D. Dijanović: Smrt Georgea Floyda samo je izgovor da ekstremna ljevica vodi bitku protiv ostataka zapadne civilizacije

Prosvjedi koji su započeli u Sjedinjenim Američkim Državama nakon ubojstva Georga Floyda 25. svibnja ove godine u Minneapolisu (odvratnoga ubojstva koje treba bezuvjetno osuditi neovisno o suspektnoj i kriminalnoj prošlosti nesretnoga pokojnika) u početku su možda imali antirasistički karakter, no s vremenom poprimili su nasilne oblike do te mjere da u nekim svojim aspektima dovode u pitanje integritet američke države. U prosvjedima, dakako, sudjeluju i Amerikanci afroameričkog podrijetla (kako se to politički korektno kaže za američke crnce), no nasilje i vandalizam koje gledamo na američkim ulicama (uključujući ubojstvo crnoga policajca od strane vandala) prvenstveno su rezultat djelovanja bijelih „progresivaca“ mlađega naraštaja. Oni su ti koje stoje u pozadini nasilja i vandalizma.

Antife kao teroristička organizacija

Riječ je o skupini koja, što je kuriozitet u povijesti, daje prioritet interesima drugih zajednica pred interesima svoje zajednice. Stavovi koje pripadnici tzv. progresivaca zauzimaju glede migracija i položaja crnaca daleko su ekstremniji od stavova najradikalnijih afroameričkih vođa. Tu se često ne radi o osudi rasizma, što je stav kojemu se priklanja svaki normalan čovjek (za tako nešto ne morate biti katolik, nego jednostavno normalan čovjek), nego o mržnji prema vlastitome identitetu. Bijeli heteroseksualni muškarac kršćanin za ove je automatski sumnjiva persona jer predstavlja izvor rasizma, fašizma, ugnjetavanja, seksizma itd. Nešto slično možemo pronaći u Europi kod proimigrantskih zelota koji bi bez ikakvih ograda pustili sve migrante koji žele ući u Europu. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je rekao kako će organizaciju Antifa proglasiti terorističkom organizacijom. Upravo ova organizacija predstavlja udarni ešalon spomenutih samomrzećih falangi bijelih progresivaca. Riječ je o organizaciji koja se za provedbu svojih ciljeva – koje umata u ruho antifašizma – često koristi fizičkim nasiljem, a ako kao definiciju terorizma uzmemo onu da je riječ o korištenju nasilja u političke svrhe, onda je jasno kako možemo govoriti o terorističkome djelovanju. Naravno, Antifa koristi i verbalno nasilje pa je prema starome Gramscijevu receptu, svaki neistomišljenik automatski fašist.

Cilj je srušiti Trumpa

Antifa iz pozadine koordinira tijekom aktualnih prosvjeda slanjem šifriranih sms poruka. A tu su i druge skupine. „Trenutačno je u SAD-u 40 milijuna ljudi nezaposleno. Ako ste jedan od njih, zašto niste na ulicama?“ – poručili su Anonimusi na Twitteru. Cilj je, kao što upozoravaju pojedini analitičari, da se prosvjedi prošire iz gradova prema ruralnim sredinama. Zašto? Želi se izazvati kaos. Naime, u ruralnim područjima jasno je da bi nasilni demonstranti naišli na legalno naoružane bijele građane koji su spremni oružjem braniti svoju imovinu i obitelj. Kaos je potreban kako bi se srušilo Donalda Trumpa. A miks socijalnih i rasnih tenzija za to je pogodan okidač. Ruski obavještajac i umirovljeni pukovnik Vanjske obavještajne službe Andrey Bezrukov smatra da su masovni neredi u SAD-u instrument političke igre. Za Bezrukova nema dvojbe: „Uskoro su izbori, za pet mjeseci. Postoje dva čimbenika na koje će Trump odigrati: dobra ekonomija i razbijenost Demokratske stranke. Ekonomija je problematična, teško da će se oporaviti, što je udar po njemu. Ostaje drugi čimbenik – Demokratska je stranka slaba i, što je najvažnije, podijeljena na centraliste, pristalice Trumpa koji mrze ljevičare i ljevičare koji mrze Bidena (kandidata Demokratske stranke na predsjedničkim izborima). Da bi se objedinili, potrebno je izazvati ovakvu polurevoluciju koja će od Trumpa napraviti fašista, rasista, kako bi se protiv američkoga predsjednika objedinile dvije nespojive Demokratske stranke“.

A do sljedećih izbora demografska će slika SAD-a ionako biti takva da će republikanci teško moći doći na vlast. Naime, kao što je nedavno pisao švicarski Neue Zürcher Zeitung: „Demokrati u borbi za predsjedništvo imaju osim toga jednog važnog saveznika – demografiju. Trumpovi glasači bijeli su i muškarci, stariji, religiozniji i lošije obrazovani od prosječnoga građanina. Udio te skupine u ukupnome stanovništvu smanjuje se iz godine u godinu, dok tipični glasači Demokrata rastu – manjine poput hispanske, azijske, crnačke, ljudi sa završenim fakultetom, oni koji su daleko od Crkve, ateisti. K tome dolaze i mladi koji prvi put glasuju i koji ne vole Republikance. Na posljednjim izborima Trump je u skupini onih od 18 do 24 godine dobio samo 34 posto. Stoga se glasačko tijelo svake četiri godine za jedan posto pomiče u korist Demokrata. Kada bi sve skupine stanovništva 2020. glasovale isto kao 2016., Trump bi izgubio svoju dužnost zbog demografske promjene“. Na stranu ideološke konstrukcije o tomu tko je bolje, a tko lošije obrazovan. Znademo da je ljevičarska dogma ta da su oni hiperobrazovani. Činjenica je, međutim, da su demografski trendovi takvi kakvi jesu. No Demokrati nemaju strpljenja, nego žele odmah na vlasti, a tu želju dodatno pojačava činjenica da od samoga njegovog izbora ne mogu živoga vidjeti Donalda Trumpa koji po mnogim potezima odskače i od prosječnoga Republikanca. Trenutno ankete daju prednost Joeu Bidenu, no ako demokrati nastave davati potporu nasilnim prosvjedima i vandalizmu (Nancy Pelosi, primjerice, ne propušta priliku da ih podupre), to bi ih moglo stajati izbora. Naime, sličan smo već scenarij imali 1968. godine. I tada je Demokratska stranka davala što otvorenu što latentnu potporu uličnome nasilju. Posljedice? Pobjeda Republikanca Richarda Nixona na izborima. I sada bi čak i oni koji ne vole Trumpa mogli na izborima zaokružiti njegovo ime ako Demokrati nastave s potporom nasilju. Većina ljudi jednostavno želi red i poštivanje zakona, a ne nasilje i kaos. Pa umatalo se to nasilje i kaos i u plašt tobožnjih antirasističkih prosvjeda.

Ne postoji sustavni rasizam, postoje izolirani slučajevi

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nema nikakve sumnje da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. No, ključno je pitanje postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti ili se radi o izoliranim slučajevima. Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga, pak, strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji sami ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji. Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkoga porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti. Američko društvo i danas nesumnjivo boluje od teškoga naslijeđa robovlasništva. Pripadnici crnačke populacije i dalje nisu u potpunosti integrirani u društvo. Kao što u Europi postoje geta doseljenih migranata, tako i u SAD-u postoje crnačka geta (neka od njih su samo nekoliko blokova od Bijele kuće) gdje mladi ljudi žive u beznađu, a prevladavaju visoke stope kriminala. No sustavni rasizam kao državni/društveni projekt jednostavno više u Americi ne postoji. U vremenu šezdesetosmaške revolucije oko 54 posto crnaca završilo je srednju školu, a danas je to oko 90 posto. Stopa siromaštva u vremenu ubojstva Marina Luthera Kinga iznosila je 35 posto, a danas je 20 posto. Što onda stoji iza policijske brutalnosti? Treba istaknuti da policija u SAD-u ubije mnogo više ljudi nego u većini drugih bogatih zemalja. Prema podatcima američkoga FBI-a za 2016. godinu od 2870 ubijenih Afroamerikanaca u 2570 slučajeva počinitelji ubojstva su sami Afroamerikanci, 40 počinitelja je nepoznato, 17 se vodi pod „drugi“, a bijelci čine gotovo zanemariv postotak. Prema podatcima Bureau of Justice Statistics kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena. Crnac je u SAD-u osam puta vjerojatniji počinitelj nasilne krađe od bijelca. Dvostruko više policajaca ginu kao žrtve crnih kriminalaca od broja crnih uhićenika koji umiru u rukama policije. Naravno, ove statistike na znače da su crni Amerikanci genetski predodređeni za to da čine više kriminalnih akata. Jednostavno, riječ je o nedovoljnoj integriranosti, siromaštvu i beznađu koji često u getima stvaraju poticajno okruženje za kriminal. Potrebno je raditi na poboljšanju socijalnih uvjeta i obrazovanja, a nasilje i vandalizam koji promiču ekstremni ljevičari i progresivci sigurno nisu putokaz u tome smjeru.

Nema anti-crnog ili anti-latinoameričkog dispariteta u policijskome korištenju sile

Popularni američki književnik Andrew Klavan u nedavno objavljenom osvrtu na aktualna događanja iznosi zanimljive informacije: „Sedamdeset i dva posto crnih Amerikanaca zadovoljno je radom svojih lokalnih policijskih uprava, prema novoj anketi Sveučilišta Monmouth. Istraživači s Harvarda, Sveučilišta Maryland i Sveučilišta Michigan State, slično, riječima jednoga od istražitelja, ‘nisu pronašli dokaze anti-crnog ili anti-latinoameričkog dispariteta u policijskom korištenju sile u svim pucnjavama i, ako išta, pronašli su anti-bijele disparitete pri pregledu rasno-specifičnih zločina. (Ovo je izvijestio Jason Riley iz Wall Street Journala.). (…) U Sjedinjenim Državama ima više od 800.000 policajaca: to je otprilike stanovništvo San Francisca. Neki će od tih časnika zasigurno biti loši likovi. Čak i ako je to samo pet posto — što bi policajce smjestilo negdje između anđela i svetaca — to znači više od 40.000 negativaca u plavom. U međuvremenu, crnci počinjavaju neproporcionalnu količinu zločina. Trinaest posto naše populacije počinilo je 53 posto ubojstava i 60 posto pljački 2018. godine. (Ovo je u WSJ-u izvijestila Heather Mac Donald.)“

Travis Yates, policijski časnik u Oklahomi, nedavno je uputio otvoreno pismo u kojemu je revoltiran medijskim manipulacijama napisao: „Nekada su nas kriminalci poštovali. Kada biste krivce uhvatili, znali su da radite svoj posao, ali sada smo mi krivi što oni sjede u lisicama, a ne oni sami zbog svojih osobnih odluka. Ako je netko napao policajca, svi bi ga doživjeli kao napadača. Sada se napadači slave i dižu se milijunske tužbe. Nekada smo mogli svjedočiti na sudu i vjerovalo nam se. Danas, ako nema videozapisa iz triju različitih kutova, nikoga ne zanima što imate reći. Uza sve ove rasprave o rasizmu i rasističkim policajcima, osobno nikad nisam vidio da se ljudi različito tretiraju zbog svoje rase. I dok znam da će nas kukavice koje nikada nisu radile ovaj posao nazivati rasistima, sve što sam ikad vidio bilo je kriminalno ponašanje i policajce koji su to pokušavali zaustaviti neovisno kakva im je boja kože. (…) Liječnici ubiju 250.000 ljudi godišnje. To se naziva ‘liječničkom pogrješkom’, jer društvo razumije veliki stres pod kojim se radi vrlo težak posao i činjenicu da se najbolje moguće odluke moraju donijeti u vrlo kratkom trenutku. Osobe koje provode zakone imaju isti zadatak i u tome su vrlo uspješne. Usprkos najnasilnijem društvu koje smo ikada imali, manje od 1000 osumnjičenih godišnje biva ubijeno. 96% njih pri tome napada nas oružjem, a preostali nas napadaju automobilima ili šakama, a sve više i više lažnim puškama, kako bi Benjamin Crump (američki odvjetnik za građansko pravo) mogao njihovim obiteljima pomoći da se domognu bogatstva”.

Andrew Klavan smatra da se ni u kojem slučaju ne može govoriti o Americi kao o rasističkoj zemlji: „Naravno, Amerika nije rasistička zemlja. To je najmanje rasistička zemlja, jedina zemlja koja je pokušala provesti takvu visoku razinu multietničnosti s takvom predanošću i suosjećanjem. I ovdje postoji otprilike nula posto sustavnoga rasizma, ako pod sustavnim rasizmom mislite na prepreke napredovanju određene rase koje su ugrađene u naš sustav. To što ljudi ne vole ili ne vjeruju jedan drugome na plemenskim osnovama, činjenica je ljudskog života. To nije spriječilo Židove, Irce, Jamajčane ili Nigerijce ili bilo koga drugoga da prosperira u ovoj zemlji“.

Sukob dvaju narativa

Sukob koji se danas događa u SAD-u zapravo predstavlja okršaj dvaju narativa. Američki novinar i politički komentator Robert Merry tako detektira liberalni i konzervativni narativ. Prema liberalnom narativu Amerika je inherentno rasistička država, inficirana nečime što se naziva „sustavni rasizam“. Ne možete ga se uvijek zapaziti, a često je skriven iza fasade lažne bjelačke dobroćudnosti. Ali on bez obzira na sve vreba u srcima bijelaca i suptilno se aktivira kako bi manjine, a naročito crne, držao podređenima i primoravao ih da se osjećaju inferiorno. Prema liberalnome narativu rasizam je osobito problematičan u policijskim tijelima širom zemlje, gdje predstavlja ozbiljnu opasnost za crnce, posebno za mlade crne muškarce. Dobar dio retorike koju proizvodi ovaj narativ dovodi do zaključka da nedužni crnci bivaju ubijani u sve većim brojevima širom Amerike uslijed rastuće i nekontrolirane brutalnosti i rasne pristranosti snaga reda. „Prirodni nastavak ove priče o sustavnome rasizmu i stalnome nasilju nad crnim Amerikancima zaključak je da bijelce, na osnovu grjehova njihovih predaka i današnje opstajuće netrpeljivosti, treba postaviti na njihovo mjesto. U tom smislu, preporučuje se određena doza ponižavanja. Ovaj dio narativa postao je naročito bezobziran u posljednjih nekoliko godina“. Drugi narativ, onaj konzervativni, pretežno je defenzivnoga karaktera, smatra Merry. Prema ovomu gledištu, nema sumnje da se rasizam provlači kroz političko tijelo, pa je potrebno suzbijati ga ondje gdje bude zapažen. S rasnim profiliranjem u policiji mora se raskrstiti kad god i gdje god se ono pojavi. Ali država je u pogledu obračunavanja s otvorenim rasizmom, eliminiranja barijera za jednake šanse i prepoznavanja rasnih osjetljivosti manjina, napravila ogroman napredak od ere borbe za građanska prava iz 60-ih godina prošloga stoljeća. Problem je s optužbom za sustavni rasizam što je previše neodređena kako bi se jasno utvrdila, pa se stoga, sve i kad bi bila osnovana – što mnogi spore – ne može učinkovito riješiti. Merry nastavlja: „Što se tiče policijskoga rasizma koji dovodi do ubojstava crnaca u velikim brojevima, statistike jednostavno ne podupiru takvu tezu. Heather Mac Donald s Instituta Manhattan ističe kako je, na osnovi baze podataka Washington posta, policija smrtno ustrijelila devet nenaoružanih crnaca 2019. godine (kao i 19 nenaoružanih bijelaca). Na osnovi ukupnoga broja crnačkih žrtava ubojstava (7.407 u 2018. godini), Mac Donald zaključuje da je smrtno otvaranje vatre na nenaoružane crnce odgovorno za smrt oko 0.1 posto u odnosu na ukupan broj ubijenih Afroamerikanaca u 2019. godini. Svoje stanovište dodatno potkrjepljuje citiranjem studija Nacionalne akademije znanosti, istraživanjem policijske prakse u Philadelphiji od strane Ministarstva pravde, kao i istraživanjem jednoga harvardskog ekonomista. Studija Akademije znanosti zaključila je kako ‘nema značajnih dokaza koji bi potvrdili da postoji veća vjerojatnost smrtnoga otvaranja vatre od strane policije kada su u pitanju crnci“.

No, ako je Amerika inficirana sustavnim rasizmom, tko su onda sustavni rasisti, pita se Merry. Za njega nema dvojbe gdje se krije odgovor: „Sudeći po gledištu onih koji guraju ovaj liberalni narativ, to sigurno nisu oni sami. To nisu liberali s kablovske televizije koji se tako raskalašeno razbacuju ovom optužbom. To nisu ni holivudski mandarini koji ju bljuju na sve i svašta. Nisu to ni doajeni znanstvenih instituta sa svojim folirantskim studijama i grafikonima. Nije ni demokratski establishment koji stalno pribjegava identitetskoj politici. Niti profesionalne slavne ličnosti koje, po njihovom vlastitom mišljenju, vrijednost imetka kvalificira za osobnosti od autoriteta. A ni oni s vrha meritokratske elite koja živi svoj nedodirljivi život u ograđenim zajednicama. A zasigurno to nisu ni nacionalne manjine, koje se svakodnevno kljukaju liberalnim narativom. Tko preostaje? Bijelci srednje i radničke klase, već ekonomski izmučeni raspadanjem američke industrijske baze i prinuđeni da se svakodnevno bore za opstanak u novoj visokotehnološkoj sredini ekonomije usluga. A sada moraju brinuti i da će postati novi krunski dokaz u vječitom procesu protiv sustavnoga rasizma koji elite neprekidno vode“.

‘Rasni nauk’ Katoličke crkve kao pozicija zdravoga razuma

Rasizam predstavlja neslavne stranice američke, i ne samo američke prošlosti. No rasistička i kolonijalna prošlost ne može biti nešto čime će se tući po glavi današnje naraštaje koji s tom prošlošću nemaju veze. Rasističkim ispadima i danas možemo svjedočiti, i to u svim smjerovima (ne samo bijelci prema crncima, nego i obrnuto, a postoji i animozitet crnih i latino Amerikanaca kao i onih azijskoga podrijetla), no empirija ne može ukazati na rasizam kao dio sustavnoga društvenog ili državnoga projekta. Radi se o izoliranom slučajevima, a pokušaj izdizanja pojedinačnih slučajeva na razinu sustava dio je političke manipulacije koja posebno uspijeva u današnjem digitalnom dobu kad se informacije, uključujući video snimke, šire društvenim mrežama brzinom svjetlosti. Kao što je potrebno bezuvjetno osuditi smrt Georga Floyda ili bilo kakav rasistički narativ, tako zdrav razum nalaže da je potrebno osuditi i nasilje i vandalizam koje danas gledamo u prosvjedima u Americi (naravno, jasno je da nisu svi prosvjednici nasilni, ali agresivna i nasilna manjina stvara veliki kaos), a iza kojih stoje nasilne antifa skupine kojima je očito jedina misao vodilja autošovinizam i autodestrukcija. Riječ je o skupinama koje su posebno ojačale nakon Trumpove pobjede i koje u sijanju kaosa vide priliku za rušenje Trumpa.

U svojoj propovijedi 31. listopada 1943. blaženi Alojzije Stepinac jasno je izložio “rasni nauk” Katoličke crkve: „Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno. Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istoga kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja.’ Stepinčeva stajališta, kao stajališta Katoličke crkve, predstavljaju zdravorazumsku poziciju. Tu poziciju trebaju slijediti svi katolici i svi ljudi zdravoga razuma. Potrebno je jasno i bezuvjetno osuditi svaki rasizam, ali jednako tako ono što danas gledamo u Americi osuditi kao pokušaj čiste političke manipulacije, gdje je smrt nesretnoga Floyda samo izgovor, a ekstremna ljevica vodi bitku protiv ostataka zapadne civilizacije.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo