Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića

VAJDNER ODGOVORIO OSLOBOĐENJU I MARKEŠIĆU

U Oslobođenju se za vikend 20. i 21. lipnja, u rubrici Pogledi pojavio tekst dr.sc. Ivana Markešića, sociologa religije iz Zagreba, pod naslovom: Bosna – „katolički apsurdistan“ don Josipa Vajdnera. Isti je objavljen i na portalu ovih dnevnih novina i još nekolicini sličnoumnih.

Povod ovom uratku je komentar glavnog urednika Katoličkog tjednika na vijest da je Predsjedništvo BiH prihvatilo pokroviteljstvo božićnih jaslica, koje će biti postavljene na Trgu Sv. Petra u Vatikanu za 2020. a u kojemu je istaknuto kako je riječ o licemjerju jer su isti netom prije ustali protiv Katoličke Crkve koja je slavila misu za žrtve Bleiburške tragedije te, također, da zbog načina dolaska na vlast nemaju legitimitet predstavljanja Hrvata.

Ukratko, gosp. Makrešić je denuncijantskim stilom pokušao ovu kritiku predstaviti kao podmetanje klipova državi Bosni i Hercegovini na putu ka Europskoj uniji i ukazati da Katolička Crkva na čelu s papom Franjom, za razliku od ovdašnjih klerika, voli ovu zemlju.

Pogubnost logike prijevare

U redovitim bi prilikama ovo reagiranje išlo na adresu Oslobođenja koje bi ga onda bilo dužno objaviti. Međutim, zbog činjenice da je ovaj medij u svibnju 2020. aktivno sudjelovao u najgoroj poslijeratnoj harangi protiv Katoličke Crkve u BiH, i da su se ponijeli krajnje neprofesionalno te se nikada za to nisu ispričali, autor ovih redaka smatra kako u duhu Kanona 831 – § 1. Zakonika kanonskoga prava, nijedan katolik u takvim novinama ne bi trebao pisati, stoga ovaj odgovor biva objavljen na ovom mjestu.

Promišljanja Ivana Markešića, bez obzira koliko bila zajedljiva i puna prezira prema katoličkim svećenicima u BiH, uistinu ne bi zavrijedila nikakvu reakciju da nije riječ o sukobu svjetonazora odnosno koncepata koji ukazuje na dalekosežne posljedice za budućnost ljudi u ovoj zemlji iz koje je on davno otišao, pa sada sa zagrebačke adrese zna što se događa u “bosanskim čaršijama”.

Iz njegovih je rečenica vidljivo kako kompliciranost državnoga uređenja u Bosni i Hercegovini shvaća banalno, a time i pogubno.

Tako i legitimnost izbora članova Predsjedništva BiH poima kao „prijavu na natječaj“, a ne dostojno zastupanje jednoga naroda. Da njemu i svima koji tako misle bude jasnije koliko je to opasno i kako se Hrvati zbog toga osjećaju poniženo, valja istaknuti da jamačno sporazuma najprije u Washingtonu između Hrvata i Bošnjaka 1994., a potom i u Daytonu 1995. zajedno sa Srbima, ne bi bilo da je itko spomenuo mogućnost prijevare kakva se dogodila u izboru Željka Komšića. Pozivanje na Ustav i Izborni zakon BiH isto je što i podsjećanje – kako je i kardinal Vinko Puljić detektirao – na dolazak Adolfa Hitlera na vlast „po zakonu“.

Zbog toga nitko, tko zbilja voli ovu zemlju, nikada ne smije pristati na logiku prevare onoga drugoga, jer će to uvijek biti izvor nezadovoljstva i potencijalno breme sukoba koje se ostavlja u baštinu budućim naraštajima.

Na to je svojedobno u razgovoru za Večernji list upozorio i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović rekavši da “Političari trebaju naći način provesti odluke ustavnih sudova, ali trebaju imati na umu i presude Europskog suda za ljudska prava”.

Život u Bosni i Hercegovini nikada nije bio jednostavan i zbog toga ni rješenja problema nisu jednostavna, niti ih se kao što to čini rečeni sociolog smije tretirati banalno. Ali to ne znači da su nemoguća: treba uvažiti i nacionalne i religijske i kulturološke i sve ostale sastavnice i različitosti po primjeru kako su to komplicirane države svijeta već učinile.

Jaslice ne mogu zamijeniti restituciju

U tom duhu zahtjev za pravdom i pravičnošću jest nešto što Katolička Crkva ne može ni u kojem obliku zanemariti. Ako joj je život i danas u mnogomu otežan zbog otimačine koju su učinili komunisti poslije II. svjetskog rata, onda treba tražiti da sadašnja vlast ispravi nepravde. Ako se nekoj vjerskoj zajednici mogu u različitim mjestima vratiti njezina dobra, zašto se to ne bi moglo Katoličkoj Crkvi? Zašto je grijeh to zahtijevati? O čemu je riječ i Markešić bi pojmio kada bi se stavio u poziciju da su „antifašistički drugovi“, recimo, fratrima u potpunosti oduzeli sjemenište i gimnaziju u Visokom koju je i on pohađao. (Gospod Bog bi sigurno i s njim providio, ali je pitanje kojim putem bi krenuo…) I kakve sve to veze ima s gomilanjem „bogatstva po svaku cijenu“, kako u svom uvrnutom pogledu predbacuje?

Poglavito što je spomen restitucije u komentaru kojega on napada bio u izravnoj vezi s pokroviteljstvom jaslica u Vatikanu. Jer umjesto da članovi Predsjedništva BiH troše novac poreskih obveznika kako bi sebe prikazali u lijepom svjetlu, jednostavnije bi i nadasve korisnije bilo nešto od otetoga vratiti Crkvi, u čijim institucijama mnogi zarađuju za život u ovoj zemlji.

Povrat imovine – ne samo katolicima nego i svima – jest također jedno od krucijalnih pitanja države BiH na njezinu putu u Europsku uniju i nijedne jaslice na svijetu, postavljene čijom god voljom, ne mogu to zamijeniti.

Bajkovita predstava a ne stvarni život

Osobito što je ta inicijativa došla ekspresno brzo nakon što je i apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto svjedočio da se Crkvi osporavaju njezina temeljna prava – kao što je pravo slaviti svetu misu – te i sām onda dao podršku kardinalu.

Nedvojbeno je stoga da je pokroviteljstvo jaslica ideja onih koji bi javnosti prikazivali bajkovitu predstavu o životu, a ne kakav je stvarni život i položaj katolika Hrvata u ovoj zemlji, koju unatoč državnom uređenju i svim nepravdama, vole više nego neki tamo soljači pameti i printani nasljednici komunističkih osloboditelja.

Na glumljenju dobrote i ljepote ne može se graditi zdrava budućnost, jer predstava će kad-tad prestati, pa će se neki novi sociolozi neminovno pitati: “tko je domaćin a tko je bio gost”, i što su neki sadašnji sociolozi poput Ivana radili?

U mazohizmu nema sreće

Zato ne vrijedi težište priče prebacivati, kako Markešić čini, na to da su Hrvati uvijek sami sebi krivi. Točno je da je njihova odgovornost ogromna i da narodne vođe nitko ne može ispričati od stanja u kojemu se najmalobrojniji bh. narod nalazi.

No, poput usporedbe koju on donosi o stradanju katoličkoga puka u listopadu 1942. u Rami – kao da su hrvatske snage krive za masakr kojega su počinili četnici, jer su im OMOGUĆILI dolazak – tako je nerijetko i sadašnje pojave moguće tumačiti. Ispade prema njegovu napisu da su četnici – kao i prethodno partizani – te kobne godine krenuli u turistički obilazak ramskih sela, što onda primijenjeno na današnjicu biva kao da su politička razvlašćenja Hrvata u BiH u režiji visokih predstavnika i nametanje im člana Predsjedništva, došli putem golubova pismonoša na zamolbu hrvatskih predstavnika u vlasti.

Kritika prema legitimnim i legalnim političkim predstavnicima Hrvata treba uistinu biti britka i utemeljena, ali ne i mazohistička: kao da su za sve loše u ovoj državi, a osobito među Hrvatima, isključivi krivci.

Oni koji tako čine da pljuju po svome narodu bit će u određenim krugovima drugih naroda čašćeni kao junaci i “napredni”, ali to nikomu neće donijeti sreću. Niti je ikada donijelo.

Stoga svi oni koji vole i domovinom zovu zemlju Bosnu i Hercegovinu, moraju se potruditi skinuti luđačku košulju, nametnutu joj državnim uređenjem u Daytonu, za kojega su jamačno i njegovi tvorci smatrali privremenim rješenjem. Stavovi poput ovoga kojega izražava Ivan Markešić, dotičući površinu problema, samo deklarativno govore o ljubavi, a praktično dodaju ciglu na zid mržnje, prijevara i nepravde koji dijeli ovdašnje narode.

Zbog toga, dragi sociolože, ako ne možeš već doći pa živeći ovdje osjetiti bilo katoličkoga i hrvatskoga puka, onda nas nemoj od svoje silne ljubavi ni gušiti.

Josip Vajdner/Katolički tjednik /https://www.nedjelja.ba/Hrvatsko nebo