M. M. Letica: Vrli stari svijet i ‘novo normalno’

Kako je nastao te u jezičnu praksu ušao rogobatni izraz ‘novo normalno’

Moć apstraktnoga mišljenja i diskurzivna narav jezika omogućuju čovjeku pojmovno iskazivanje zbilje, ali i njezino zamućivanje i prikrivanje. Budući da je podložan manipulaciji, jezik nerijetko biva instrumentaliziran, pri čemu je posebice opasno kada istinolika opsjena postane dijelom naše svakodnevice. Lingvističkim inženjeringom nastaju nove riječi, ucjepljuju se nova značenja u otprije postojeće ili ih se dovodi u nezgrapne, značenjski defektne sintagme. Premda su defektne, ustrajno ih se pokušava prikazati kao efektne kako bi se njihovom instrumentalizacijom iznudio nekritički pristanak te postigla slijepa poslušnost i povlađivanje autoritetima. Kao tipičan primjer takve sintagme nameće nam se ‘novo normalno’.

Na izlasku iz gotovo tromjesečnoga izvanrednog stanja prouzročenoga pandemijskim širenjem korona virusa, hoću kazati da sam cijenio važnim pridržavati se protuepidemijskih mjera. (Zašto se najviše govori o mjerama, a gotovo se i ne spominju uredbe, propisi, pravila, upute, naputci, preporuke itd., drugo je pitanje kojim se ovdje ne kanim baviti – samo napominjem da se u fizici i mjeriteljstvu uz mjere spominju i utezi: osjećat ćemo ih i nakon što mjere prođu.) Svjedočimo da su različite mjere, ovakve ili onakve, više ili manje stroge, karantene, izolacije i suspenzije normalnoga života, uvedene u gotovo svim državama svijeta: od Rusije i Njemačke do Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Ali me brinu određeni pokušaji oslabljivanja demokracije, ograničavanja ljudskih sloboda nerazmjerno zahtjevu situacije, a na kritički osvrt me napose potaknulo neprestano prikazivanje „novoga normalnog“ kao nečega uistinu normalnoga.

Kolonijalni lingvokulturni mentalitet

Jednostavno i mehanički preuzet iz engleskoga jezika (‘new normal’), taj rogobatni jezični sklop ‘novo normalno’ uza sve upozorava na zabrinjavajuću pojavu globalizmom nošene amerikanizacije hrvatske kulture pa time i jezika. Političari i novinari utječu se nekritičkomu prihvaćanju anglizama (mahom amerikanizama), čime pokazuju nebrigu o hrvatskome jeziku i svojevrsno podaništvo ili tzv. kolonijalni lingvokulturni mentalitet. Preuzimaju se ne samo riječi i sintagme nego i sámi duh engleskoga jezika; oblici i način tvorbe, sintaksa i semantika. Ako već prihvaćamo engleske i druge inojezične elemente, njihovi se modeli trebaju prilagoditi hrvatskomu jeziku. U slučaju sintagme ‘novo normalno’ suočeni smo s dvama pridjevima, bez imenice na koju se odnose, što nije svojstveno višeriječnim pojmovima u hrvatskome jeziku. U duhu hrvatskoga trebalo je ‘new normal’ prevesti u ‘nova normalnost’ (morfološki prilagođena složenica koju čine pridjev i imenica).

No premda bi to u jezičnome pogledu bilo pravilno pohrvaćeno, teško je pronaći primjer gdje bi ispred imenice ‘normalnost’, kada znademo njezino značenje, bilo prikladno staviti pridjev ‘nova’. Ako je nešto normalno, znači da je uredno, pravilno, onakvo kakvo treba biti – a to onda podrazumijeva da ne može biti novo. Riječ ‘normala’ odnosi se u geometriji na okomicu, tj. na pravac koji je okomit na drugi pravac ili ravninu. ‘Normalan’ dolazi od latinskoga ‘normalis’ u značenju ʹpravilanʹ, ʹpravokutanʹ (u Dalmaciji, Primorju i Istri rekli bi ‘biti u škvari’, u kontinentalnim krajevima Hrvatske ‘u vinklu’) pa nije jasno kako se na novi i drukčiji način može biti normalan. Kod sintagme ‘novo normalno’ nije posrijedi samo jezična neskladnost nego i značenjska nereferencijalnost, čak i neprikladnost za gradbu metaforičkih značenja. Ne možemo izbjeći pitanje: Kako je nastao te u jezičnu praksu ušao rogobatni izraz ‘novo normalno’?

Sintagmatski spoj ‘new normal’ pojavio se nakon svjetske financijske krize koja je počela 2008. te se isprva odnosio na nove uvjete poslovanja i ekonomske strategije za trajanja recesije u idućim godinama. Od tada se ‘new normal’ rabi i u drugim kontekstima i područjima da bi se time izrazilo kako su neke pojavnosti i prakse, koje prije toga nisu bile normalne, postale svakidašnje (engl. ‘commonplace’) ili uobičajene (engl. ‘accustomed’).

Uobičajeno ne znači normalno

Propušta se međutim uvidjeti da riječi ‘„normalno’ i ‘svakidašnje’ ili ‘uobičajeno’ nemaju isto značenje. Nešto normalno nije samim time uobičajeno i, obrnuto, uobičajene pojave ne moraju biti normalne. Poželjno je posegnuti za dvama primjerima. Naime, ljudi koji su tjelesne visine 210 centimetara i više, nisu uobičajena pojava (ne raspolažem statističkim podatcima, no pretpostavljam da je takvih manje od 1 na 1000), ali nisu time nenormalna pojava, nije nenormalno biti vrlo visok. S druge strane, uobičajeno je imati povišenu tjelesnu temperaturu u doba sezonske gripe, ali povišena temperatura nije nešto normalno – ona je upravo simptom nekoga nenormalnog stanja u organizmu, narušene homeostaze, fiziološke ravnoteže. Povišena temperatura nije bolest, nego simptom bolesti, koja za naš organizam svakako nije normalna pojava koliko god uobičajena i učestala bila. Dakle čak i kada bi postalo uobičajeno da, primjerice, autobus koji je projektiran i proizveden za pedeset putnika smije voziti njih upola manje, ili da se čeljad na ulici ne smije međusobno približavati na udaljenost manju od dva metra, ili da su ljudi u ugostiteljskim objektima odijeljeni od drugih stolova pregradama od pleksiglasa – to nikada, baš nikada ne može postati ‘nova normalnost’ jer jednostavno nema govora o normalnome životu i međuljudskome ophođenju gdje se fizička distanca iliti tjelesno rastojanje nameće kao imperativ, mjera i mjerilo.

Ovdje treba pripomenuti da se dugo govorilo, i dalje neki govore, o ‘socijalnome distanciranju’, a to je još jedna neprikladna sintagma nekritički preuzeta iz engleskoga jezika (‘social distancing’). Ali na engleskome se primjerice ‘društvena mreža’ kaže ‘social network’, a one su, kao i druge vrste virtualne socijalizacije, zamišljene da fizički udaljene ljude združuju i zbližuju. (Psiholozi i sociolozi sve više upozoravaju da se ljudi, osobito mladi, na društvenim mrežama otuđuju, ali to je neka druga tema.) Socijalnoj distanci, ako ostanemo pri tome nes(p)retnom izričaju, ciljevi ne mogu biti ništa drugo doli poremećaj svake komunikacije i druženja, zahlađenje interpersonalnih odnosa, narušavanje zajedništva i solidarnosti te naposljetku rastakanje društva kao ljudske zajednice.

Možemo se k tome zapitati zašto umjesto sintagme ‘novo normalno’ nije u medijski i javni prostor puštena primjerice sintagma ‘privremeno normalno’ (engl. ‘temporary normal’). Premda bi se i taj pojam zbog svoje logičke i jezične neprikladnosti našao izručen opravdanim prigovorima, ipak bi zbog isticanja privremenosti nastaloga stanja ulijevao više optimizma i nade da će nevoljama s pandemijom bolesti COVID-19 ubrzo doći kraj, nakon čega će se svijet vratiti staromu i ‘normalno normalnom’ načinu života.

Milanovićevo ‘novo normalno’

Nisam sklon misliti da su sintagmatski spojevi ‘new normal’ i ‘social distancing’ skovani tendenciozno, nego da su se izrodili zbog nepoznavanja pojmova i manjkavoga vladanja jezikom, napose njegovim suptilnim izražajnim mogućnostima. Unatoč toj predmnijevanoj nehotimičnosti i netendencioznosti, pada mi na um drukčije mišljenje ruskoga filozofa i teoretičara književnosti Mihaila Mihailoviča Bahtina. Izložen strategijama manipuliranja i podčinjavanja, jer ga je sovjetski totalitarizam kontrolirao, marginalizirao i kažnjavao, Bahtin je imao pravo kada govoraše da su izrazi ‘naseljeni namjerama’. A čini se da je Bahtinovo mišljenje primjenjivo na svaki totalitarizam i vrijedi u svim vremenima.

Zanimljivo je zapaziti da su Hrvati kao još uvijek nedovoljno osviješten politički narod dobili ekskluzivno svoje ‘novo normalno’ još dok su slučajevi zaraženih korona virusom bili izvan Kine razmjerno rijetka pojava. Bijaše to u siječnju 2020., kada je u drugome krugu predsjedničkih izbora pobijedio Zoran Milanović. Prisjetimo se da je slučajnik Milanović u ljeto 2015., nastojeći zadržati poziciju premijera ‘slučajne države’, istaknuo predizborni slogan ‘Nema povratka na staro’, koji neotklonjivo podsjeća na Titov odnosno Partijin agitpropovski plakat iz 1945. na kojemu je pisalo ‘Nema više povratka na staro’. A pred kraj 2019. našla se Hrvatska oblijepljena plakatima na kojima se predsjednički kandidat Milanović predstavlja parolom ‘Normalno’. Želimo li isto značenje izraziti drugim riječima, možemo ‘nema više povratka na staro’ sažeto prereći u ‘novo’, što zajedno s nedavnom parolom ‘Normalno’ rezultira sintagmom ‘novo normalno’.

Biti ‘vanka škvare’ ili nepojmljiva lakoća izricanja nesuvislosti

O Milanovićem nedosljednim postupcima i neuravnoteženim ispadima u Jasenovcu i Okučanima već je dosta pisano i ne ću opetovati poznate stvari. Samo ću postaviti nekoliko pitanja. Retoričkih, razumije se.Uklapa li se u Milanovićevo ‘novo normalno’ i staru mu neprevladanu ćud njegova izjava u Jasenovcu kada je za ploču s imenima poginulih hrvatskih branitelja, pripadnika HOS-a, rekao da ‘to treba maknut, bacit negdje’ jer, kako je dometnuo u nepojmljivoj lakoći izricanja nesuvislosti, ‘to nema veze s Domovinskim ratom’? Time je bešćutno i grubo povrijedio osjećaje roditeljâ, drugih članova obitelji, rodbine i prijatelja poginulih hrvatskih branitelja, kao i svih domoljubnih i na stari način normalnih Hrvata.

K tome pitam: Podrazumijeva li ‘novo normalno’ da se na obilježavanju obljetnice pobjedničke operacije ‘Bljesak’ demonstrativno napusti događaj, i to za vrijeme izvođenja hrvatske himne, a sve zbog nazočnosti hrvatskih branitelja s istaknutim grbom HOS-a na majici, grbom koji je u smislu zakonskih odredbi Republike Hrvatske, mogli bismo reći, stanovito „staro normalno“ jer je razmjerno davno legaliziran, i to u mandatu Vlade kojoj je predsjednik bio Ivica Račan, Milanovićev partijski drug i prethodnik na čelu SDP-a? Je li normalno ili je znak neuravnoteženosti i nedosljednosti da se Milanovićevo mirno promatranje velikoga grba HOS-a na zastavi dotične postrojbe prigodom vojnoga mimohoda u Zagrebu 2015. na obilježavanju 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’ prometnulo nakon pet godina, kada više nije premijer, nego predsjednik Republike Hrvatske, u hiroviti i razdraženi bijeg s proslave 25. obljetnice operacije ‘Bljesak’ u Okučanima, i to zato što je nekoliko hrvatskih branitelja imalo na odjeći HOS-ov grb? Uz napomenu da je s HOS-ovom ratnom zastavom na mimohodu u Zagrebu 2015. bio unaprijed upoznat ondašnji Ured za protokol Vlade RH. Zaista se valja zapitati: Što je tu normalno, a što nenormalno; što je ‘staro normalno’, a što ‘novo normalno’? I što još možemo očekivati od ‘predsjednika s karakterom’, ali teškim i neobuzdanim, karakterom ‘vanka škvare’?

Predsjedničini Hrvati i predsjednikovi građani

Treba k tome podsjetiti da je na svojoj predsjedničkoj inauguraciji u veljači 2020. izabrani Zoran Milanović parodirao uobičajeni protokol i dobre državničke uzuse, a u isti mah paradirao svojim anarholiberalnim ljevičarskim svjetonazorom, svodeći svečani događaj na privatnu paradu po sklonostima i (ne)ukusu svojih političkih i ideoloških sumišljenika, u građansko ruho preodjevenih simpatizera bivše komunističke partije i ovodobnih anarhističkih ljevičara koji se žele obračunati s hrvatskom poviješću i sjećanjem, sa simbolima identiteta i državnosti. Nazočnima se tom prigodom obratio riječima ‘Poštovane građanke i građani Republike Hrvatske’, kako je običavao i bivši predsjednik, anacionalni Ivo Josipović.

Kada je na inauguraciji 2015. novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović počela govor riječima ‘Hrvatice i Hrvati u domovini i svijetu, i sve hrvatske državljanke i državljani, poštovani visoki gosti i uzvanici, dragi prijatelji’, bijaše to uključivo i sveobuhvatno, hrvatsko i kozmopolitsko obraćanje koje je domoljubnim i identitetski samosvjesnim Hrvatima izazvalo ushit i ulilo nadu. A na Milanovićevoj inauguraciji potisnuti su Hrvatice i Hrvati te se hrvatski narod našao prekriven ‘sjenom jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu’, kako je razmjerno davne 2013. u razgovoru za Glas Koncila izvrsno rekao dr. Zlatko Hasanbegović. Doista bijasmo presretni kada je gospođa Hrvatica Kolinda Grabar-Kitarović maknula s trona projugoslavenskoga građanina i komunističkoga druga Ivu Josipovića, ali nova predsjednica nije, na žalost, ispunila očekivanja. U tome smislu spominjem naslov jedne od mnogih stihozbirki gospara Luka Paljetka: Pjesme mnogo hvaljenoj i ne baš sveusvemu zadovoljavajućoj gospi.

Nepošteni seljaci i poštena umjetna inteligencija

Treba se pozabaviti pitanjem kako to da se negdanji drugovi, odnosno ‘radnici, seljaci i poštena inteligencija’, danas predstavljaju građanima. Kako se trasirao taj put, popločan nedosljednostima i protuslovljima? Pritom je vrlo zanimljiv jedan fenomen. Naime, političko-pravni sljednici i svjetonazorski sljedbenici onih koji su, u ideološki narinutome strahu od ostataka buržoazije (franc. ‘bourgeois’: ʹgrađaninʹ), zabranjivali i zatirali sve s atributom ‘građansko’ – predstavljaju se danas kao promicatelji građanskih vrijednosti i slobodâ, promiču u školama svoj lijevo-liberalni ‘građanski odgoj’, čemu je tobože suprotstavljena navodno natražnjačka Crkva, odnosno katolički vjernici.

Međutim, valja se prisjetiti da je Katolička crkva za komunističke vladavine bila jedna od rijetkih sredina, svojevrsnih utočišta ili oaza gdje se držalo do građanskih, nekomunističkih vrijednosti i manira, primjerice do oslovljavanja ‘gospodine’, ‘gosparu’, ‘gospođo’, ‘gospodična’, a iznimno rijetko, u duhu hrvatskoga petrarkizma, i ‘gospo’. Komunistima bijahu zazorna čak i kulturna i druga građanska društva (o tim društvima, uz ostalo, govori knjiga Ivana Brlića Lička i senjska građanska društva 1835. – 1945., Zagreb, 2017.). Na udar su došla i športska društva; među inim i Hrvatski športski klub ‘Građanski’. Sve u tom imenu, osim riječi ‘klub’, doživljavale su komunističke vlasti nepoćudnim: i hrvatstvo, i građanstvo, čak i riječ ‘šport’ svojstvenu hrvatskoj jezičnoj porabi od 1870. do 1918., kada ju je počela potiskivati inačica ‘sport’. A pet-šest desetljeća nakon 1945. dogodilo se da su ideološki sljednici nesmiljenih zatiratelja svega građanskog postali samozvani građani i tobožnji branitelji građanskih vrijednosti. Građanstvo, koje dugo bijaše ‘staro nenormalno’, postalo im je najednom ‘novo normalno’.

A što je s ‘radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom’? U nekome distopijskome ‘novom normalnom’, mogli bismo svjedočiti povećanju broja nezaposlenih radnika, seljaka bez zemlje i bujanju umjetne inteligencije. Takva inteligencija, s obzirom na to da je umjetna i nema moralnu samosvijest, ne može biti nepoštena. Zaista nikada nisam razumio zašto su komunisti vjerovali u neupitno i opće poštenje radnika i seljaka, a inteligenciju dijelili na poštenu i nepoštenu. Danas se njihovi sljednici politički zbližavaju s vođom hrvatskih seljaka, koji se na nepošten način odnosio prema tuđoj pokretnoj imovini otuđujući je dok je bila nepokrenuta i ugašena.

Sačuvaj naš Bože takva građanskoga društva gdje se (post)komunističko građanstvo i nepošteno seljaštvo predstavljaju lučonošama demokratskoga ‘novog normalnog’.

Marito Mihovil Letica/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo