Ž. Dogan: Hoćemo li ovaj put položiti ispit političke zrelosti?

Učinimo Hrvatsku ponosnom na našu slogu, uspjehe i domoljublje

Domoljubni zanos i sloga Hrvata planski su uništavani i u velikoj mjeri razmrvljeni nakon Tuđmanove smrti. Povratkom na vlast ‘bivših’ jugokomunista i udbaša (Soroševih kontrarevolucionara na daljinski upravljač) stvorena je ‘nova’ upravljačka elita koja je 2000-te godine, tzv. procesom detuđmanizacije, započela naglu i temeljitu lustraciju Hrvatske i njenih institucija od heroja Domovinskog rata, istaknutih domoljuba, hrvatskih sadržaja i identitetskih vrijednosti. Sustavno se urušavala nada u bolje sutra, širilo ozračje prevarenosti i beznađa kako bi se običan narod što više otuđilo od politike.

Sve to u stvari nije bilo ništa drugo do priprema za planiranu reintegraciju Hrvatske u novojugoslavensku regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. U koju su je Mesić i Račan, još dok se Tuđman nije ni ohladio u grobu, 2000., na zagrebačkom Balkanskom samitu zemalja nastalih raspadom Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) svojim potpisima ponovo uvalili.

I sve što su vlade ‘bivših’ jugokomunista (SDP-ovaca) i detuđmaniziranih HDZ-ovaca, nakon toga radile bilo je ispunjavanje potpisanih obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Jednih prema EU, drugih prema Zapadnom Balkanu.

Od tada, čitava vojska ‘nevidljivih’ sabotera i neprijatelja hrvatske slobode i samostalnosti, izvana i iznutra, nalegla je na Hrvatsku kako bi je gospodarski devastirala, istisnula domoljublje, ponovo joj nametnula balkanski identitet i postupno pripremala teren za njen povratak u novu – ‘Jugosferu’.

Na sve moguće načine gušen je i rušen svaki mogući uspjeh i iskorak mlade hrvatske države kako se ona ni po ničemu ne bi isticala ili razlikovala od drugih članica ‘naše regije’. Budno se pazilo da mogućim naglim procvatom ne bi iskočila iz planiranih regionalnih okvira.

Osim toga, uloženi su veliki napori i novci kako bi se kod običnog hrvatskog čovjeka izazvalo razočarenje i ravnodušnost prema postignuću vlastite slobode i države. Bivša politička, poslovna, medijska, sudska i kulturna duboka država toliko je ponovo infiltrirala u sve pore života u Hrvatskoj da je bez većih problema mogla kontrolirati i usmjeravati društvene procese u željenom pravcu.

Šokantan zaokret nakon Tuđmanove smrti

U zemlji su kao gljive poslije kiše nicale nove novine, nove TV i radio postaje, nove nevladine udruge i promatračke misije, nove stranke i strančice. Neke uz pomoć obavještajnih i paraobavještajnih službi, neke uz pomoć moćnih sponzora izvana a neke iz osjećaja bijesa i otpora nepokorenih domoljuba koji na povratak bivšeg stanja nisu mogli mirno gledati.

Takav šokantan zaokret i razvitak događaja nakon Tuđmanove smrti uvelike je razočarao i antagonizirao hrvatski narod pa ga vještim manipulatorima nije bilo teško ponovo zaraziti bivšim virusom međusobnih podjela i svađa.

Vidite, ako hoćete destabilizirati jednu zemlju, najvažnije je unutar naroda izazvati veliko nezadovoljstvo i podjele. Takvo raspoloženje najpogodnije je tlo za manipulacije jer iz unutarnjeg nezadovoljstva svašta se može izroditi. Pa čak i preko 160 politički stranaka, u državi s oko 4 milijuna stanovnika. U kojoj preko 90 posto pripada jednom te istom narodu.

Vješto podmetnute spletke, svađe i podjele od 2000-te god. do sada, posebice na domoljubnom političkom spektru i posebice prigodom izbora te naivno nasjedanje na njih, odigrale su kritičnu ulogu pri dovođenju Hrvatske u stanje u kojem je danas.

No da ne duljimo dalje o tome, činjenica da je na nedavnim predsjedničkim izborima za predsjednika izabran Zoran Milanović, sama po sebi uglavnom objašnjava sve.

Postoji samo jedna stvar koja može promijeniti stanje u Hrvatskoj na bolje. To je masovni izlazak na izbore i razborito glasovanje na njima. Najvažnija snaga slobode i demokracije je upravo mogućnost da izlaskom na izbore, svojim glasom damo doprinos poboljšanju stanja u društvu u kojem živimo. Toliki broj ljudi koji ne koristi tu mogućnost morao bi biti svjestan posljedica svog ponašanja na dugi rok. Nisu li političari i politika u zadnjih 20 godina kao i trenutna situacija u Hrvatskoj odraz sustavno nametane pasivizacije naroda i zanemarivanja mogućnosti koje mu današnja sloboda i demokracija pružaju?

Moramo razumjeti jednu stvar. Od naše izlaznosti i glasova ovisi kakvu ćemo vlast imati, a od vlasti, kakvu ćemo državu i budućnost imati.

Osim toga, izlazak na izbore, za nas Hrvate koji smo tek odnedavno postali svoji na svome, ne bi trebalo biti pitanje voljenja ili ne voljenja određene politike, stranke ili političara. Već izraz poštovanja za vlastitu novostvorenu državu i naraštaje onih koji su se za njenu slobodu žrtvovali. U jednom ćemo se sigurno složiti – Hrvatska je prekrasna zemlja a hrvatska država zlata vrijedna. Ona danas svakom Hrvatu daje vlastiti identitet, zaštitu i dostojanstvo slobodna i priznata čovjeka svuda u svijetu. Valjda to vrijedi toliko da i oni najnezadovoljniji, jednom u četiri godine, žrtvuju otprilike onoliko vremena koliko im treba za otići popiti piće u kafiću, umjesto toga odu do glasačkih kutija.

No, za koga glasovati?

Razborit birač prije izlaska na izbore trebao bi se upitati – koja stranka, političar ili neovisni kandidat imaju dovoljno domoljublja, znanja i sposobnosti za voditi zemlju? Pri tome im ne bi trebao brojiti krvna zrnca, gledati gdje je tko rođen i što je jeo za doručak. I kada nakon ozbiljnog razmišljanja zaključi za koga glasovati, ode na biralište zaokružiti to ime. A ne u zadnji tren donositi odluku usput, ili iz inata zaokružiti ime nekog za koga se unaprijed zna da će unositi nered, poticati svađe ili rušiti napredak i ugled zemlje.

Toga smo se nagledali do sada.

Izazov narodu

Razočarenje s onim što se od 2000-te do danas dogodilo i događa na političkoj, gospodarskoj, medijskoj i kulturnoj sceni Hrvatske moralo bi biti izazov narodu da masovno iziđe na skore parlamentarne izbore i izabere časne, sposobne i ničim bivšim opterećene političare, koji će kroz čvrstu povezanost s Hrvatima izvan domovine osmisliti i pokrenuti učinkovit gospodarsko-socijalni program oporavka Hrvatske.

Kada su u uređenim državama parlamentarni izbori u pitanju onda je najvažnija ekonomija. Narod tom prigodom obično glasuje za stranke i političare za koje misli da će mu donijeti napredak i blagostanje, od kojih očekuju da će povećati životni standard i otvarati nova radna mjesta.

Po toj logici, Hrvati u domovini bi trebali svoje glasove davati onim strankama i političarima koji zagovaraju povratak i veći utjecaj Hrvata iz iseljeništva. Iz jednostavnog razloga što bi oni, svojim kapitalom i iskustvom, relativno brzo od Hrvatske napravili gospodarski jaku i uređenu zemlju.

Dobro osmišljen i obostrano koristan povratak Hrvata i njihovih potomaka iz razvijenih zemalja Zapada posljednja je zdravo razumska i najbezbolnija prigoda za gospodarski oporavak i spas Hrvatske. Tu ne treba izmišljati toplu vodu. Dovoljno je samo prekopirati ono što su uradili Izrael, Irska i Kina.

Budućoj hrvatskoj vladi trebao bi dakle biti prioritet na svim poljima unaprjeđivati međusobnu komunikaciju i tražiti nove puteve tješnje suradnje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. A prije svega revidirati izborni zakon, zakon o državljanstvu i zakon o ulaganjima kako bi ga učinila pristupačnijim Hrvatima izvan Hrvatske.

Odbaciti politiku neprijateljstva prema iseljeništvu

Vrijeme je da se u potpunosti odbaci suluda, od velikosrba i jugokomunista nametnuta, ‘bivša’ politika zazora i neprijateljstva prema hrvatskom iseljeništvu. Bez obzira što o tome mislili razni Bauci, Mesići, Milanovići, Pupovci, Stazići i svi drugi ‘bivši’ leftardi kojima odgovara da narod u domovini i dalje ostane njihov plijen i talac.

Ono što je potencijalno najviše brine pred skore parlamentarne izbore je činjenica da bi većina naroda mogla ponoviti istu griješku i zabludu iz nedavnih predsjedničkih izbora. To jest, opet dopustiti da ga se izmanipulira, posvadi i podijeli do te mjere da vlast opet dođe u ruke onim političarima i stranaka za koje smo mislili da su naša nepovratna prošlost. Izborna lustracija takvih ljudi s ključnih pozicija vlasti i u sustavu duboke države bit će početak velikog ozdravljenja hrvatskog društva.

Hrvatski narod imao je dosta prigoda da se na svim dosadašnjim izborima bezbolno lustrira od bivših jugokomunista, udbaša, kosovaca i njihovih talaca, te time spriječi sabotažu i paralizu svoje mlade države. Ali nije, i zato danas Hrvatska nije u rangu Češke, Slovačke i Poljske, a mogla je biti ispred njih. Ovako, ostala je privjesak na repu EU, u funkciji stabilizacije ‘naše Regije’.

Većina običnih birača, posebice na desnom političkom spektru nedvojbeno bi željela više međusobne sloge i suradnje koja bi donijela promjene, ali politički sebeljupci i ubačene krtice u strankama i strančicama, kao i ekstremni medijski bukači, ignoriraju tu njihovu želju. Žestoko potičući niske strasti i što više novih svađa i podjela, zarad vlastitih interesa.

U Hrvatskoj su i inače rijetki političari koji mogu surađivati s bilo kime osim s ljudima iz svoje stranke ili iste ideološke orijentacije. Najviše je onih koji brinu samo kako ostvariti svoje osobne i eventualno stranačke interese. Riječ dijalog i nadstranačka suradnja zbog ostvarenja vitalnih državnih i nacionalnih interesa, ne postoji u njihovom rječniku.

Plemensko ponašanje

Zabrinjavajuća je takva isključivost i plemensko ponašanje čelnika stranaka i vodećih političara u Hrvatskoj. Kao da se radi o nekakvim seoskim siledžijama željnim tuče ili razmaženim sebeljupcima koji imaju političku zrelost četverogodišnjeg djeteta. Oni bi trebali pripaziti da se i ova predizborna kampanja ne pretvori u cirkusku predstavu u kojoj se nekoliko grupa klaunova nabacuju blatom jedni na druge. Dotle, dok se od velike količine blata više ne vidi razlika između njih.

Isto se može reći i za većinu komentara čitatelja u vodećim medijima i na portalima.

Sve nas to ostavlja s pitanjem-Koliko smo nisko pali? Hoćemo li dakle i nakon ovih nadolazećih izbora u očima Europe i ‘Naše Regije’ ostati još više primitivni Balkanci i komični politički diletanti, vidjet ćemo.

Po izlaznosti i rezultatima.

Koji će na puno načina biti pitanje preživljavanja hrvatske države kakvu smo do sada poznavali.

Bilo bi iznimno važno da pobijedi domoljubna opcija. Trebalo bi imati naumu da je za Hrvatsku, u neizvjesnim i turbulentnim vremenima koja su ispred nas, bolje imati jaku domoljubnu vladu s jakim premijerom na čelu nego na vrat na nos sklepani konglomerat brojnih malih strančica, čiji sukobljeni lideri, rastrgani međusobnim trzavicama, neće na nacionalnoj razini djelovati učinkovito.

Naime, pritisnuta posljedicama trenutne i eventualne buduće pandemije corona virusa, novog vanjskog zaduživanja i recesije, koja je već duboko zahvatila vodeće zemlje svijeta, Hrvatska, s Zoranom Milanovićem na mjestu predsjednika i mogućom SDP vladom, mogla bi puno lakše doživjeti grčki scenarij i otklizati se natrag u ‘bratski’ zagrljaj Srbiji i ‘našoj Regiji’.

Neki ugledni geostrateški analitičari vjeruju da istočno (rusko-kinesko) i zapadno (njemačko-američko-talijansko-austrijsko) vojno i gospodarsko snaženje Srbije nema samo za cilj da je spasi od bankrota i izazivanja novih remetilačkih nemira na ‘našim prostorima’. Već je na djelu prikrivena strategija da Srbiju razviju u budućeg lidera Zapadnog Balkana, do točke kada će ona postati dovoljno atraktivna drugim, zapostavljenim članicama ‘Regiona’ da se ponovo počnu institucionalno povezivati s njome.

Žrtvovanje Hrvatske

Iz našeg kuta gledano, radi se o tome da se, isto kao prigodom stvaranja dviju bivših Jugoslavija, Srbija i ‘naša Regija’ žele ponovo stabilizirati žrtvovanjem Hrvatske.

Ta se šira slika mora imati u vidu, inače bi nam se povijest po treći put mogla ponoviti. A to što već nije, možemo samo zahvaliti dragom Bogu i velikosrpskom ludilu koje odbija priznati neovisnost Kosova. Ispada da je još i dobro za nas to što ne postoji ni lijek ni cjepivo protiv velikosrpskog poriva i ludila, jer kad pogledate trenutnu političko-medijsku situaciju tamo, posebice divljačku ‘antiustašku’, antikosovarsku, anticrnogorsku i antibošnjačku kampanju, jasno je što bi nas čekalo u toj novoj zajednici s Srbijom i ‘našom Regijom’.

Nemojmo se zavaravati, Hrvatska će se, kao i do sada, nastaviti sabotirati i destabilizirati. Vidjet će te samo koliko će, u ovih par tjedana do izbora, biti još gorih medijskih podmetanja svađa i podjela na domoljubnom političkom spektru, još žešćih ‘navijačkih’ i ‘fašistikih’ ispada, još više ustaške ikonografije, povika ‘Za dom spremni’ i ‘Srbe na vrbe’, uvrijedljivih grafita na račun ‘ugrožene’ manjine i sličnih specijaliteta iz kuhinje bivše ‘detektivske agencije’ Božidara Spasića.

Naravno, ne bi iznenadio ni uobičajeni predizborni antisemitski izljev bijesa ‘hrvatske’ spisateljice Vedrane Rudan a nije isključeno da nepoznati ‘netko’ opet eksplozivom raznese glavu sa spomenika voljenom maršalu u Kumrovcu.

Ukratko, gledat ćemo reprizu tradicionalnog predizbornog folklora pod kodnim imenom ‘ponovno buđenja fašizma u Hrvatskoj’

Nažalost, u Hrvatskoj se državne službe i institucije, kojima bi to treba biti posao, ne bave time tko to i za čiji račun, ispod žita sije svađe i beznađe, crta svastike i podmeće navijačke ‘incidente’. Čovjek zaista osjeti stid kada vidi koliko smo djetinjasto naivni, paralizirani i slijepi pokraj zdravih očiju.

Veliki dio krivice za stanje u kojem se Hrvatska nalazi snose i vodeći ‘hrvatski’ mediji. Koji su od 2000-te prestali biti hrvatski, postavši navijački megafoni soroševsko-regionalno-balkanskoj ljevici. I kao takvi imaju zadatak (zamotano u fini celofan) objavljivati i i promovirati samo ono što današnjoj Hrvatskoj šteti. Zaista je mučno gledati tko sve u njima radi i s koliko oduševljenja ocrnjuju sve što je dobro, a promoviraju sve što je loše. Što razara temeljne vrijednosti i unosi podjele u društvu. Upravo je to dovelo do ovakve vrlo nezdrave i potencijalno opasne društveno- političke situacije u Hrvatskoj.

Diktat ljevice

Očito, Hrvatska se od 2000-te nalazi pod snažnim pritiskom i diktatom soroševsko -jugoliberalne medijske ljevice, koja u sebi nosi, i svakodnevno demonstrira, sve elemente ‘bivšeg’ patološkog antihrvatstva.

To daje rezultate jer u Hrvatskoj prigodom izbora prevladava mentalitet stada koje se kreće u smijeru u kojem medijski vjetrovi pušu. Većina Hrvata uglavnom glasuju na osnovu onoga što pročitaju ili čuju na mainstream medijima. Pa da ne bi ispalo da su neznalice, ili da nisu ‘in’, najčešće glasuju protiv svojih istinskih uvjerenja i interesa.

Svi domoljubivi Hrvati koji se ne žele živcirati ili dopustiti da ih se pravi korisnim budalama (posebice sada u ovo predizborno vrijeme) trebali bi bojkotirati vodeće ‘hrvatske’ medije ali i populističke regionalne TV emisije, od čijih izlizanih spinova i manipulacija čovjeku dođe muka.

I još je nešto vrlo važno spomenuti. Opće je poznato da veliki novac već duže vremena kontrolira politiku i uzima narodu vlast iz ruku. Postalo je očito da su najbogatiji svjetski milijarderi prerasli moć mnogih država i igraju opasno veliku ulogu u globalnoj politici. Posebni interesi i vizija budućnosti faraona novog svjetskog poretka, koje oni preko svojih dubokih džepova nameću putem tkz. meke moći (medija, nevladinih organizacija, obrazovanja, zajmova, stipendija, korumpiranih političara) neizbježno dovode do slabljenja demokratskih institucija u svim zemljama.

Njihova volja i moć rijetko će kad biti dovedena u pitanje ili spriječena voljom naroda na izborima ili referendumu. Naprimjer, malo koja državna administracija na svijetu nije dala zeleno svijetlo Soroševom Otvorenom društvu da u njihovim zemljama radi što god želi jer na Zapadu postoji uvriježeno mišljenje kako je dovoljno da on makne malim prstom pa da ekonomiju bilo koje zemlje baci na koljena.

Kako bilo, ne smijemo stajati sa strane i nezainteresirano promatrati kako se Lijepa naša guši, odumire i sve više prazni od Hrvata, postajući sretno utočište za njene ‘bivše’ mrzitelje i neprijatelje, uhljebe i migrante.

U vremenima ovakvih kriza i ugroza mi Hrvati, kao mali narod, ako se želimo održati i spasiti moramo se međusobno zbližavati i imati osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Dajte da, kao narod, politički odrastemo već jednom, uozbiljimo se i počnemo raditi prave stvari. Upregnimo snage svi skupa i vučemo Hrvatsku iz gliba jugobalkanske prošlosti u koji nas ponovo žele što dublje uvaliti. Glasujmo za one koji hoće i znaju oduprijeti se tome. Učinimo Hrvatsku ponosnom na našu slogu, uspjehe i domoljublje.

Ako nam treba inspiracija prisjetimo se barjaka na vrhu kninske tvrđave u ljeto 95-te.

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo