D. Pejčinović: Prijedlog izborne reforme

 Pitanje zastupljenosti manjina i dijaspore

Jedna od žešćih nepravdi s kojima se suočavaju birači u Hrvatskoj svakako je izbor zastupnika nacionalnih manjina i tzv. dijaspore. Mnogi birači s negodovanjem promatraju činjenicu da manjine u Hrvatskoj, kao nigdje u Europi, biraju čak osam zastupnika, čime dobivaju mogućnost prekomjernog utjecaja na rad Sabora i Vlade. S druge strane, i ljevičari neprestano rogobore zbog toga što Hrvati izvan domovine imaju mogućnost izabrati „čak“ tri zastupnika koji uglavnom dolaze iz redova HDZ-a.

Koliko su njihovi argumenti opravdani može se zaključiti iz predstavljanja ljevičarske koalicije „Možemo“, koja na predstojećim izborima ističe i listu za dijasporu. Najpoznatiji član koalicije, Tomislav Tomašević, koji u posljednje vrijeme iskače iz svake paštete, „najavio je da zeleno-lijeva koalicija na izbore ide i u 11. izbornoj jedinici – onoj za dijasporu – te dodao kako je ta lista „svojevrsna provokacija ove koalicije“ s obzirom na to da ne očekuju da će tu ostvariti mandate jer su, kako je rekao, „rezervirani za HDZ“. – Formiranjem liste za dijasporu želimo otvoriti političku raspravu o pitanju smislenosti te liste – iz perspektive ljudi koji ne žive u Hrvatskoj, a biraju zastupnike koji donose zakone za Hrvatsku…“, – kaže Tomašević. (Večernji list, 16. 6.2020.)

Slično razmišlja i nositelj koalicijske liste za dijasporu, redatelj Mario Kovač, koji pokušava ismijati svoje potencijalne birače: „Broj 11 donekle je simboličan. Postoji samo u 11 zemalja u svijetu koje imaju takav oblik da ljudi koji ne plaćaju porez i ljudi kojima je ta država nekakva simpatična ljetna destinacija ili ljubav na daljinu imaju pravo glasa i zbog čijih glasova svaka parlamentarna utakmica počinje rezultatom 3:0 za jedan tim“ – smatra Kovač.

8:0 za etnobiznismene

Nadobudni redatelj vjerojatno je zaboravio da svaka parlamentarna utakmica u Hrvatskoj počinje rezultatom 8:0 za manjinski tim, a zna se dobro na čijoj su strani njegovi zastupnici i koliko to negativno utječe na odnos snaga u Saboru. Autor je o tom problemu već pisao (v. članak „Diskriminacija na predsjedničkim izborima“, HKV, 19. 1. 2020.) pa ćemo na ovom mjestu samo ponoviti da takva prezastupljenost manjina ne postoji nigdje u Europi. Zašto baš Hrvatska pristaje na ulogu pokusnog kunića, odnosno, imamo li od toga ikakve koristi?

Najbolji model za rješavanje manjinskih pitanja nudi nam susjedna Slovenija, koja na izborima osigurava zastupnike samo predstavnicima autohtonih manjina – Mađarima i Talijanima. Doseljenici s prostora bivše Jugoslavije, njih preko dvjesto tisuća, nemaju nikakva posebna prava, i nikad nismo čuli da bi zbog toga netko prigovarao ili osporavao Sloveniji poštivanje demokratskih standarda?! (Dapače, sudeći po navali balkanskih useljenika u Sloveniju moglo bi se zaključiti da njihov politički sustav privlači daleko više ljudi od hrvatskog!)

Slovenska izborna pravila izuzetno su značajna jer uplašenim hrvatskim političarima pružaju dobrodošlo opravdanje „pred Europom“ za promjenu izbornog zakona. Po „čistom“ slovenskom modelu u Hrvatski sabor trebalo bi birati tri predstavnika autohtonih manjina – Mađara, Talijana i Srbina, s tim da bi ostala otvorena mogućnost izbora četvrtog „manjinca“ koji bi predstavljao doseljenike s prostora bivše SFRJ, dakle Makedonce, Albance, Muslimane, Crnogorce itd. Time bi se iz političkog života konačno uklonio maligni utjecaj etnobiznismena kojima je jedina svrha glumiti tobožnje zaštitnike manjina i poticati međunacionalne sukobe. Zašto o tom gorućem problemu šute kandidati stranaka centra i desnice?

Jasno je da bi svaka inicijativa za smanjenje broja manjinskih zastupnika izazvala histeričnu reakciju stranaka ljevice, koje bi se odmah osjetile ugroženima. Kako tome doskočiti? Čini se da je jedini način za smirivanje strasti smanjivanje broja zastupnika dijaspore. Autor stoga predlaže da se ubuduće biraju samo dva zastupnika dijaspore, od kojih bi prvi predstavljao Hrvate u Bosni i Hercegovini a drugi sve ostale. Time bi se donekle utišala ljevica, ali i ublažilo negodovanje brojnih građana koji smatraju da o domaćim pitanjima trebaju odlučivati isključivo stanovnici Hrvatske. Možemo mi o tom stavu misliti što god hoćemo, ali ta je skupina građana itekako brojna, a mediji je na svakim izborima huškaju na političke protivnike. Kao što je vidljivo iz stavova zeleno-crvene koalicije, ta će se propaganda nastaviti i u budućnosti, a u najgorem slučaju mogla bi utjecati na izborne rezultate, u što smo se mogli uvjeriti i na prošlim predsjedničkim izborima.

Zanimljiv stav o predstavnicima dijaspore iznio je profesor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Tado Jurić koji smatra da buduće zastupnike treba birati u tri izborna okruga, od kojih bi prvi obuhvaćao samo BiH, drugi Europu, a treći Ameriku, Oceaniju … (V. list, 7. 6. 2020.) Netko bi mogao primijetiti da bi i Hrvati iz, recimo, Bačke, istočnog Srijema, Boke Kotorske ili Janjeva također trebali imati svojeg zastupnika, čime bi se rasprava dodatno proširila?! Kako god okrenuli, treba biti svjestan sadašnjih okolnosti i tražiti rješenja koja neće nepotrebno svađati ionako podijeljeno hrvatsko društvo.

U protivnom, pitanje zastupljenosti manjina i dijaspore moglo bi postati trajni kamen spoticanja, po posljedicama daleko važniji od nekih drugih prijedloga izborne reforme. Ruku na srce, običnim građanima ipak je svejedno koliki će biti izborni prag, treba li cijela Hrvatska biti jedna izborna jedinica, hoćemo li zastupnike birati imenom i prezimenom itd. Većini građana puno je lakše objasniti stvarne razloge zbog kojih treba smanjiti broj ovih ili onih zastupnika na podnošljivu razinu, i oko tog pitanja moguće je postići nacionalni konsenzus. Ako treba – i referendumom!

Dinko Pejčinović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo