnih fantazija dvadesetoga stoljeća, kao ideološkim temeljem vlasti. Diktatura! Ili proletarijata (koje nikad u stvarnosti nije bilo) ili prosvijećenih ‘progresista’, kao njihovih ‘zastupnika’.

Komunisti su svoju religiju oslanjali na vjerovanje da su baš oni ljudi koji će otvoriti vrata Spasa. Bila je to naivna vjera, oslonjena na nasilje, koja je za sobom ostavila milijune nedužnih žrtava, mrtvih i unesrećenih. Aktualni predsjednik, i ne hoteći, pokazuje kako u nekim segmentima hrvatska država danas funkcionira kao ‘pervertirani produžetak’ komunističke države. Sve nas to udaljava od europskoga koncepta zakonitosti iako su potrebne pretpostavke ugrađene i u Ustav iz 1990. Hrvatski pravni i politički poredak još uvijek iščekuje svoju europeizaciju, pod barjakom slobode, zaštite ljudskih prava i čovjekova dostojanstva. Prilike oko nas pokazuju dominaciju suprotnih nagnuća. Sad treba očekivati i odjeke deklaracije ‘Obranimo povijest’ koja izravno proziva Europski parlament zbog stavova o tri totalitarizma.

‘Bipolarni skokovi’

Znak koji su ustaše koristili u Drugom svjetskom ratu uzima se zabludom svih Hrvata, pa im se zbog toga opet, nakon 75 godina lijepi na čelo, ali ne kao simbol odlučnosti da brane svoje, nego kao znak zlodjela i pripadnosti poraženoj nacifašističkoj alijansi. U raspravu o Milanovićevu odnosu prema Danu državnosti, uključila se i ustavnopravna stručnjakinja koja najprije tumači da neki sud u vezi s ZDS-om u RH “na bipolaran način skače sebi u usta” Kaže da ‘povik/pozdrav’ “moramo dodatno sagledati najintimnije i iskreno, poštujući i uvažavajući vlastite osjećaje. Zapitajmo se zar doista svoj intimni osjećaj prema domovini moramo iskazivati na neustavan način. Zar je tvrdoglavo inzistiranje doista suština našeg domoljublja? I konačno, zar stvarno mislimo da postoji itko u ovoj državi tko smije kršiti ustav?” (S. Barić,Vl.6.6.2020). Naš je odgovor negativan, Ustav nitko ne smije kršiti, zakone nitko ne smije nepoštovati. Nije ‘tvrdoglavo inzistiranje’ bit našega domoljublja. Ono spada u druge sfere duha. U spomenutom se odgovoru stručnjakinja oslanja o ‘intimni osjećaj’ i ‘naše domoljublje’ koje nam, kako joj se čini donosi ‘neustavno’ postupanje. Ali ZDS nije ni intimni osjećaj ni izraz NAŠEGA domoljublja, nego je danas to glas nepromišljenosti nekih ljudi, koji su svakako znatna manjina u Hrvatskoj, a to što čine sa spominjanim uzvikom lijepi se na sve naše duše i domoljublja, intimne osjećaje i sve Hrvate koji postoje. Drugim riječima – sve su to ustaše, genocidni fašisti koji se ni milimetra nisu odmaknuli od Ante Pavelića i Maksa Luburića. I takvi ljudi imaju svoju državu.

Pro patria

To je ‘bipolarni skok’ spomenute sveučilišne profesorice. Simbolički potencijal uzvika o kome debatira, znatno je opterećen ustaškom politikom i praksom. To naši ljudi jako dobro znaju, ali to znaju i oni koji im ne žele dobro. To što Hrvat izriče misao (ponavljamo: misao, a ne tajni znak sporazumijevanja ili prijetnju) koju su uzvikivali i ustaše, ne znači da je ustaša, kao što i neuzvikivanje ne znači da u onom vremenu ‘neuzvikivač’ nije bio ustaša koji je loše postupao. Unutar jednoga civilizacijskoga kruga ta se misao izriče oduvijek bez obzira na politike i ideologije. Ilustrirat ćemo to stihom o ‘slatkoj žrtvi’ koji je ostavio rimski pjesnik Horacije, nekoliko desetljeća prije Krista: ‘dulce et decorum est pro patria mori’ (slatko je i lijepo za domovinu mrijet). Kao da bi suprotan stav, izraz o otimanju tuđega, mogao pretendirati na javno čašćenje. Može li se želja da se brani svoje proglasiti grijehom ljudi pripravnih ‘za domovinu mrijeti’? Pokušajmo razumjeti zašto netko uzvik pro patria označava izrazom ‘genocidne volje’. Polazimo od toga da patrioti vjeruju kako je ‘slatko’ umrijeti, braneći domovinu a otimanje tuđega je samo akt nasilja i zla. I izraz pro patria može na simboličkoj razini opteretiti ratnu uspomenu na ubojstva nedužnih, krv i rat. Je li u ‘veličanju’ nacije glavna krivnja? Nije, nego u otimanju tuđega, oružana agresija i nasilje nad slobodom. Voljeti Hrvatsku ne znači biti ustašom. Jačanje svijesti o nacionalnom identiteta nikako ne može služiti ‘širenju mržnje’ kako sugerira deklaracia ‘Obranimo povijest’. Suprotno od toga – onaj koji zna tko je, poštovat će i sebe i drugoga, čovjek bez identiteta može biti samo sredstvo koje će drugi upotrebljavati za svoje svrhe.

Židovske žrtve

Sigurno je da potomcima nastradalih Židova u Hrvatskoj kroz Drugi svjetski rat, uzvik za dom spremni ne će evocirati pozitivan osjećaj, jer s razlogom optužuju jedan režim za mnoge smrti nedužnih. Krivnja pada na ustašku vlast a ne na cijeli hrvatski narod. To vjerojatno nikome nije sporno, osim onima koji taj uzvik uzimaju simbolom ‘genocidne krivnje’ svih Hrvata, koja će se iznositi i ubuduće, ako bude trebalo, za druge svrhe. Ni ćirilica u Vukovaru, primjerice, ne može nikako biti kriva za zla koja su osvajači od 1991. do 1995. učinili u tom gradu, ali nakon pobjede i oslobođenja, nekome će na simboličkoj razini poslužiti kao oznaka za okupatora i njegove zločine. Tek kad se prilike smire i zaboravi ratni užas bit će lakše uvidjeti čemu je ‘okrivljavanje’ jednoga pisma služilo. A nekima je sama činjenica da su Hrvati bili spremni umrijeti braneći svoje, znakom nečega neprihvatljivog, kao da se očekivalo da će kleknuti i pognute glave predati svoju domovinu. Uzvik za dom spremni ‘u druge svrhe’ upotrebljavaju i hrvatski komunisti. Služi im za diskvalifikaciju političkih ‘protivnika’ (koje su uništili još 1945.). Velikosrpstvu je to znakom stalnoga poziva da se optuživanjem Hrvata za genocidnost, ‘opravda’ svaki rat za novu zapadnu srpsku granicu, a hrvatskim komunistima trajnim znakom da revolucionarni obračun ‘s klasnim neprijateljem’ nije završen. Međutim, ljubav, ‘naš intimni osjećaj’ i domoljublje koje spominjana ustavnopravna stručnjakinja vidi kao izvorište ‘neustavnoga ponašanja’, ima neizrecivo veće mogućnosti izricanja i pokazivanja nego što bi to mogao omogućiti jedan ustaški pozdrav. Taj pozdrav pripada drugom vremenu.

Slučajna država

Povijest je već svakome tko to treba znati, pokazala da su Hrvati uvijek bili spremni braniti svoj dom. Zbog čega i kome bi to danas ponavljali? Vučiću, ‘antifašistima’, zagovornicima ‘konfederacije’, Beljaku, Staziću…? Neokomunistički pogled na hrvatsku stvarnost ne bi zasluživao neku pozornost kad ne bi bilo tih upornih pokušaja redefiniranja novije hrvatske povijesti i kad u tomu ne bi sudjelovao predsjednik RH koji predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, a i vrhovni je zapovjednik OSRH. Međutim i predsjednik je dužan poštovati Ustav i hrvatski pravni poredak. Od nazivanja Hrvatske slučajnom državom, stavljanja Tita ispred Tuđmana, od ‘Lex Perkovića’ do ‘bacanja’ hosovskih spomen ploča, ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga jezika, uklanjanje bista iz ureda predsjednika na Pantovčaku, osporavanja sadržaja postojećih zakonskih normi i najave neizlaska na izbore, aktualni hrvatski predsjednik pokazuje kako današnji komunisti razumiju demokratski poredak i zbog čega odbijaju uvrstiti i svoj komunizam među totalitarne poredke u skladu s europskim deklaracijama. Usmjeravanje države prema modelu koji je korišten od 1945. do 1990. nije počelo zakonom koji je nazvan Lex Perković nego godinama prije toga, posebno od 2000. Neki pravnici opažaju da se i u početku djelovanja hrvatske države 90-ih godina moglo nazrijeti i pojedinih obilježja ‘koncepta revolucionarne zakonitosti’. U nj spada i Milanovićev odnos prema demokratskim uzusima i stečevinama. Umjesto respekta prema usmjerenju europskih demokratskih država, tumačenja naše navodne stvarnosti stižu s istoka kroz deklaraciju Obranimo povijest.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo